Ekonomist Micael Dahlen, profesor na Odsjeku za marketing School of Economics u Stockholmu, ima tetoviran broj 70 na zapešću. Iako je tetoviran od glave do pete, ta mu je posebno bitna jer stoji za njegovu osebujnu životnu filozofiju: "Nikad ne dajem 100 posto od sebe, uvijek 70 posto", kaže. Posljedice davanja sto posto od sebe za naš um, tijelo i odnose, pokazalo je jedno njegovo istraživanje, neodržive su i daleko premašuju koristi. Pritom, 70 posto truda, kako kaže, "dovoljno je za većinu područja života i daje, ne savršene rezultate, ali dosta dobre".
Dahlen, 51-godišnji nekonvencionalni profesor ekonomije - neki ga zbog duge kose i brade opisuju riječima "hipsterski Isus" - od 2023. godine službeno je postao "profesor sreće", jedan je od nekoliko na svijetu. Njegov je zadatak da u okviru Centra za blagostanje, dobrobit i sreću, kojim rukovodi u Stockholmu, otkrije što nas to usrećuje, što bi nas moglo usrećivati u budućnosti i kako možemo popraviti trenutni sustav koji proizvodi toliko nesreće. Prema njemu, baš sad - ususret pandemijama, ekonomskim, geopolitičkim i klimatskim krizama te generalno tmurnoj društvenoj atmosferi na Zapadu - treba nam bolje razumijevanje toga što nas čini sretnima i nesretnima. Dahlen će o svemu tome govoriti na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu, koji će se tradicionalno održati u rujnu u Rovinju.
Paradoksalno, za sebe kaže da po prirodi nije sretna osoba. Morao je učiti, uvježbati se kako biti sretan. Odrastao je u Stockholmu, u "disfunkcionalnoj obitelji", škola mu nije išla, htio je biti rock-zvijezda. Karijeru je ipak našao na fakultetu, počeo je istraživanjem ponašanja potrošača na Odsjeku marketinga, potom se, od sredine 2000-tih, zainteresirao za bihevioralne znanosti i istraživanje sreće. Od tad do danas obradio je širok, gotovo bizaran, raspon tema, napisao šest knjiga.
Recimo, njegova se prva knjiga, "Nextopia", bavila ljudskom sklonošću vjerovanju da će nas "sljedeća kupnja, sljedeći sastanak, sljedeći posao" učiniti sretnijima. Dahlen je to ganjanje uvijek nove stvari prokazao kao glupost. Odmah poslije, knjiga "Who‘s the Monster" nastala je nakon njegovih razgovora sa zloglasnim svjetskim zločincima i serijskim ubojicama. Htio je istražiti zašto su zločinci takvi objekti fascinacije i zašto ljudi vole "true crime", kontaktirao je nekolicinu, posjetio ih u zatvoru i napravio intervjue.
"Najstrašnije, ispostavilo se da nismo toliko različiti", zaključio je u knjizi. Na kraju, njegova posljednja knjiga, "More. Numbers. Every. Day.", govori o našoj modernoj opsjednutosti brojevima i čudnoj potrebi da sve kvantificiramo.
Na pitanje što povezuje ta različita polja njegovih interesa on odgovara da su to sve "različite strane ljudskosti".
Sreća je vaša velika tema. Ne iznenađuje da se Šveđanin ulovio tog posla, ipak ste redovito prvi na ljestvicama najsretnijih naroda. Kako to uspijevate?
- Mogu dati jako dug odgovor jer sam se ekstenzivno bavio ovom temom kao profesor sreće i blagostanja. No ukratko, Švedska, s našim nordijskim susjedima, jako pazi na dobrobit svakoga sugrađanina i zato smo na vrhu svjetske ljestvice sreće.
A nije zato što ste bogatiji, institucionalno uređeniji, imate veću platežnu moć...?
- Da, novac utječe na sreću, pozitivno kad ga imamo više, negativno kad ga imamo manje, ali nije presudan faktor za sreću. Njegov je utjecaj daleko manji od, primjerice, životnih izbora, svakodnevnih aktivnosti, zdravlja i ljudi oko nas.
Zanimljivo, neka istraživanja pokazuju da Skandinavci, unatoč indeksu sreće, imaju problema s mentalnim zdravljem, u većem broju boluju od depresije, anksioznosti, ovisnosti...
- Ne mora biti nužno da imamo više takvih slučajeva, nego da ta pažnja prema mentalnom zdravlju koju posvećujemo svojim sugrađanima dovodi do toga da proizvodimo više podataka o depresiji i anksioznosti od drugih zemalja. Drugim riječima, više toga prijavljujemo, više to pokazujemo, ne skrivamo se.
Kulturni teoretičar Mark Fisher imao je teoriju da je kapitalizam krivac za modernu depresiju jer počiva na konstantnoj proizvodnji potreba koje je nemoguće utažiti. Vi upravo o tome pišete u svojoj knjizi "Nextopia". Kako se izvući iz toga modela u kojem ganjamo sreću, a baš nas to čini nesretnima?
- Jedino tako da stvorimo ono što ja nazivam istinski dobrom ekonomijom. A to je model koji dopušta ekonomski rast i napredak, ali bez čisto kapitalističkog mehanizma koji neizbježno stvara sukob s dobrobiti i zajednicom.
Imam osjećaj da se danas u medijima i na društvenim mrežama stalno govori o sreći, svi moramo biti sretni, svi nam nude neku jednostavnu formulu kako biti sretan. Zato i imamo milijarde dolara vrijednu industriju self-helpa. Nije li taj teror sreće problematičan?
- Da, to je zabrinjavajući moment. Može doći do tzv. srećohondrije. To je kad se previše fokusiramo na sreću i onda se počnemo osjećati, sasvim suprotno, anksiozno i pod stresom jer nismo sretni onoliko koliko mislimo da bismo trebali. Mislim, ja po prirodi nisam sretna osoba i dugo mi je trebalo da otkrijem kako biti sretan.
Pa kako je izgledao vaš put ka sreći?
- Za mene je sreća uvijek bila znatiželja za druge ljude i život uopće. To se može vježbati. Recimo, ja se trudim svaki dan posvetiti dovoljno vremena supruzi, sinu i kćeri, svako jutro provedem barem deset minuta buljeći kroz prozor ili sjedeći u sauni kako bih razbistrio misli. Također, prakticiram i ono što zovem ‘malim čudima iščekivanja‘.
Što je to točno?
- Iščekivanje sitnica. Recimo, mi u Švedskoj imamo mjesece s najmanje sunčeve svjetlosti i dnevnih sati kad je puno mraka. Ali kako mjeseci prolaze, mogu vidjeti sve više tračaka sunčeve svjetlosti svaki dan, pa onda to iščekujem i radujem se tome. Nekoliko minuta dnevnog svjetla više i ja sam zbrinut. Neće vas to učiniti savršeno ili trajno sretnima, ali može vas učiniti malo sretnijima, malo dulje, i sve se to zajedno zbraja...
Sreću možemo zbrojiti, izmjeriti? To sad ekonomist progovara iz vas?
- Pa postoje načini za mjerenje sreće. Recimo, u ovom svjetskom rangiranju najsretnijih naroda ljude se pita da procijene svoju vlastitu sreću ili ukupno zadovoljstvo životom na skali od 1 do 10. Slično je kao što se bol mjeri u medicini.
Ta opsesija kvantificiranjem svega je isto zanimljiva. U knjizi "More. Numbers. Every. Day." govorite o našoj modernoj opsjednutosti brojevima, da sve moramo izračunati, da sve moramo staviti u mjerljive okvire, da za svaku glupost postoji neka statistika. Odakle ta potreba?
- Pa mi ljudi imamo mnogo opsesija, nije ova jedina. Ali brojevi su sveprisutni, prožimaju sve, od našeg zdravlja, odnosa i ljubavnog života do škole, karijera, politike i ekonomije. Izmislili smo ih da bismo pratili resurse, brojili, planirali, razmjenjivali, alocirali, komunicirali i tako dalje. Zato danas svaki dan proizvodimo više brojeva nego što je čovječanstvo proizvelo u prethodnim stoljećima zajedno. Zanimljivo je da brojevi danas kod čovjeka aktiviraju isti dio mozga koji je u stara vremena aktivirao našu reakciju za ‘borbu ili bijeg‘.
Ali brojevi mogu biti varljivi. Recimo, uvijek se sjetim primjera vremenske prognoze. Danas, za razliku od prije nekoliko desetljeća, na našim aplikacijama možemo vidjeti postotak vjerojatnosti kiše, 30 posto ili 70 posto. Usprkos tome mi i dalje ne znamo hoće li kiša pasti ili ne na kraju...
- Po svojoj prirodi, brojevi su dobra stvar. Brojevi su nam sigurno pomogli da brže napredujemo kao vrsta. Ali moramo se sjetiti da smo mi izmislili brojeve i da su oni tu da ih koristimo i razumijemo, sami po sebi ne znače ništa. Istina, postali smo previše skloni prepustiti sve brojevima. Na primjer, jesam li dobro spavao? Provjerit ću sate sna u aplikaciji za spavanje. Šanse za kišu danas? Provjerit ću u aplikaciji za vremensku prognozu. Dakle, sve polažemo u brojeve umjesto da ponekad slušamo svoje tijelo ili pogledamo u nebo.
Čini li nas tehnologija zbilja sretnijima ili očajnima? Bez društvenih mreža danas ne možemo, to je činjenica, ali izgleda da nas one uče površnosti i pune negativom...
- Tehnologija, baš kao i novac i brojevi, sama po sebi nije ni dobra ni loša. Sve smo mi to izmislili pa je važno kako je koristimo. Problem je što smo u korištenju tehnologije, novca i brojeva prilično loši. Dakle, društvene mreže nazivaju se ‘društvene‘ s razlogom: trebale bi nas zbližavati i omogućiti nam da se osjećamo bolje zajedno - a ne da se natječemo, uspoređujemo i da budu supstitut stvarnom zajedništvu.
Na kraju, često govorite i o kreativnosti. Kreativnost je pozitivna, ali izgleda da najkreativnije ljude današnjice koristimo da proizvode zabavu, ljude nagovaraju da nešto kupe kreativnim oglašavanjem... Imamo li problem kreativnosti danas?
- Kreativnost je temeljna za inovaciju i napredak; bez nje bismo još uvijek živjeli u pećinama i imali životni vijek od 30 godina. I biti kreativan ključno je za sreću i dobrobit, kako bismo uzimali nove perspektive, isprobavali nove stvari i istraživali. Međutim, ja uvijek kažem - umjesto da razmišljamo izvan kutije, trebali bismo razmišljati unutar kutije.
Što to znači?
- Iskoristite ono što imate, ali na nove načine i vaše mogućnosti su beskrajne!