Kada je prije desetak godina internetom počela kružiti teorija da su Maye predvidjeli kraj svijeta 2012. godine, nastala je panika i mnogi su se iskreno zabrinuli da je antički narod možda znao nešto što mi danas ne znamo. S druge strane, kada velika većina znanstvenika diljem svijeta upozorava da smo na putu bez povratka u budućnost u kojoj će ljudi jedva preživljavati, većina misli da ih se to ne tiče.
No, katastrofična predviđanja Međuvladina panela o klimatskim promjenama (IPCC) vjerojatno su prepitoma, upozorava skupina australskih stručnjaka. Prema scenarijima koje razmatraju u novom policy paperu, čovječanstvu vrlo ozbiljno prijeti potpuno istrebljenje do kraja ovog stoljeća ako cijeli svijet hitno ne shvati ozbiljnost prijetnje.
Milijarde izbjeglica, veliki dijelovi Zemlje potpuno nenastanjivi, planetarna nestašica hrane i vode, slom društvenog poretka i potencijalni globalni termonuklearni rat - to su posljedice sadašnje razine brige o okolišu. A mogle bi biti i gore.
Koliko su ozbiljni ovi scenariji?
Australski think tank Breakthrough uposlio je svojeg direktora istraživanja Davida Spratta i bivšeg čelnika australskog udruženja proizvođača ugljena Iana Dunlopa. Pridružio im se i umirovljeni admiral Chris Barrie, profesor sa sveučilišta u Canberri, član Globalnog vojnog savjeta za klimatske promjene i bivši glavni načelnik Australskih obrambenih snaga. Autori vrlo argumentirano i analitički razlažu činjenice i liniju razmišljanja koja ih je dovela do razvoja potencijalnih scenarija te pojašnjavaju zašto treba očekivati najgore.
Nisu li i postojeći scenariji pretjerani?
IPCC predviđa porast globalnih temperatura od oko 1,5 stupnjeva Celzijevih do 2040. te porast razine mora do 0,82 metra do 2100. godine. Ti su scenariji već zabrinjavajući za otočne nacije i gradove koji su smješteni na ravnicama uz obale, ali australski stručnjaci vjeruju da su te projekcije previše konzervativne.
Pozivaju se na više istraživanja koja su pokazala da znanstvenici često umanjuju značaj najgorih scenarija, da se ne usuđuju uključivati ekstreme u svoja predviđanja te da su sva predviđanja od 1987. do 2007. bila znatno blaža od stvarnog razvoja događaja. Ukratko, stručnjaci su dosad uvijek bili u krivu i uvijek su griješili tako da su predviđali manje posljedice i manje katastrofe.
Na čemu temelje svoja predviđanja?
Svoje scenarije temelje na istraživanju objavljenom prošle godine u časopisu Nature, prema kojem će temperature narasti za 1,5 stupnjeva već do 2030. godine, a pozivaju se i na scenarije američkog Ministarstva obrane koji predviđaju mogućnost porasta razine mora od dva metra do 2100. godine.
Zajedno s povezanim istraživanjima, ukazuju na činjenicu da su najrašireniji scenariji ignorirali mogućnost povratne sprege - dodatnog otpuštanja stakleničkih plinova, gubitka ledenog pokrova i prekida morskih struja i tokova vjetra koji danas oblikuju globalnu klimu. U povezanom sustavu mali pomaci u jednom segmentu dovode do značajnih pomaka u drugim segmentima koji povratno utječu na onaj prvi - konačni rezultat je odbjegla reakcija koju možda neće biti moguće zaustaviti.
Koliki je stvarni rizik?
Odgovor na to pitanje dijelom sadrži tvrdnja autora koji upozoravaju da ovakvi scenariji, koji bi mogli rezultirati krajem ljudske vrste, zahtijevaju sasvim novi pristup procjeni rizika. Tradicionalni pristup upravljanju rizicima je da se umnože vjerojatnost negativnog događaja i šteta koja bi mogla nastati zbog njega. No, kada je šteta neizmjerna, tradicionalni pristup puca i gubi smisao.
Ako je vjerojatnost najgoreg scenarija 10 posto, a njegova se šteta procjenjuje, primjerice, na deset milijardi eura, jednostavna ekonomska računica govori da se ne isplati potrošiti milijardu eura da se vjerojatnost prepolovi. No, preživljavanje ljudske rase nije ekonomsko pitanje. Čak i ako je vjerojatnost najgoreg scenarija jedan posto, a njegova šteta je neprocjenjiva, niti jedan trošak potrošen na suzbijanje najgoreg scenarija nije neisplativ. Pogotovo ako se uzme u obzir da razvoj zelenih tehnologija i sam po sebi dovodi do ekonomskog napretka, novih industrija i radnih mjesta.
Kako izgleda najgori scenarij?
Scenarij koji opisuju kreće od pretpostavke da se globalni pristup neće promijeniti u odnosu na sadašnje stanje - države će se pridržavati Pariškog sporazuma, ignorirat će poziv na globalnu mobilizaciju u borbi protiv klimatskih promjena, korištenje fosilnih goriva počet će opadati između 2030. i 2050., no ta će promjena biti premala i stići će prekasno.
Scenarij propasti počinje 2050. godine kada će postati očigledno da su prijelomne točke porasta temperature za ledeni pokrov zapadne Antarktike i ledenog pokrova Grenlanda prijeđene već pri porastu temperature od 2 stupnja. Nakon porasta od 2,5 stupnjeva prijeđena je i točka bez povratka za isušivanje prašume u Amazoni, a Zemlja će se zbog toga zagrijati još jedan stupanj.
Trećina nastanjive površine na Zemlji i čak 55 posto svjetske populacije bit će izloženo smrtonosnim temperaturama najmanje 20 dana svake godine. Više od 30 posto svjetske površine postat će suha pustinja, a količina padalina u Meksiku i Srednjoj Americi će se prepoloviti. Nestat će trećina himalajskog glečera i čak 70 posto snježnog pokrivača na Andama.
Doći će do sloma Mlazne struje - tokova vjetra u gornjim slojevima atmosfere - zbog kojeg će monsuni u Aziji i zapadnoj Africi postati nepredvidivi, a usporit će se i Golfska struja, što će imati značajan utjecaj na klimu u Europi.
Kolabirat će koraljni grebeni i Amazonska prašuma. Veliki dijelovi zapadne Afrike, tropske Južne Amerike, Bliskog istoka i jugoistočne Azije postat će nenastanjivi - temperature će biti smrtonosne više od 100 dana godišnje. Izvori vode presušit će u većini pogođenih područja, usjevi će usahnuti, a dvije milijarde ljudi postat će klimatski izbjeglice.
Na globalnoj razini doći će do pada u proizvodnji hrane od oko 20 posto, cijene hrane skočit će u nebo, a sve promjene zajedno mogle bi dovesti do katastrofalnih geopolitičkih razvoja događaja. Države će biti nesposobne nositi se s intenzitetom promjena, velike države poput SAD-a naći će se pod strašnim unutarnjim pritiskom, a oružani sukobi oko sve vrednijih prirodnih resursa više su nego vjerojatni, što bi moglo dovesti i do nuklearnog rata.
Doći će do trajne promjene odnosa čovjeka i prirode. Sav inteligentan život na Zemlji će izumrijeti ili izgubiti sve mogućnosti napretka.
Možemo li nešto učiniti da to spriječimo?
Potrebna je, tvrde autori, masovna mobilizacija kakvu svijet nije vidio od Drugoga svjetskog rata. Cijeli svijet mora skupiti sve svoje resurse i zajedno početi raditi na hitnom prelasku na ekonomiju bez stakleničkih plinova, što se mora odviti u sljedećih deset godina. Treba spriječiti prelazak svih “točaka bez povratka” do sredine stoljeća i globalnu prijetnju shvatiti ozbiljno.
Najveću nadu zasad daju mladi u Europi, koji su na proteklim europskim izborima prepoznali klimatske promjene kao pitanje broj 1, uz sve češće globalne štrajkove učenika. Ako političari diljem svijeta shvate da im glasovi ovise o brizi za planet na kojem živimo, možda se na vrijeme i pokrenemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....