Kad se govori o ljudskim aktivnostima koje utječu na klimatske promjene, najčešće se spominje upotreba fosilnih goriva koja utječe na povećanje koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi. Međutim, najnovije istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Nature Reviews Earth & Environment pokazuje da ljudska žudnja za solju također predstavlja egzistencijalnu prijetnju prirodi. Naime, zbog njezine pretjerane uporabe tlo, zrak i slatka voda postaju sve slaniji, što šteti bioraznolikosti i moglo bi vodu u ekstremnim slučajevima učiniti nesigurnom za piće.
Geološki i hidrološki ciklusi donose soli na Zemljinu površinu, ali ljudske aktivnosti kao što su rudarstvo i razvoj zemljišta ubrzavaju te prirodne procese. Poljoprivreda, građevinarstvo i zasoljavanje cesta tijekom zimskih mjeseci također mogu pojačati salinizaciju. Prema studiji, koju je vodio profesor geologije Sujay Kaushal pri Sveučilištu Maryland, otkriveno je da se samo u SAD-u godišnje proizvede više od 18 milijardi kilograma slanih sredstava za odleđivanje. Sol na prometnicama činila je 44 posto ukupne upotrebe soli u cijeloj zemlji između 2013. i 2017. godine.
"Ako o planetu razmišljate kao o živom organizmu, kada nakupite toliko soli to može utjecati na funkcioniranje njegovih vitalnih organa ili ekosustava", ističe Kaushal. Autori studije ove su poremećaje opisali kao "antropogeni ciklus soli", utvrđujući prvi put da ljudi utječu na koncentraciju i kruženje soli na globalnoj, međusobno povezanoj razini. "Uklanjanje soli iz vode energetski je intenzivno i skupo, a slani nusprodukt koji dobijete slaniji je od oceanske vode i ne možemo ga lako zbrinuti", ističu autori.
Nova studija razmatra niz iona soli koji se nalaze pod zemljom i u površinskim vodama. Soli su spojevi s pozitivno nabijenim kationima i negativno nabijenim anionima, a neki od najzastupljenijih su ioni kalcija, magnezija i kalija. "Kada ljudi pomisle na sol, obično misle na natrijev klorid, ali naš rad pokazao je da smo tijekom godina poremetili i druge vrste soli, uključujući one povezane s vapnencem, gipsom i kalcijevim sulfatom", rekao je Kaushal.
Kaushal i suautori pokazali su da je zaslanjivanje uzrokovano ljudskim djelovanjem zahvatilo otprilike milijardu hektara tla diljem svijeta, što je područje veličine SAD-a. Koncentracija soli također se povećala u potocima i rijekama tijekom posljednjih 50 godina, što se podudara s povećanjem globalne upotrebe i proizvodnje soli.
Sol se čak uvukla u zrak. U pojedinim regijama jezera se suše i proizvode oblake slane prašine u atmosferu. U područjima sa snijegom, sol za ceste može postati aerosol, stvarajući čestice natrija i klorida. Slana prašina može ubrzati topljenje snijega i naštetiti zajednicama koje se oslanjaju na snijeg za opskrbu vodom. Zbog svoje strukture, ioni soli mogu se vezati na kontaminante u tlu i sedimentima, stvarajući "kemijske koktele" koji cirkuliraju u okolišu i imaju štetne učinke.
"Sol ima mali ionski radijus i može se vrlo lako uglaviti između čestica tla. Zapravo, tako sol za ceste sprečava stvaranje kristala leda", rekao je Kaushal.
Autori preporučuju usvajanje politika koje ograničavaju korištenje soli za ceste ili potiču alternative. Washington i nekoliko drugih američkih gradova već su počeli, umjesto solju, prometnice zimi odleđivati sokom od cikle. Autori studije također su pozvali na stvaranje "planetarne granice za sigurnu i održivu upotrebu soli" na isti način na koji su razine ugljičnog dioksida povezane s planetarnom granicom za ograničavanje klimatskih promjena. Kaushal je rekao da je teoretski moguće regulirati i kontrolirati razine soli.
"Ovo je vrlo složeno pitanje jer se sol ne smatra primarnim zagađivačem vode za piće u SAD-u, pa bi njezino reguliranje bio veliki pothvat", rekao je Kaushal, zaključujući da je zagađenje solju "uspavani div" među ekološkim problemima i "najdosadniji, ali i najsuvremeniji problem s kojim se trenutačno suočavamo".