BURNA SEIZMOLOŠKA POVIJEST ZAGREBA I OKOLICE Potres kod Pukposkog 1909. doveo je do jednog od najznačajnijih seizmoloških otkrića 20. stoljeća

Potres koji je u nedjelju pogodio naš glavni grad vratio nas je u prošlost, na posljednja desetljeća 19. stoljeća te početak 20. stoljeća, kada su građani Zagreba živjeli sa stalnim podrhtavanjima tla.

Prije 140 godina Zagreb je pogodio “Veliki potres”, a od 1880. godine pa do 1906. godine bili su česti potresi magnitude između 5.0 i 6.0, a nakon toga je seizmička aktivnost oslabjela. Tih godina u Hrvatskoj je djelovao jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika, seizmolog Andrija Mohorovičić.

“Zadatak je seizmologije da prouči unutrašnjost Zemlje i nastavi ondje gdje geologija prestaje, a ima u seizmografima kao svojevrsne dalekozore: uređaje koji nam omogućuju da dopremo pogledom i u najdublje slojeve Zemlje”, zapisao je Mohorovičić, čije je najveće otkriće Mohorovičićev diskontinuitet, jedna od najvažnijih spoznaja u seizmologiji 20. stoljeća.

To veliko otkriće učinilo ga je besmrtnim jer je termin Mohorovičićev diskontinuitet postao temeljni i univerzalni pojam u seizmologiji i širem području geoznanosti. Nadalje, prema Mohorovičiću je 1970. godine nazvan jedan krater na tamnoj strani Mjeseca, 1996. godine i asteroid br. 8422, a u najnovije vrijeme njegovim se imenom naziva i granična ploha između kore i plašta na Mjesecu, Merkuru, Veneri i Marsu.

Kad se dogodio Veliki potres u Zagrebu?

Glavni grad Hrvatske, 9. studenoga 1880. godine, u sedam sati i tri minute, pogodio je potres magnitude 6,3 prema Richteru (8. stupnja prema MCS ljestvici) s epicentrom na području Medvednice. Poginulo je dvoje, a 29 ljudi bilo je teško ozlijeđeno. Nakon najsnažnijeg udara, slijedilo je nekoliko potresa slabijeg intenziteta. Do travnja 1881. godine zabilježeno je 185 podrhtavanja tla.

Stanovnici čije su kuće bile oštećene smješteni su u za to izgrađene barake na području Zrinjevca i današnje Klaićeve ulice. Od 3830 zgrada, koliko je Zagreb tada imao, 485 stambenih toliko je stradalo da ih se moralo srušiti, a 1758 bilo ih je oštećeno, uključujući zagrebačku katedralu. Mnogo se stanovništva iselilo.

Što je Mohorovičić radio u doba Velikog potresa?

Bio je mladi srednjoškolski profesor matematike i fizike u Osijeku, odakle je došao iz Zagreba, gdje je radio u Klasičnoj gimnaziji. Andrija Mohorovičić rođen je 23. siječnja 1857. godine u Voloskom pokraj Opatije. Njegov otac bio je kovač sidara, a majka domaćica, koja je umrla ubrzo nakon dječakova rođenja. Osnovnu školu završio je u Voloskom, a gimnaziju u Rijeci te je već s 18 godina govorio šest stranih jezika: njemački, talijanski, francuski, engleski, latinski i starogrčki. Kasnije je naučio i češki.

Nakon gimnazije, školovanje je nastavio na Sveučilištu u Pragu, gdje je 1878. godine završio studij matematike i fizike, a zanimljivo je da je jedan od njegovih profesora bio poznati austrougarski fizičar i filozof Ernst Mach. Nakon što je tri godine predavao u gimnazijama u Zagrebu i Osijeku, Mohorovičić je 1882. godine premješten u nautičku školu u Bakru, gdje se godinu kasnije oženio Silvijom Vernić, s kojom je imao četiri sina.

Kad se počeo baviti znanošću?

Andrija Mohorovičić je pri nautičkoj školi u Bakru utemeljio meteorološku postaju te se počeo baviti proučavanjem cirkulacije u atmosferi. Sam je konstruirao nefoskop, instrument za određivanje brzine i smjera gibanja oblaka.

“Premda se prije svega bavio klimatološkom analizom podataka prikupljenih u Bakru, Mohorovičić je imao interes i za pojedinačne vremenske prilike. Opis jedne takve situacije objavio je 1889. godine u bečkom časopisu Meteorologische Zeitschrift, u članku u kojem je dao svoj najznačajniji doprinos meteorologiji”, navodi akademik Mirko Orlić u knjizi “Kroz koru do plašta: nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857.-1936.)”, koju je uredio s akademikom Ksenofontom Ilakovcem i prof. Snježanom Paušek-Baždar, a prošle godine izdala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

U svom najznačajnijem radu iz meteorologije Mohorovičić je opisao atmosferski rotor s horizontalnom osi. Naime, kad puše bura, zrak ponekad čini jedan rotor na čijoj donjoj granici vjetar puše suprotno od smjera bure. Taj je Mohorovičićev rad bio poznat i citiran u svijetu.

Kako je unaprijedio meteorologiju?

U Bakru je Andrija Mohorovičić ostao do kraja 1891. godine, kad se preselio u Zagreb, gdje je početkom 1892. postao upravitelj Meteorološkog opservatorija na Griču.

Opskrbio je opservatorij nizom novih instrumenata, a 1901. godine ostvario je svoju viziju zagrebačkog opservatorija kao središnje ustanove oko koje se okupljaju hrvatske meteorološke postaje.

“Nakon ponovnog nagovaranja urednika zagrebačkih dnevnih novina Agramer Zeitung, Mohorovičić je 1893. godine počeo u tom listu objavljivati vremenske prognoze. No, bio je toliko nezadovoljan rezultatima da je krajem 1894. godine htio odustati. Ipak, nije se mogao oglušiti na brojne molbe pa je nastavio s prognozama sve do početka Prvog svjetskog rata. Tijekom 1896. godine objavio je 286 prognoza, od kojih je, prema njegovoj analizi, bilo 77 posto uspješnih”, navodi Orlić u knjizi “Kroz koru do plašta”.

Mohorovičić je tih godina bio posebno fokusiran na osobito upadljive meteorološke pojave, kao što su bili tornado kraj Novske 1892. godine i “vijor” kod Čazme 1898. godine.

Proučavao je klimu grada Zagreba, a u svom posljednjem radu s područja meteorologije (1901.) razmatra smanjivanje temperature atmosfere s porastom visine.

Kad se Mohorovičić okrenuo seizmologiji?

Početkom 20. stoljeća Mohorovičićev se znanstveni interes preusmjerio na seizmologiju.

Kad mu je 1906. godine jedan kolega iz Budimpešte posudio seizmograf tipa Vicentini, Mohorovičić je uspostavio Zagrebačku seizmografsku postaju.

Ubrzo se pokazalo da je instrument pogodan samo za bilježenje slabih potresa, pa je Mohorovičić krenuo u potragu za seizmografom koji bi mogao bilježiti i jake potrese.

Rješenje je pronašao u seizmografu tipa Wiechert te je, uz potporu vlade, nabavio dva takva instrumenta. Time je Zagrebačka seizmografska postaja uzdignuta na razinu najboljih europskih postaja, a Mohorovičić se uključio u međunarodnu razmjenu seizmografskih podataka i tako osigurao osnovu za svoja znanstvena istraživanja

Zašto je važan potres kod Pokupskog?

Na temelju zapisa potresa koji je 8. listopada 1909. godine pogodio okolicu Pokupskog, Andrija Mohorovičić je 1910. godine došao do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: otkrića plohe diskontinuiteta koja odjeljuje koru od plašta Zemlje.

Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho, odvaja oceansku i kontinentalnu koru od gornjeg dijela Zemljina plašta. Moho sloj nalazi se oko sedam kilometara ispod dna oceana te od 30 do 50 kilometara ispod tipične površine kontinenta.

Mohorovičić je svoj rad o diskontinuitetu objavio 1910. godine u Godišnjem izvješću Zagrebačkog meteorološkog opservatorija. “Mohorovičićevo su otkriće brzo prihvatili kolege znanstvenici, a postupno se pročulo i u široj javnosti. Tome je svakako pomogao prikaz koji je o njegovom epohalnom članku već 1912. godine objavio Hans Benndorf u uglednom časopisu ‘Gerlands Beiträge zur Geophysik’”, navodi akademik Orlić.

Andrija Mohorovičić bio je znanstveno aktivan sve do svojeg umirovljenja 1922. godine, a posljednje desetljeće života proživio je u materijalnoj oskudici.

Iako je bio redoviti član Akademije, nije dobivao akademski dodatak jer nije bio zaposlenik Sveučilišta, gdje je predavao honorarno u zvanju naslovnog izvanrednog profesora, nego srednje škole.

Umro je 18. prosinca 1936. godine u Zagrebu.