'ZNAM 20 JEZIKA I VIŠE IH NEĆU UČITI, A JAHAT ĆU SVE DOK BUDEM MOGAO UZJAHATI KONJA' Naš akademik otkrio koje sve jezike zna: 'Ja nisam poliglot'

Kad vam sugovornik zna 20 jezika, padne vam na pamet da razgovor počnete isprikom što možete intervjuirati samo na dva. Tada doznate sve o vrstama znanja jezika.

“Ja bih, vjerojatno, mogao dati intervju na engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom, talijanskom... To su jezici na kojima sam držao predavanja”, kaže Ranko Matasović, sveučilišni profesor poredbene lingvistike na Odsjeku za lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, redovni član HAZU, autor knjiga i sveučilišnih udžbenika, zaljubljenik u konje i jahanje.

Na nekim jezicima, španjolskom ili litavskom, može razgovarati o svakodnevnim stvarima. Dosta je jezika na kojima čita bez rječnika, latinski na primjer. Ako konzultira rječnik, tu su grčki, sanskrt, albanski, staroarmenski, čerkeski... A što se tiče jezika za koje mu treba vremena, ali će ih na kraju pročitati - to je većina europskih jezika, i portugalski i mađarski, pa i hebrejski, sanskrt i japanski, koji bi morao jako osvježiti... Davno ga je učio, pa i zaboravio, kaže. Staroirski mu je uža specijalnost, hetitskim se jako puno bavio.

“Hetitskim sam se puno bavio početkom 2000-tih, čitao sam ga bez rječnika. Sad radim druge stvari, ali još uvijek je to jezik koji volim. Govorio se sredinom 2. tisućljeća prije Krista u današnjoj Turskoj. Pisao se klinastim pismom. To je indoeuropski jezik, važan za moju struku, poredbenu lingvistiku. Od Hetita su nam ostali opisi vjerskih obreda, kao tekstovi su dosadni, ali u njih su umetnute mitološke pjesme, povijesni tekstovi, a tu je i prva autobiografija u povijesti svjetske književnosti, kralja Hatušilija trećega...”

Čovjek, uvijek isti... Voli pričati o sebi.

- Da... Ali nepoznati barbari su uništili hetitsku državu, arhivi u kojima su pločice čuvane su zatrpani. Pothvat je bio otkriti ih i objasniti, a to ne bi bilo moguće bez metoda poredbene lingvistike.

Što je potrebno da netko nauči 20 jezika?

- Prvo, da većina tih jezika bude srodna, kao što su to indoeuropski jezici, potekli iz indoeuropskog prajezika. Tada postoje pravila po kojima ćete ih naučiti, gramatike su na određeni način povezane...

Mislila sam na talent, strast, ljubav.

- Potrebno je i da čovjek zarađuje za život. To je ipak posao, prije svega. Imao sam sreću da su mi prilike dopuštale baviti se onim što me zanima. Danas su mladi ljudi na sveučilištima pod strašnim pritiskom i teže im je slijediti svoje interese.

Sustav nije dobar?

- Prilično je užasan, birokratiziran, trči se za bodovima potrebnim za napredovanje u više zvanje. Puno je besmislica, pravilnika, tablica koje treba popuniti.

Studij lingvistike je bio vaš prvi odabir?

- Rado bih vam ispričao da postoji neka duboka priča iza toga, ali ne, bio sam, kao i mnogi 18-godišnjaci, dosta neodgovoran, nisam znao što bih sa sobom. Dosta slučajno počeo sam studirati lingvistiku, a tek onda shvatio da su mi dijelovi te struke zanimljivi. Tada ambicija potiče uspjeh, uspjeh hrani ambiciju... I otvaraju se nova pitanja.

Nova, recimo, koja?

- Recimo - kako je nastao sustav gramatičkog roda: muški, ženski i srednji rod? Gotovo svi indoeuropski jezici imaju tu kategoriju. Da biste na to pitanje odgovorili, što sam ja pokušao u jednoj svojoj knjizi, morate naučiti mnogo jezika.

S obzirom na današnje rodne teorije, možda nastane i neki četvrti, peti rod...

- Ima, naravno, ljudi koji bi to htjeli, ali to nije lingvističko pitanje. Lingvist vam nikada neće reći kako bi nešto trebalo biti, nego kako jest ili kako je što nastalo. Pravila o upotrebi muškog i ženskog roda nisu nastala zbog nekog urođenog seksizma, nego postoji za to povijesno objašnjenje. Ima jezika u svijetu u kojima je ženski rod favoriziran - u smislu da se češće od muškog upotrebljava u neutralnim kontekstima.

Postoji objašnjenje zašto je stol muškog roda, a stolica ženskog. Komplicirano je jer treba poći od toga kako je bilo u prajeziku. I to sve nema mnogo veze sa spolom, a pogotovo s rodnim odnosima u društvu.

Pitanje uvođenja novog gramatičkog roda je aktivističko, političko pitanje?

- Aktivisti imaju pravo to tražiti. Ja sam načelno protiv svih prisilnih ili politički motiviranih promjena u jeziku. Na politici ili na svakom građaninu je da kaže kako želi govoriti ili što ga u jeziku smeta. To ne treba pitati lingviste.

Tomislav Krišto / CROPIX

U svijetu postoji oko 6000 jezika...

- Recimo da postoji između 5000 i 8000 jezika. Točan broj ne znamo jer ne znamo kako razlikovati jezik od dijalekta ili koliko moramo različito govoriti da kažemo da govorimo različitim jezicima. A razumijevanje je stvar stupnja. Mi Slovence razumijemo dosta dobro, ali govorimo različitim jezicima. Govornike dijalekta Bednje ili Lastova dosta teško razumijemo, ali ipak ih smatramo ‘samo’ dijalektima. No, međusobna razumljivost nije jedini kriterij za razlikovanje jezika.

Srpski lako razumijemo. Ipak, hrvatski i srpski danas se smatraju dvama jezicima. Presudan je bio stupanj razumijevanja ili arbitrarna odluka?

- Presudno je to što su srpski i hrvatski standardizirani na temelju različitih normi i u različito vrijeme te što svaki govornik tih dvaju standardnih jezika zna govori li hrvatski ili srpski.

Lingvističko znanje jezika različito je od znanja poliglota.

- Sasvim! Poligloti su oni koje možete ‘baciti’ na ulicu u Karačiju, Mombasi ili u Kairu i koji odmah znaju razgovarati s ljudima... To je vrsta talenta, postoje ljudi koji lako pokupe govorni jezik gdje god se nalazili, nevjerojatno brzo. Ja nisam taj tip, a moje je znanje prije svega knjiško. I da, moraju biti izrazito komunikativni, a ja ni to nisam.

Kako će hrvatski jezik izgledati za 20 godina?

- Nadam se da se neće jako promijeniti kao standardni jezik jer bi onda naša djeca ili unuci jako teško čitali tekstove koji nastaju danas ili su nastali generaciju prije. Iz povijesnog iskustva znamo da su mogući takvi veliki politički, kulturni, društveni ili institucijski prevrati da se standardni jezik sasvim promijeni i zaboravi.

To je danas ipak malo vjerojatno.

- Ali je moguće, i već se u povijesti događalo. A govorni se jezik stalno mijenja. Broj posuđenica iz engleskog vrtoglavo raste. Te je promjene teško spriječiti, ali na razini standarda moguće ih je donekle usporiti. Legitimno je i demokratsko pravo u svakom društvu da se odluči želi li se to ili ne. Postoje neki lingvisti koji ne vide razlog zbog kojeg bi se usporavalo promjene standarda. Ne vide u njemu vrijednost koju bi trebalo braniti. Legitiman stav.

Koji vi ne dijelite.

- Ne, jer smatram da je standardni jezik također dio kulturnog i nacionalnog nasljeđa. Konvencija do koje nam je stalo. A i doživljavamo je kao svoju, naslijeđenu od predaka. Zbog toga što imamo standardni jezik danas možemo bez problema čitati knjige koje su nastale u 19. stoljeću. Standard možete propitivati, sagledavati u svjetlu konzervativne i progresivne ideologije, ali ja u tome vidim malo smisla.

Neke konvencije su jednostavno takve i nema potrebe da se dovode u pitanje. Mi jedemo vilicom i nožem, Kinezi štapićima - nijedno nije bolje od drugoga i ne znači da zato što slijedimo jednu tradiciju preziremo drugu. Moj je stav prema jeziku u isto vrijeme i liberalan (u političkom smislu) i konzervativan (u vrijednosnom smislu).

Trenutno radite na drugom svesku etimološkog rječnika, dakle, propitujete od NJ do Ž kako su neke riječi hrvatskoga jezika nastale.

- To je jako lijep posao. Etimologija je struka u kojoj imate sjajan osjećaj zadovoljstva kad otkrijete podrijetlo riječi koje prije vas nitko nije znao. Malo je u znanostima kojima se ja bavim onih koje pružaju tu vrstu zadovoljstva.

Kojim ste riječima otkrili porijeklo?

- Nema ih tako mnogo. Prije nekoliko godina moj je najmlađi sin s razredom posjetio HAZU, pa sam na pitanje kako se postaje akademik odgovorio - ako ste dobar znanstvenik, i nešto ste novo otkrili... Jedan učenik je, logično, pitao - što ste vi otkrili? E sad, to je onaj osjećaj zbunjenosti pred pitanjem 11-godišnjaka...

Ako kažem da sam otkrio odakle dolaze riječi tjeme, vrganj, sanjke, brava i šaka, to nekako ne zvuči dovoljno da vas izaberu za akademika, a ako kažete ‘otkrio sam da postoje pravilnosti u distribuciji obrazaca sročnosti u jezicima svijeta na uzorku od 300 jezika’ - to ni 11-godišnjaku, a ni odraslom laiku ne znači apsolutno ništa. Nekako sam se na kraju snašao, rekao sam da sam otkrio porijeklo i razvitak mnogih riječi u hrvatskom jeziku.

Jedan vaš djed je živio u Požegi i bio je gimnazijski profesor, ali i pisac.

- Između dva rata bio je popularan književnik, ali Antun Matasović danas je prilično zaboravljen. Pisao je poučne religiozne pripovijesti o životu na slavonskom selu, o problemu bijele kuge, izumiranju stanovništva, nečem sličnom što nas muči i danas, a jako je Slavoniju mučilo i tada. Neke od njegovih priča znam još iz djetinjstva, kao što je ‘Baba Paklenjača’ ili roman ‘Bartol i Bara’. Sentimentalno sam uz njih vezan, kao i uz to što je moj otac, arhitekt, sa suradnicima projektirao katedralu u Banjoj Luci.

Matasovići su iz Đakova, ako nisu iz Hercegovine.

- Iz Velike Kopanice kraj Đakova. Postoji obiteljska predaja da smo došli iz Hercegovine, ali nisam našao dokaze da je točna. Prvi Matasović za kojeg znam je neki Petar Matasović koji je branio Obrovac od Turaka u 16. stoljeću. Obrovac je pao pod Turke i habsburška vlast je provela istragu - zašto je grad pao bez borbe.

Čitao sam dokument o tome kao krimić! Navode se izjave svjedoka, od kojih je jedan Petar Matasović, koji kaže da nije bilo izdaje, ma, oni bi se oni borili do smrti, ali Turci su na prevaru ušli u grad. Neki kažu da su spavali dok se to događalo, a svi su nekako izvukli živu glavu... Meni se na kraju zapravo čini da Habsburgovci nisu platili vojsku, pa je netko grad predao. Ne znam je li mi taj Petar bio predak.

Jedno je sigurno - njegov mu je konj bio važan kao i vama vaš.

- Da, moj konj mi je jako važan. Da mi fakultetske obaveze dopuštaju, bavio bih se njime i više. Ljeti svaki dan jašem, a i natječem se, ali samo amaterski.

Ali, ne jašete od djetinjstva?

- Jašem već 30 godina. Zbog znanstvene karijere i zbog novca nisam dugo mogao imati svojeg konja. Tek kad sam kupio prvog i zasad jedinog konja, mogao sam se više posvetiti jahanju.

Kakav je vaš konj?

- On je holstein, što znači da je možda viši i jači od drugih konja. Smeđ je, skakač je, ima jako dobar omjer dobrih i loših osobina. Pouzdan je, staložen, ne boji se na terenu ako iskoči pas pred njega, ili biciklist. Neće se propeti, baciti me i odjuriti. Zove se Twist, brz je i još uvijek lijepo skače, ali je ponekad tvrdoglav, znam se s njime natezati pred uskim prolazom, preko mostova...

Znači, konj je, a ponaša se kao magarac?

- Ni slučajno! On je konj, ali konj sa stavom! Kao i u braku, morate se naučiti uzajamnom poštovanju, naučiti što možete, a što ne možete, i zbog te pouzdanosti ga volim. Vidio sam da ima i konja koji vas namjerno žele baciti, ili tako polude da ih ne možete zaustaviti, pa kad morate prijeći cestu kojom idu kamioni... Gadno iskustvo.

Konj je terapeutska životinja...

- Jako je dobar za stvaranje osjećaja samopouzdanja. Jer, ako možete upravljati životinjom od pola tone, natjerati je na preponu prema kojoj jurite tako da mislite da ćete se ubiti i onda je preskočite, to vam daje samopuozdanje kao malo što drugo. Neki ljudi ionako imaju taj osjećaj, to im ne treba...

Niste imali samopouzdanja?

- Točno. To je također nešto što se gradi, u mom slučaju desetljećima. Ja sam počeo s tim da sam se bojao konja. Pogotovo galopiranja.

Stjecanje samopouzdanja nečim čega se bojite... ?

- Možda baš zato. Počeo sam s jahanjem kad mi je bilo jako teško u životu... Da nije konj, možda bih skakao padobranom. Trebate nešto da ne mislite na ružne stvari. Vidio sam neku ženu kako jaše u Maksimiru, i to mi je izgledalo tako nevjerojatno savršeno da sam pomislio - zašto ne to? Sporo je išlo, na prvoj utrci sam bio tek s 38 godina. Jednom sam na utrci pobijedio s kobilom Larom.

Jašete uglavnom u sjeveroistočnom dijelu Zagreba, tu vam je i konj ‘na pansionu’... Nemate problem s Bandićevom odlukom o uništenju hipodroma?

- Naprotiv! Jako me rastužila priča da će ukinuti hipodrom, jer nije samo stvar u tome gdje će ljudi držati konje, nego i gdje će biti konjička natjecanja. Svaki veliki grad u svijetu ima hipodrom. Za preponska natjecanja još kako-tako, ali za galop morate imati dugačku pistu, i tribine... To mora biti hipodrom.

Čitač ste?

- Veliki.

A na vrhu vam je...

- Puno klasika. Dostojevski, Tolstoj i Turgenjev su možda opće mjesto, ali ja jako volim i Maupassanta i Flauberta. Od suvremenih pisaca jako volim Houellebecqa, Elenu Ferrante, Sergeja Dovlatova i Cormaca McCarthyja.

Handke?

- Nisam ga čitao. Istina je da sam za neke dijelove književnosti prilično nepismen. Ali kad mi se netko svidi, pročitam sve što je napisao.

Nobelova nagrada Handkeu?

- Možda jest najveći živući pisac. Ne znam. Ali teško mi je vjerovati da se nije mogao naći neki pisac iste kvalitete čiju nagradu ne bi zasjenio Handkeov politički idiotizam i ekstremizam.

Kažu da je Ferrante “ženska” književnost.

- To je jedan vrlo rafinirani feminizam, pametno, jako dobro pisano, likovi s kojima se možete identificirati. To je sigurno ženska književnost, pisana iz ženske perspektive, ali možete biti i tradicionalan muškarac, kakav sam donekle i ja, koji to cijeni, razumije i voli.

Pitanje upotrebe ćirilice u Vukovaru? Političko pitanje, ali što bi lingvist rekao?

- Da, čisto političko pitanje... Ja sam legalist, pa smatram da ga treba riješiti temeljem odluke Ustavnog suda. Kako će se to provesti, kojim tempom, o tome lokalna zajednica mora reći svoje. Ali onog časa kad u jednoj državi kažete da nema veze što kaže Ustavni sud, postavlja se pitanje gdje je granica i čemu služe institucije.

Koliko ćete jezika u životu još naučiti?

- Mislim - nijedan. S godinama, a ja imam 51, čovjek izgubi sposobnost usvajanja velikog broja podataka. Sad moram iskoristiti to što znam, da još nešto napišem.

Koliko ćete još godina jahati?

- Dok ne padnem s konja tako da ne mogu opet uzjahati.