KAKO NAS NAŠ VLASTITI MOZAK ŠTITI OD SUROVE ISTINE Svi ćemo jednog dana umrijeti, ali većina nas smrt ipak promatra kao nešto što se događa drugima

Studija koju će idućeg mjeseca objaviti znanstveni časopis NeuroImage pokazuje da nas naš mozak od egzistencijalnog straha štiti tako što smrt kategorizira kao nesretan slučaj koji se događa isključivo drugim ljudima, piše The Guardian.

"Mozak ne prihvaća da je smrt povezana s nama", rekao je Yair Dor-Ziderman, znanstvenik pri Sveučilištu Bar Ilan u Izraelu. "Imamo taj osnovni mehanizam koji osobi kaže da informacija koja bi je povezala sa smrću nije pouzdana i da joj se ne treba vjerovati."

Zaštita od misli o smrti mogla bi biti ključna za čovjekovu sposobnost da živi u sadašnjosti. Ta se zaštita možda pali u ranoj fazi života kad se čovjekov mozak razvije i shvati da ćemo svi jednom umrijeti.

"Kada čovjek stekne mogućnost gledanja u vlastitu budućnost, onda shvati da će u jednom trenutku umrijeti i da tu ništa ne može napraviti. To se kosi s našom biologijom koja nam stalno pomaže da ostanemo živi", pojašnjava Dor-Ziderman.

Dor-Ziderman i njegovi kolege do ovih su spoznaja došli uz pomoć testa koji je u mozgovima sudionika istraživanja proizvodio podražaje iznenađenja.

Volonteri su tijekom istraživanja na ekranu gledali lica ljudi, a za to vrijeme im se mjerila moždana aktivnosti. Lice volontera ili stranca prikazivalo se na ekranu više puta. Nakon prikaza tog lica, volonteru bi se prikazalo drukčije lice. Mozak volontera iznenadio bi se kada bi vidio posljednje lice u nizu jer ta slika nije bila u skladu s onim što je mozak predvidio. Istovremeno, iznad lica osoba prikazivale bi se riječi. U 50 posto slučajeva riječi su bile povezane sa smrću. Primjerice, u skupini riječi koje se povezuju sa smrću našle su se riječi poput "pogreb" ili "sahrana". Znanstvenici su otkrili da bi mozak volontera ugasio sustav za predviđanje kada god bi se uz volonterovo lice prikazala riječ koja se povezuje sa smrću. Mozak volontera jednostavno je odbio napraviti tu poveznicu i nije pokazao iznenađenje.

"To sugerira da se štitimo od egzistencijalnih prijetnji ili svjesnog razmišljanja o činjenici da ćemo umrijeti. To radimo tako da gasimo predviđanja o sebi ili da te informacije kategoriziramo kao da se tiču drugih ljudi", dodao je Avi Goldstein, jedan od autora studije.

"Ne možemo racionalno poreći da ćemo umrijeti, međutim možemo o tome misliti tako da se to događa drugim ljudima", dodao je Dor-Ziderman.

Dor-Ziderman kaže da se čovjek prije drukčije nosio sa smrću jer joj je bio više izložen. Današnje društvo se više boji smrti jer se bolesni ljudi nalaze u bolnicama, a stariji ljudi u specijaliziranim ustanovama za brigu. Rezultat toga je da je prosječan čovjek manje izložen smrti pa je se više boji.

Psiholog Arnaud Wisman sa Sveučilišta u Kentu kaže da pogotovo mladi ljudi smrt vide kao problem drugih ljudi. Wismanova istraživanja pak pokazuju da čovjek danas pribjegava konceptu "pokretne trake za bježanje", odnosno da napornim radom, izlascima, kupovinom i provjeravanjem mobitela odagnava strah od smrti.