Znanost je napokon demantirala dosadašnje teorije o tome zašto djetlići uspijevaju i do 20 puta u sekundi kljunom udarati vrlo jako i u vrlo tvrdu podlogu bez ikakvih posljedica za mozak dok bi čovjek, kad bi oponašao istu stvar, ubrzo dobio potres mozga, razbio si nos, a vrlo vjerojatno i lubanju.
Naime, donedavno se, piše The Times, vjerovalo kako djetlić, dok kljunom udara u podlogu, lubanju zapravo koristi kako bi njome apsorbirao dio udaraca i time smanjio pritisak na mozak, no sada je otkriveno upravo suprotno - ne samo da lubanja djetliću ne služi kao mehanizam za upijanje udaraca, već je on koristi poput "čvrstog čekića", da bi zapravo povećao jačinu i snagu svojeg kljucanja, a potres mozga ne dobiva zbog njezine veličine i oblika koji joj pomažu da udarce odbija.
Djetlići bi, tvrdi se u studiji, zapravo kljunom morali udarati dvostruko jače ili bi površina drva trebala biti barem četiri puta tvrđa, kako bi zadobili potres mozga.
Ovo je otkriveno nakon što je nekolicina znanstvenika iz Belgije, Kanade i Njemačke satima snimala šest djetlića te kasnije sliku po sliku analizirala način kako kljucaju drvo. Promatrali su način na koji se služe kljunom te detaljno promatrali pokrete kljuna i očiju kako bi provjerili služi li im on kao alat za upijanje udaraca.
No, zaključak je da kljun tijekom kljucanja ostaje jako čvrst i da on zapravo pomaže kako bi djetlić pojačao svoj udarac umjesto da ga apsorbira.
Osim toga, znanstvenici su koristili i modele kako bi provjerili snagu udarca koja dopire do mozga djetlića.
"Činjenica da ne apsorbiraju udarac ne znači da im je mozak u nekoj opasnosti tijekom kljucanja. Čak i najjači udarci koje smo analizirali nisu imali nikakve posljedice za njihov mozak", kazao je Sam van Wassenbergh s belgijskog Sveučilišta u Antwerpu.