Afera s odlaganjem opasnog otpada u Gospiću u prvi je plan izbacila pojam koji se dosad većinom koristio u znanstvenoj zajednici, dok je opća javnost imala tek neku maglovitu ideju da problem postoji i da se radi o nečemu štetnom. Riječ je o pojmu ‘vječnih kemikalija‘, odnosno PFAS-ovima.
Ti su spojevi otkriveni u ilegalno odloženom otpadu na području bivšeg PPK Velebit, a naknadno je ustanovljeno da su se kemikalije proširile tlom i dospjele u podzemne vode.
Također, javnost je postala svjesna štetnosti takvih spojeva po ljudsko zdravlje, kao i činjenice da se opasni otpad odlagao sustavno dok su oni koji su to trebali nadzirati zažmirili na jedno (ili oba) oka, zbog čega je opasni otpad i mogao završiti u Lici. I ne samo Lici. Kako sada izlazi na vidjelo, opasni se otpad uvozio iz više europskih zemalja i skladištio na mnogim lokacijama u Hrvatskoj. No osim uvezenog, postoji opasan otpad i koji je originalan, ‘hrvatski proizvod‘. Naime, mnoge industrije proizvode PFAS spojeve i gotovo ih je nemoguće izbjeći.
Zapravo, problem je toliko rasprostranjen da nije pretjerano reći da su gotovo čitava Europa pa i svijet kontaminirani PFAS spojevima, samo je pitanje u kojoj koncentraciji i koliko su ljudi svjesni što ih okružuje.
No krenimo redom...
Što je PFAS?
PFAS nije jedna tvar već velika skupina umjetno proizvedenih kemikalija. Naziv dolazi od perfluoroalkilnih i polifluoroalkilnih tvari (eng. perfluoroalkyl and polyfluoroalkyl substances). U pitanju su doslovno tisuće različitih spojeva, a prema nekim procjenama i više od 10.000.
Njihova glavna karakteristika je vrlo stabilna veza između ugljika i fluora (C–F). Fluor je izuzetno snažno vezan za ugljik, pa su takve molekule vrlo otporne na vodu, ulje i masnoće te na visoke temperature. Zbog svega toga, desetljećima su bile iznimno korisne u industriji.
PFAS kemikalije se, primjerice, koriste u proizvodnji neprianjajućih tava i ostalog posuđa, zatim vodootporne odjeće, u ambalaži za hranu, tepisima i presvlakama otpornima na mrlje, nekim kozmetičkim proizvodima, elektroničkoj i automobilskoj industriji, vatrogasnim pjenama, osobito onima za gašenje požara goriva, te općenito u raznim industrijskim procesima.
No upravo osobine koje PFAS čine vrlo korisnima, čine ih i izuzetno teškima za uklanjanje, odakle i zlokobni naziv ‘vječne kemikalije‘.
PFAS kemikalije se ne razgrađuju lako prirodnim procesima, pa najčešće završavaju u industrijskom otpadu, odakle dospijevaju u tlo i podzemne vode, a potom i u hranu za ljude i životinje, a onda i u naša tijela.
Zašto je PFAS štetan?
Neke PFAS kemikalije se mogu dugo zadržavati u organizmu, a za određene PFAS-ove postoje vrlo ozbiljni dokazi o štetnim učincima na zdravlje, upozorila je Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA).
Najjači dokazi o štetnosti PFAS-ova koje zasad imamo odnose se na slabljenje imunološkog odgovora, što znači da se ljudi možda neće ‘razboljeti od PFAS-a‘, ali će imati oslabljeni imunitet zbog čega će biti podložniji infekcijama te će na njih cjepiva imati slabiji učinak.
Zatim, izloženost PFAS-ovima povezuje se s povišenim kolesterolom, povećanim rizikom od pojave raka (osobito bubrega), zatim povišenim krvnim tlakom u trudnoći, preeklampsijom i manjom porođajnom težinom novorođenčadi, a brojna istraživanja povezuju izloženost PFAS-ovima s promjenama jetrenih enzima, hormonskim poremećajima, problemima sa štitnjačom, metaboličkim poremećajima, dijabetesom te razvojnim i neurološkim učincima.
U biomonitoringu koji je Europska agencija za okoliš provela između 2014. i 2021. u osam država EU-a i Norveškoj, kod tinejdžera su mjerene četiri glavne PFAS tvari (PFOA, PFNA, PFHxS i PFOS). U prosjeku je 14,3 % ispitanih adolescenata imalo razine u krvi iznad EFSA-ine zdravstveno utemeljene referentne vrijednosti, dok je u Francuskoj udio bio gotovo 24 %. EEA pritom naglašava da se pri tim razinama ne može isključiti rizik od štetnih zdravstvenih učinaka.
Važno je naglasiti i sljedeće: PFAS se nakuplja u ljudskom tijelu. Za neke od najpoznatijih spojeva vrijeme zadržavanja u organizmu je dugo, pa kontinuirana izloženost znači da se mogu postupno taložiti. PFAS su pronađeni u krvi ljudi praktički širom svijeta, kao i u majčinom mlijeku.
Gdje su žarišta?
I ti PFAS spojevi sada su pronađeni i u ličkom tlu i podzemnim vodama pa se tako Lika - a kako pomalo doznajemo i mnogi drugi dijelovi Hrvatske - upisala na popis PFAS žarišta.
2023. godine provedeno je veliko istraživanje u kojem je sudjelovalo više organizacija i novinskih redakcija, a koje je otkrilo da je gotovo 23.000 lokacija diljem Europe kontaminirano ‘vječnim kemikalijama‘, odnosno PFAS-ovima. Također, s obzirom na industrijsku aktivnost u pojedinim područjima, pretpostavlja se da je kontaminiranih lokacija još 21.500. Rezultati se mogu vidjeti na web stranici The Forever Pollution.
Na ovoj neslavnoj listi prednjače Njemačka, Belgija, Italija, Švedska, Nizozemska, Danska, Norveška, Finska... popis se nastavlja. No tu je važno naglasiti sljedeće. Ovo su zemlje u kojima je problem prepoznat i analize su učinjene, a to što za neko područje i zemlju podataka nema, ne znači da nema ni PFAS-a - samo ih nitko nije mjerio.
U Njemačkoj ima više žarišta, ali najveći su Rastatt i Baden-Baden u Baden-Württembergu i Altötting u Bavarskoj.
U području Rastatta i Baden-Badena PFAS je otkriven još 2013., nakon što je pronađen u bunaru koji se koristio za opskrbu pitkom vodom. Naknadno su pronađene brojne kontaminirane poljoprivredne površine, a PFAS je prodro i u podzemne vode.
No zanimljivo je i važno da se nije radilo o jednoj maloj industrijskoj lokaciji, nego o svojevrsnom ‘flekavom tepihu‘ kontaminiranih poljoprivrednih parcela. Zbog toga su njemačke vlasti zaključile da do kontaminacije nije dovela jedna velika, izolirana industrijska nesreća.
U siječnju 2025. LUBW (Agencija za okoliš pokrajine Baden-Württemberg) objavila je novu procjenu širenja PFAS-ova. Prema novim izračunima, volumen pogođenih podzemnih voda gotovo se utrostručio u odnosu na ranije procjene, dok se procijenjena površina kontaminacije približno udvostručila.
Što se tiče Altöttinga u Bavarskoj, postoji dugogodišnja kontaminacija povezana s industrijom u kemijskom kompleksu Gendorf.
U Italiji je najveći problem u regiji Veneto gdje je 2013. otkrivena velika kontaminacija podzemnih, površinskih i pitkih voda PFAS-ovima. Izvor je identificiran u kemijskoj tvornici Miteni u Trissinu, a zagađenje je zahvatilo područja oko Vicenze, Verone i Padove. Također, u Italiji je posao odlaganja opasnog otpada uglavnom u rukama mafije pa su zabilježeni slučajevi skladištenja milijuna tona otrovnog otpada na farmama, u pećinama, kamenolomima, te čak i po rubovima gradova. Dio tog otpada, kako smo doznali, dospio je i u Hrvatsku.
Nadalje, u Nizozemskoj u Dordrechtu se nalazi veliki industrijski pogon povezan s proizvodnjom PFAS-ova, ujedno i jedan od ključnih europskih PFAS hotspotova.
Još je zanimljiviji podatak nizozemskog Nacionalnog instituta za javno zdravstvo i okoliš (RIVM-a). Naime, nacionalno istraživanje pokazalo je da se PFAS može pronaći u podzemnim vodama praktički posvuda u Nizozemskoj. Najviše koncentracije pronađene su neposredno ispod površine tla, ali PFAS je pronađen i u dubljim, starijim podzemnim vodama. RIVM posebno ističe da se neki PFAS-ovi lako kreću s podzemnim vodama i mogu se tako širiti kroz okoliš.
Vrlo ozbiljan slučaj zabilježen je i u Belgiji gdje se u Zwijndrechtu, kod Antwerpena, nalazi industrijski pogon povezan s proizvodnjom PFAS-ova. Kontaminacija je zahvatila lokalno područje, a EEA kao jedan od puteva izloženosti navodi čak konzumaciju lokalnih jaja, u kojima su kod stanovništva zabilježene povišene razine PFAS-ova.
No iz Švedske, Danske, Finske i Norveške dolaze primjeri koji pokazuju da problem nije samo u kemijskim tvornicama i opasnom otpadu, već se PFAS spojevi pojavljuju i oko aerodroma, vojnih baza i vatrogasnih poligona.
Naime, u švedskom gradu Ronnebyju PFAS je u pitku vodu dospio preko vatrogasne pjene korištene na vojnom aerodromu od 1985. godine. Stanovnici su godinama pili kontaminiranu vodu prije nego što je problem otkriven. Kod stanovništva su pronađene povišene koncentracije nekoliko PFAS spojeva, uključujući PFHxS, PFOS i PFOA.
I u danskom Korsøru problem je povezan s vatrogasnom pjenom korištenom na vojnom poligonu. PFAS je završio u okolišu, potom na pašnjacima i u stoci, a kod goveda su pronađene povišene koncentracije.
I Norveška i Finska imaju brojne hotspotove, posebno oko zračnih luka, vojnih objekata i mjesta gdje se koristila vatrogasna pjena.
Ovo su samo neka od kontaminiranih područja, kojih, nažalost, ima još mnogo...
Jesu li zagađeno tlo i podzemne vode posve neupotrebljive?
Letite li avionom preko zapadne Europe, vidjet ćete brojna poljoprivredna zemljišta. No kako se ondje uopće odvija poljoprivreda ako je sve zagađeno PFAS-ovima?
Na područjima koja su okarakterizirana kao žarišta poljoprivreda nije zabranjena, ali ima dosta stroga ograničenja. Na primjer, u području Rastatt/Baden-Baden poljoprivreda se i dalje odvija na dijelu površina kontaminiranih PFAS-ovima, ali pod vrlo strogim režimom. Njemačke vlasti su razvile sustav kojim se bira što se na kojoj parceli smije uzgajati i kontrolira završava li PFAS u hrani.
To konkretno izgleda tako da se za svaku problematičnu parcelu gledaju dvije stvari: Koliko je PFAS-a u tlu i koliko određena biljka povlači PFAS iz tla. Na temelju toga se određuje koje se kulture smiju uzgajati. Primjerice, neke biljke snažnije akumuliraju PFAS pa se njihov uzgoj na određenim parcelama izbjegava. Cilj je da kontaminirana zemlja može ostati u poljoprivrednoj uporabi, ali da opasne tvari ne završe u hrani.
U Njemačkoj takvo planiranje zovu Koncept upravljanja i minimizacije (njem. Bewirtschaftungs- und Minimierungskonzept - BeMiKo). Radi se zapravo o individualnom planu upravljanja za pojedino poljoprivredno gospodarstvo, a njemačke vlasti doslovno planiraju sadnju za svaku pojedinačnu parcelu.
No tu nije kraj, već nakon toga slijedi i dosta rigorozna kontrola uzoraka usjeva prije berbe (tzv. Vorerntemonitoring). Ako proizvod premaši određene vrijednosti za PFAS, ne smije se staviti na tržište kao hrana.
Kontaminirana voda poseban je problem jer biljke mogu preuzeti PFAS iz vode. Zato se u pojedinim područjima preporučuje da se vrtovi i poljoprivredne površine ne zalijevaju vodom iz privatnih bunara, nego kišnicom ili vodom iz vodovoda. To je još uvijek aktualna preporuka iz ožujka 2026.
Za profesionalnu poljoprivredu postoji nešto drugačiji režim pa navodnjavanje podzemnom vodom nije automatski svugdje zabranjeno, nego je dopušteno tamo gdje su koncentracije ispod propisanih pragova.
No ono što je tu važno naglasiti je da i same njemačke vlasti priznaju da su neke od ovih mjera dugoročne, odnosno trajne. U najnovijem izvješću Baden-Württemberga stoji da su zbog trajne PFAS problematike neke mjere dugoročno potrebne kako bi se osigurala sigurnost lokalnih poljoprivrednih proizvoda. Drugim riječima, shvatili su da se onečišćenje PFAS-ovima ne može tek tako sanirati, već se samo može upravljati posljedicama kontaminacije. Njemačka Savezna agencija za okoliš (UBA) za određena područja navodi vrlo eksplicitno da ‘sanacija tla nije izvediva trenutno poznatim metodama sanacije.‘
Je li sanacija uopće moguća?
Vratimo li se načas u Gospić, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost objavio je da provodi faznu sanaciju i uklanjanje otpada s lokacije PPK Velebit, o čemu je Jutarnji list već pisao. No uklanjanje opasnog otpada je jedno, a uklanjanje PFAS-ova iz tla i podzemnih voda nešto sasvim drugo.
I dok je otpad moguće maknuti, sanacija tla i voda onečišćenih PFAS-ovima vrlo je skupa i ne baš učinkovita, a nove tehnologije koje bi bile u stanju očistiti prostor tek se razvijaju.
O ovome je vrlo iscrpno pisao Le Monde, a zaključak do kojeg su došli nije nimalo utješan: PFAS je toliko raširen i dugotrajan da će pokušaj čišćenja već kontaminirane Europe koštati desetke ili stotine milijardi eura, a ukloniti tek malen dio onečišćenja – zato je puno važnije zaustaviti nove emisije nego računati na naknadnu dekontaminaciju.
Naime, kada bi se u čišćenje i uklanjanje PFAS-a u Europi ulagalo oko 100 milijardi eura godišnje, uklonilo bi se manje od 2% količine PFAS-a koja se svake godine ispušta.
Razlog nije toliko u tome što tehnologije čišćenja nisu dovoljno dobre, nego što su se PFAS spojevi raspršili praktički posvuda – u vodi, tlu, šumama, poljima, jezerima i živim organizmima. Može ih se učinkovito uklanjati samo na mjestima gdje su dovoljno koncentrirani, primjerice u nekim industrijskim postrojenjima, pročistačima otpadnih voda, odlagalištima ili jako onečišćenom tlu.
Poseban problem je TFA (trifluoroctena kiselina), vrlo mali i izuzetno pokretljiv PFAS koji se može širiti kroz zrak, vodu i organizme. Toliko je raširen da čak i vrlo napredne tehnologije mogu ukloniti samo mali dio.
Znanstvenici zato upozoravaju da ne možemo računati na to da ćemo PFAS jednostavno očistiti nakon što jednom završi u okolišu. PFAS u okolišu je, kako slikovito opisuju, ‘kao mlijeko u kavi‘ - kad se jednom pomiješaju, više ih se ne može jednostavno razdvojiti.
Znanstvenici zato smatraju da novac treba prvenstveno usmjeriti na sprječavanje novih emisija PFAS-ova u okoliš, a ne pokušavati očistiti sve što je već kontaminirano. Kao korak u tom smjeru predlažu ograničiti ili zabraniti PFAS kao cijelu skupinu, razvijati i koristiti sigurnije alternative te strogo kontrolirati emisije tamo gdje se PFAS još proizvodi ili koristi.
Također, prema analizi, ulaganje od oko 50 milijardi eura godišnje u prevenciju bilo bi opravdano jer se procjenjuje da PFAS-ovi već stvaraju od 52 pa do čak 84 milijarde eura godišnjih troškova za liječenje ljudi.
No kako taj silni trošak čišćenja, zbrinjavanja otpada i eventualnih zdravstvenih posljedica ne bi pao na građane i državu, autori studije predlažu da se primijeni princip ‘onečišćivač plaća‘ – odnosno da sanaciju plate prvenstveno proizvođači i oni koji PFAS-e ispuštaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....