U nastavku donosimo:
- kraljicu Thyru i tragove na runskim kamenima koji otvaraju novo poglavlje o ženskoj moći u vikinškoj eliti
- što o ulogama Vikinki otkrivaju povijesni izvori i materijalni nalazi, od kućanstava do političkih mreža
- razgovore i citate dr. Emily Lethbridge (povijest Islanda) o društvenom utjecaju žena i savezništvima elita
- nova čitanja o ratnicama i interpretacije grobnice iz Birke bez oslanjanja na legende
- iskustva i stavove o životu robinja u sagama, s naglaskom na sudbine i granice njihove autonomije
Zvala se Thyra i bila je članica istaknute vikinške kraljevske obitelji tijekom ključnog razdoblja u danskoj povijesti. Bila je udana za kralja Gorma, jednog od prvih kraljeva koji su vladali ujedinjenom Danskom. Njezin sin, kralj Harald Modrozubi, bio je veliki ratnik, ujedinitelj i prvi kršćanski kralj Danske. No, istraživanja nekoliko runskih kamena posljednjih godina pokazala su da kraljica Thyra nije bila samo supruga i majka nego iznimno moćna žena. Iako u tumačenju vikinške povijesti prevladavaju sjajni moreplovci i snažni ratnici kao što su Erik Crveni, Ragnar Lodbrok i Harald Hardrada, novija istraživanja otkrivaju da je u pozadini te muške ekipe bila zajednica koju su održavale, organizirale i, u mnogim aspektima, vodile žene. Njihove su uloge bile širokog raspona - od upravljanja kućanstvima i oblikovanja političkih saveza do proizvodnje materijala koji su Vikinzima omogućili ekspanziju.
Tko su bili Vikinzi?
Pojam Vikinzi koristi se najčešće kao generalni termin kojim se označava skandinavsko stanovništvo tijekom tzv. vikinškog doba, od kraja 8. do sredine 11. stoljeća. Kao vješti moreplovci, Vikinzi su naselili mnoge udaljene krajeve, prvenstveno na zapadu: od Britanije i Irske, preko Farskih otoka i Islanda do Grenlanda, a stigli su i do današnje istočne Kanade. No, Vikinzi su bili i dobri trgovci koji su osnivali i osvajali trgovačka naselja na području današnje Ukrajine i zapadne Rusije te odigrali važnu ulogu u osnivanju Kijevske Kneževine, odnosno rane Rusije. O Vikinzima su pisali uglavnom kroničari iz mjesta koje su napadali, a jedini pisani spomenici koje su izradili oni sami su runski zapisi.
Riječ je u zapisima koji su pisani runama, pismom prisutnim u širem germanskom svijetu, na različitim tvrdim materijalima. Najviše ih je sačuvano na kamenju, no mnogi potječu i s metalnih, drvenih te koštanih predmeta. Osobito su poznati natpisi na velikom kamenju, koji su klesani u čast kakve važne gradnje, za označavanje vlasništva i nasljedstva, kao epitafi poginulim članovima obitelji, prijateljima, ratnim drugovima i slično.
Tko su bile Vikinke?
Iako je vikinško društvo bilo dominantno muško, pokazuje se da je uloga Vikinki bila jako važna. Kao i muškarci, i one su pripadale svim društvenim slojevima. Neke su bile ropkinje, druge dio slobodnog društvenog sloja, a bilo je i pripadnica bogate aristokracije, što je uvelike obilježavalo njihov život. - Žene su bile ‘strojarnica‘ vikinškog doba. One koje su bile rođene u nordijskom plemstvu uživale su utjecaj unutar moćnih obiteljskih mreža. Za druge, posebno one zarobljene i porobljene tijekom pljački, to je značilo život s malo autonomije, ali služile su i podržavale uspjeh tog društva - rekla je za History Extra dr. Emily Lethbridge, povjesničarka s Islandskog sveučilišta u Reykjaviku. - Ako je djevojka imala dovoljno sreće da odraste u obitelji aristokratskog poglavara više klase, onda bi njezina primarna funkcija, zapravo, bila društveno-politička. Vikinško društvo bilo je izrazito patrijarhalno, s formalnom političkom i vojnom vlašću koju su imali muškarci. Ali moć nije djelovala samo putem muškaraca. Elitne obitelji ovisile su o mrežama saveza, a žene su bile ključne za njihovo održavanje. One su bile društveno vezivo. Kćeri poglavara korištene su za sklapanje saveza i osiguranje društvenog i financijskog položaja obitelji - pojasnila je dr. Lethbridge.
Kako su žene organizirale praktični život?
Žene su u vikinškim zajednicama bile odgovorne za praktično upravljanje svakodnevnim životom. - Dvije glavne sfere bile su priprema hrane i proizvodnja tekstila, vune i tkanje - kaže dr. Lethbridge. Proizvodnja hrane uključivala je brigu o stočnom fondu, čuvanje zaliha za zimu i koordinaciju rada unutar kućanstva. Vikinke su bile vješte obrtnice koje su imale ključnu ulogu u opremanju poznatih pljačkaških i ratnih flota: proizvodile su visokokvalitetnu vunenu tkaninu za jedra na dugim brodovima. - Neki znanstvenici naglasili su ulogu žena u izradi jedara. Bez jedara, vikinška ekspanzija nikada ne bi bila moguća - dodala je dr. Lethbridge.
National Geographic je objavio kako je istraživanje provedeno u Muzeju vikinških brodova u Roskildeu u Danskoj pokazalo da bi izrada samo jednog jedra za veliki ratni brod zahtijevala najmanje 10.269 sati rada, što je ekvivalent otprilike tri i pol godine osmosatnih radnih dana, bez slobodnih vikenda. Osim toga, Vikinke su izrađivale svu visokokvalitetnu vunenu odjeću koju je nosila posada takvog ratnog broda, a danska stručnjakinja za tekstil Lise Bender Jørgensen izračunala je da je čak 17,5 godina rada tima žena bilo potrebno za odijevanje posade od 70 ljudi. No, tu nije završavala uloga žena u ratovanju.
Jesu li Vikinke ratovale?
Staronordijske sage sadržavale su intrigantne priče o ženama ratnicama. Danski srednjovjekovni povjesničar Saxo Grammaticus (oko 1150. - 1220.) u svojoj knjizi na latinskom "Podvizi Danaca" (Gesta Danorum) opisao je nekoliko ženskih ratnica. Jedna od najpoznatijih bila je Lagertha, bivša supruga vikinškog vojskovođe Ragnara Lodbroka. Prema Saxu Grammaticusu, Lagertha je bila vješta ratnica koja se odbijala odijevati kao muškarac te se borila s raspuštenom kosom koja joj je padala niz leđa. U nekim se izvorima spominje i Aud iz Norveške, koja je nakon smrti svih muških članova svoje obitelji dala sagraditi brod te je povela ostatak svog kućanstva na Island, ravnopravno među prvim doseljenicima. No, većina arheologa 20. stoljeća odbacila je takve priče kao izmišljotine srednjovjekovnih pripovjedača. Ipak, istraživanje tima arheologinje dr. Charlotte Hedenstierna-Jonson sa Sveučilišta u Uppsali, objavljeno 2017. godine u časopisu American Journal of Physical Anthropology, pokazalo je da ratovanje u vikinškom svijetu nije bila isključivo muška aktivnost. DNK analiza ljudskih ostataka pronađenih u raskošnoj ratničkoj grobnici u Birki pokazala da je taj ratnik bio žena.
- Ono što smo proučavali nije bila Valkira iz saga, nego stvarni vojskovođa koji je slučajno žena - izjavila je tada dr. Charlotte Hedenstierna-Jonson. Znanstvenici smatraju da je ratnica iz Birke vjerojatno potjecala iz privilegirane obitelji te da je bila vrsna jahačica.
Kakav je bio položaj ropkinja?
Ropstvo je bilo središnji stup vikinške društvene ekonomije, no često se zanemaruje u popularnoj kulturi. Prema onome što se zna o vikinškom dobu, rob nije mogao ništa posjedovati, ništa naslijediti, ništa ostaviti. Naravno, robovi nisu bili plaćeni, ali u nekim okolnostima smjeli su zadržati mali dio prihoda koji su dobili prodajući robu svojih vlasnika. Žene su bile posebno ranjive jer su bile prisiljene na teške kućanske i poljoprivredne radove ili seksualno iskorištavanje. No, njihova iskustva teže je rekonstruirati jer su porobljeni često nevidljivi u većini izvora. Jedan od rijetkih primjera iz kojih ponešto saznajemo o vikinškim robinjama je Saga o Laxdæli, islandska pripovijetka nastala u srednjem vijeku koja govori o vikinškom dobu. U toj sagi pripovijeda se o Melkorki, irskoj princezi koju je vikinški vođa Hoskuld Dala-Kollsson kupio na tržnici robova u Skandinaviji i odveo na Island, gdje mu je rodila sina. Melkorka je naposljetku dobila farmu na kojoj je živjela sa sinom te tako stekla ograničenu neovisnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....