SLAVNA GLUMICA U EU PARLAMENTU

ŽRTVA HARVEYA WEINSTEINA 'Trebalo mi je 20 godina da progovorim o užasu za koji nisu znali ni moji najbliži, a sada me u domovini zbog toga napadaju'

Asia Argento i Rose McGowan
 Getty Images
 

Usred Europskog parlamenta u Bruxellesu, među mnogim feminističkim novinarkama, među ženama koje vode IT tvrtke i za ženska prava najglasnijim članicama EU parlamenta najveći pljesak na panelu o položaju žena i njihovom osnaživanju u medijima i digitalnom sektoru pobrala je glumica koju je velik dio javnosti u njezinoj matičnoj Italiji percipirao kao prostitutku, žrtva silovanja svojedobno jednog od najmoćnijih ljudi Hollywooda, Harveya Weinsteina koju je nakon Weinsteina brutalno napao dio talijanske javnosti.

Asia Argento u Italiji je bila kažnjena što je progovorila. Upravo je njezino svjedočenje bilo jedan od ključnih vjetrova u leđa MeToo pokreta. Danas je Argento jedna od njegovih najglasnijih podupiračica, jedna od predvodnica marša za ženska prava koji je prošli tjedan organiziran u Rimu.

Argento je u Bruxellesu kazala priču o dvadeset godina hrvanja s osjećajem poniženja, srama i krivice, koliko joj je trebalo da javno progovori i kako je prošle jeseni uspjela preživjeti val osude, nakon što je, konačno, progovorila.

Kćerka kultnog redatelja horora Daniela Argentoa i glumice Darie Nicolodi na filmu je počela još kao djevojčica. „Rano sam shvatila da je filmska industrija organizirana strogo hijerarhijski, poput piramide. Na vrhu su producenti, redatelji, potom muški glumci, agenti, razni PR menadžeri, tek na dnu su glumice. S 20 sam otišla sam na audiciju za film B. Monkey. Redatelj je bio uspješan, više puta nominiran za Oscare. Kad su mi javili da sam dobila ulogu otišla sam posjetiti oca na filmski set. Pamtim kako je, silno ponosan, kazao: „Asia ti ćeš dobiti Oscara!“ A i ja sam bila ponosna. Nisam imala pojma da će me baš taj film slomiti... U svibnju 1997. došla sam u Cannes radi promocije filma. Miramax me predstavljao globalnim medijima kao novu internacionalnu zvijezdu. I tad sam, s 21 godinom, silovana. Napravio je to Harvey Weinstein. On danas tvrdi da sam na seks pristala. Njegov odvjetnik tvrdi da Weinstein nije kriv, da nije imao casting couch. Govori, citiram: „Ako žena pristaje na seks ne bi li imala holivudsku karijeru, onda to nije silovanje.“ Upravo to je glavna strategija na koju računa obrana. No, u tom seksu nije bilo ničeg dogovorenog. Baš ničeg.
Jedan od njegovih pomagača namamio me da odem u hotelsku sobu. Rečeno mi je da idem na proslavu. No, pokazalo se da je to bila zabava za dvoje – moga zlostavljača i mene. Za sebe sam do tada mislila da sam mudra, da sam žilava. Bila sam tek glupo dijete, janje za klanje. Ono što se tamo dogodilo, i što je slijedilo potom, zauvijek je promijenilo moj život. Od te noći hrvam se s PTSP i s depresijom. Svjesno i nesvjesno kažnjavala sam sama sebe iznova i iznova.
Nakon Harveya Weinsteina ja sam bila ta koja je nastavila povrjeđivati samu sebe. Od tog događaja idem na psihoterapiju. Godinama nisam mogla govoriti o mom silovanju, čak niti s mojima najbližima. Čak niti s mojim psihoterapeutom. Puno sam toga potisnula. Bio je to način da se zaštitim. Jedini način da ne poludim. Pretvarajući se da mi se to nikada nije dogodilo zlo sam stavila pod tepih, umjesto da sam ga sasjekla, sahranila ja sam ga prikrila i samim time mu dala još veće značenje. Ono je samo postajalo još veće. Naraslo je ogromno. Više i nije bilo pod kontrolom. Govorila sam psihoterapeutu da mi je to sve u magli, da ne pamtim, da to nikad nećemo moći izvući na površinu moje svijesti. No, to je pratilo sve štogod da sam radila. Posao, odnose s ljudima, ljubavni život, seksualni život. Prestala sam vjerovati svijetu. I nakon toga sam, mislila sam, bila još žilavija. Zapravo sam lagala sebe, nisam ni sebi mogla priznati da sam bila žrtva. Nisam se htjela osjećati žrtvom. Jer, to je teško mjesto. Trebalo mi je puno, puno godina da prihvatim da ja jesam žrtva. Trebalo je nezamislivo dugo vrijeme da budem u stanju ispričati što se to meni dogodilo. Da se to konačno dogodi pomogao mi je pokret MeToo.“

Karmela Devčić / HANZA MEDIA
Asia Argento u Europskom parlamentu u Bruxellesu osvojila je najveći pljesak na panelu o položaju žena i njihovom osnaživanju u medijima i digitalnom sektoru


Bitno ohrabrenje, kaže, dogodilo joj se prije četiri godine.

„Pričala sam s prijateljicom koja je sa mnom podijelila svoju priču o silovanju, priču koja je bila toliko nalik mojoj vlastitoj da gotovo da nisam mogla vjerovati. Potpuno sam se identificirala s njom, njezinim iskustvom, toliko da sam se po prvi put osjetila dovoljno jakom da se mogu prestati skrivati, otkrila sam toj prijateljici, ispričala joj moju najdublju traumu. Ona je slušala. I imala sam dojam da je zaista čula moju priču. Da je razumjela. Plakale smo obje.“ Nakon toga uslijedio je drugi korak koji je njezin slučaj doveo do javnosti: „Prošloga rujna sasvim iznenada me kontaktirao Ronan Farrow, novinar koji je za članak za New Yorker istraživao priču o mom zlostavljaču. Nazvao me je jer je čuo glasine o tome što mi je Weinstein napravio. Taj čovjek je nekako došao do moje najmračnije tajne o kojoj nisu znali ni moji najbolji prijatelji, niti moja obitelj. Tad sam shvatila da mora da je zapravo puno ljudi znalo o tome. Ne samo moj silovatelj već i njegovi pomagači, ljudi oko njega. Šokiralo me kad sam to shvatila. I prestravilo. Shvatila sam da je to bila javna tajna o kojoj su oni među sobom razgovarali i da je to tako procurilo i došlo do tog novinara.

Kad sam odlučila govoriti javno protiv mog silovatelja razmislila sam jako dobro. Suprotstaviti se tom zlu koje mi se dogodio bila je najteža stvar koju sam ikada učinila. Suprotstaviti se velikoj krivici i golemom sramu koje sam osjećala sve te godine. Znala sam da moram sve ispripovijedati, sve otkriti, istinu reći, uključujući i moje propuste, jer to je bio jedini način da ohrabrim druge žene, da pokažem da je u redu govoriti o tome makar nam možda i neće vjerovati. Da, to je taj strah koji uvijek osjećamo. Da će nas kritizirati, da će nas cenzurirati, jer smo progovorile.“, kazala je Argento pa nastavila: „U Italiji žene kažnjavaju, omalovažavaju ako progovore. To je zemlja u kojoj je mizoginija inkorporirana u zakone, Italija je seksistička do kosti. U Italiji svaki treći dan muškarac ubije ženu. Do 1981. su tužbe za silovanje mogle biti legalno obustavljene ako je silovana žena pristala udati se za silovatelja. To su nazivali reparacijski brak. Do 1981. ako je muž ubio suprugu za koju je sumnjao da ga vara dobio bi kratku kaznu zatvora. Do 1996. silovanje se nije čak niti smatralo zločinom protiv osobe, već se držalo zločinom protiv javnog morala.

Čak i kad su zakoni promijenjeni, ostalo je da ste silovanje mogli prijaviti samo u roku od šest mjeseci. Iza toga više nije bilo mogućnosti da potražite pravdu. To je ostalo tako do današnjih dana.“

Slučaj njezina silovanja dogodio se, doduše u Francuskoj, ali psihološki teret, ako već ne i legislativno okruženje, je isti:
„Koje sam ja šanse imala protiv jednog od najmoćnijih ljudi Hollywooda? Usuditi se govoriti protiv tog čovjeka koji je bio na samom vrhu piramide moći, koji je imao nezamisliv utjecaj značilo je da bi moja karijera u filmskoj industriji bila zauvijek završena. Ruke su mi bile vezane, bila sam ušutkana. I nisam ja bila jedina. Desetci žena seksualno napastovanih od tog istog muškarca šutjele su. Neke desetljećima… Mene nisu, ali od nekih glumica tražili da potpišu tajni ugovor s našim zlostavljačem koji mu je omogućavao da vas financijski uništi progovorite li. Sve mi smo živjele u velikom strahu i paranoji, jer saznale smo i da su nas pratili špijuni koji su prikupljali podatke, punili dosijee o svakom području našeg privatnog života, spremni zatreba li učiniti sve da raznim manipulacijama unište našu reputaciju kroz medije. Kad sam konačno odlučila progovoriti, Italija je ostala jedino mjesto gdje mi nisu povjerovali. Moje su ime razvlačili i blatili. Svaki je dan na televiziji bio drugi panel sastavljen od ljudi koje u životu nisam srela, a koji su raspravljali je li me on silovao ili nije. Ispitivali su moju priču kako da su detektivi u kriminalističkoj priči iz neke njihove morbidne imaginacije. Posramljivali su me pred cijelom zemljom. Takve su se rasprave vodile na svim televizijama u udarnom terminu. Ti su „detektivi“ zaključili da ne samo da sam izazivala da mi se to dogodi, već da sam to željela. U njihovim očima nisam vrijedna niti toliko da budem žrtva tog čudovišta. U njihovim očima ja nisam čak ni dovoljno dobra da me se siluje. Nakon svih tih napada ponovo sam se hrvala s depresijom. Najgorom u mom životu.“

MeToo je, kaže pomogao njoj koliko je i ona pomogla pokretu. Kad ju je talijanska javnost prezrela u pomoć su uskočile udruge za prava žena.

„Bila je to najgora depresija s kojom sam se susrela. Snagu da idem dalje našla sam samo u feminističkoj grupi u Italiji, one su stale na moju stranu i branile me. One su imale empatiju. Također Rose McGowan, Annabella Sciorra, moje sestre i moja obitelj, moji prijatelji. Svi smo mi stajali skupa. Iz te muke izašla sam promijenjena. Dobila sam ulogu u kojoj sebe nikad nisam zamišljala. Ulogu za koju sam osjećala da nemam izbora, da ju moram uzeti. Ulogu aktivistice. Morala sam ovaj put upotrijebiti svoje glas i govoriti, jer sam znala da govorim i u ime onih koje još traže snagu da progovore za sebe i da ih se čuje.“

Govoreći o MeToo kaže: „Vjerujem da MeToo pokret ima potencijal postati najbitniji ženski pokret nakon što je ženama dano pravo na glasovanje. Kao djevojčica glumeći na filmu zapravo nikada nisam vjerovala da će me vidjeti i da će me čuti, slušati. Kako bih onda mogla vjerovati da ću jednog dana pričati o mom životu, traumi i preživljavanju govoriti pod krovom Europskog parlamenta?"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:26