Đikićev tim došao do velikih otkrića o neurodegenerativnim bolestima: ‘Simptomi mogu ostati pritajeni i 20 godina‘

Vodeći znanstveni časopis Nature u novom broju donosi dvije studije hrvatskog znanstvenika dr. Ivana Đikića. Prvi rad se bavi remodeliranjem endoplazmatskog retikuluma (ER), fine strukture stanice. ER je najveći membranski sustav unutar stanice i obavlja vrlo važne funkcije u sintezi i transportu staničnih komponenti. Kako bi ispunio svoje različite funkcije, ER stalno prilagođava svoj oblik. Istraživanje endoplazmatskog retikuluma u fokusu je Đikićeva trećeg "znanstvenog Oscara", 2,5 milijuna vrijednog petogodišnjeg projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC) koji je dobio prošle godine. U drugom radu, Đikićev tim u suradnji s kolegama sa Sveučilišta Jena pod vodstvom prof. Christiana Hubnera došao je do važnih spoznaja oko nasljednih senzornih i autonomnih neuropatija (HSAN), skupine rijetkih bolesti koje se najčešće javljaju u djetinjstvu.

- To su nasljedne neurodegenerativne bolesti koje nastaju zbog smrti senzornih neurona, odgovornih za osjećaj dodira i boli te motornih neurona, odgovornih za pokretanje mišića. Kao rezultat toga, pacijenti ne mogu ispravno percipirati bol i temperaturu, što može dovesti do ozljeda koje prolaze nezapaženo i prerastu u kronične rane. Simptomi se mogu pojaviti u ranoj dobi kod djece, ali mogu biti i pritajeni čak i 20 godina dok se ne primijete i postanu progresivni dovodeći nažalost do vrlo teških simptoma i prerane smrti – rekao je Ivan Đikić, profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu.

Postoji vrlo veliki broj genetskih mutacija koje mogu dovesti do razvoja tih progresivnih bolesti, no razlozi zašto dolazi do progresivnog slabljenja neurona uglavnom nisu poznati. - Pitanje je i koliko dugo taj molekularni proces razvoja bolesti traje kod djece, te kada trebamo i možemo najviše pomoći da se taj proces zaustavi. Kod nekih mutacija u istom proteinu razvoj simptoma je vrlo brz i agresivan a kod drugih sporiji i pojavljuje se tek nakon nekoliko godina. Što je uzrok takvih razlika, još uvijek nepoznanica – istaknuo je Đikić.

Njegov tim je prije 10 godina uspostavio suradnju s kliničarima i genetičarima sa Sveučilišta u Jeni.

- Željeli smo napraviti genetske modele tih bolesti koristeći miševe kao eksperimentalne modele. Iznenađujuće je bilo da genetski poremećaji kod miša imaju vrlo slične simptome kao i razvoj bolesti kod djece. Koristeći moderne metode elektronske mikroskopije spoznali smo da dolazi do promjena kod endoplazmatskog retikuluma (ER), a vrlo veliku ulogu u tim procesima ima i protein ubikvitin. Naposljetku došli smo do zaključka da mutacije koje su djeca naslijedila od roditelja nalaze se upravo u genima koji kodiraju proteine za održavanje funkcionalnosti ER-a - pojasnio je Đikić.

Hrvatski znanstvenik se nada da će tijekom idućih 10 godina otkriti je razloge zašto gubitak funkcija transporta iona i metabolita kroz ER dovodi do postupne smrt neurona te kako se taj patološki proces može blokirati ili usporiti.

Ivan Đikić jedan je od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu. Rođen je u Zagrebu gdje je diplomirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu. Znanstveno se usavršavao u laboratoriju prof. Josepha Schlessingera u New Yorku, jednog od najcitiranijih znanstvenika današnjice, nakon čega postaje voditelj laboratorija u Ludwigovom Institutu za istraživanje raka u Uppsali (Švedska).

Redoviti je profesor medicine na Sveučilištu Goethe, direktor Instituta za biokemiju II (IBC2) u Frankfurtu te jedan od trojice osnivača Frankfurtskog instituta za rak (Frankfurt Cancer Institute; FCI), posebne vrste translacijskog onkološkog centra za koji je do 2025. godine osigurano čak 116 milijuna eura.

Dobitnik je niza priznanja među kojima se ističu najprestižnija njemačka znanstvena nagrada "Gottfried Wilhelm Leibniz" za 2013., nagrade američkog (AACR) i europskog (EACR) i njemačkog (DKH) udruženja za rak, Hans Krebs nagrade i drugih. Član je Leopoldine, njemačke akademije znanosti te Američke akademije znanosti i umjetnosti. Ove godine Ivan Đikić dobio je nagradu Louis-Jeantet za medicinu za doprinos razumijevanju funkcija ubikvitina i mehanizama ubikvitinacije. Nagrada Louis-Jeantet za medicinu jedna je od najprestižnijih nagrada za biomedicinska istraživanja, a istoimena zaklada sa sjedištem u Ženevi dodjeljuje je od 1986. godine istaknutim i još uvijek aktivnim znanstvenicima.