ŽIVOTNI PUT SUPER MARIJA Maturirao je kao keramičar, ali nogomet je za njega bio suđen, na terenu je eksplozivan, a privatno, kako sam kaže - dosadan

- Znaš, Mario je oduvijek volio loptu. Kada sam 1992. otišao igrati nogomet u Ditzingen, gradić 20-ak kilometara od Stuttgarta, sa mnom su došli supruga Jelica, Mario i kći Ivana.

Mali me redovito pratio na treninge i kao šestogodišnjak uključen je u njihovu nogometnu školu. Kada sam išao na treninge, uvijek je tražio da ga povedem. Nije mi se to uvijek dalo pa bi digao dreku i skrio se pod stol. I što ću, stavim ga na bicikl pa na trening, riječi su Mate Mandžukića, oca našeg reprezentativnog napadača Marija, koje je u listopadu 2007. godine izrekao u pero našem novinaru, danas nažalost pokojnom Željku Muževiću.

Danijel Soldo / CROPIX

Mario Mandžukić s ocem Matom

Bilo je to dva dana nakon što je Dinamo u koprodukciji Mandže i Luke Modrića na Amsterdam Areni razmontirao Ajax u Kupu UEFA uz dva Marijeva i jedan Lukin gol. Bila je to jedna od najboljih partija nekog našeg kluba na europskoj sceni, a legendarnom Jaapu Stamu vjerojatno se i danas vrti u glavi kada se prisjeti “ringišpila” na kojem su ga vrtjeli Modrić, Mandžukić, Sammir i jedan neizmjerno veliki talent, ali nažalost nikad realizirani igrač Josip Tadić. Ajaxu nisu pomogla ni dva kola Huntelaara ni Luis Suarez. Bila je to utakmica koja je samo naznačila enormne mogućnosti tada 21-godišnjeg mladića iz Slavonskog Broda, koji je na eksploziju talenta i definitivnu potvrdu svojih nogometnih vještina ipak morao pričekati još nekoliko godina dokazujući se na hrvatskim travnjacima, pri čemu je u sezoni 2008./09. bio najbolji igrač i strijelac HNL-a.

Vatreni dres

Mjesec dana nakon slavlja u Amsterdamu “Mandžo” je dočekao i debi u “vatrenom” dresu. Slaven Bilić dao mu je priliku u 42. minuti utakmice u Skoplju protiv Makedonije, a nakon što se ozlijedio Mladen Petrić. No Europsko prvenstvo sljedeće godine nije mu bilo suđeno, pa je austrijsku “vatrenu” prvo rapsodiju, a onda tragediju pratio preko malih ekrana, da bi se u sljedećoj kampanji, onoj neuspješnoj za SP u Južnoj Africi, vratio u Bilićev kadar. Prvi gol za reprezentaciju dao je Englezima 10. rujna 2008. u Maksimiru kada su nam vratili “milo za drago” i isprašili nas s 4:1. Mandžukić je bio strijelac tog počasnog gola.

Prošle nedjelje u Nižnjem Novgorodu 31. put upisao se u strijelce “vatrenih” i još jače učvrstio titulu “srebrne kopačke” naše reprezentacije iza još nedodirljivog Davora Šukera. Najbliži Mandži od aktivnih igrača je Ivan Perišić s 19 na kontu. A zapravo je malo nedostajalo da junak ove priče postane odličan bočni igrač. Upravo je, naime, na toj poziciji igrao praktički kroz sve mlađe uzrasne kategorije u Marsoniji, klubu iz njegova grada, gdje je rođen 21. svibnja 1986. godine. Otac Mato u Slavonski Brod stigao je zahvaljujući nogometu, i to iz sela Prud nedaleko od Bosanskog Šamca. Bio je odličan stoper, jedan od najboljih u tadašnjoj jugoslavenskoj drugoj ligi, pa je preko Kozare iz Bosanske Gradiške došao u tadašnji BSK, današnju Marsoniju. Igrao je za brodski klub i radio kao strojobravar, sve dok se 1992. nije okušao i u Njemačkoj, a onda se nakon četiri godine s obitelji vratio u Slavonski Brod.

Ronald Gorsic / CROPIX

- Mario je k meni došao u početnicima, nakon što se s obitelji vratio iz Njemačke gdje je i počeo igrati. Njegovi su živjeli blizu stadiona, pa je tako došao u Marsoniju - kaže nam Damir Ruhek, Marijev prvi trener u Hrvatskoj, koji će ga voditi i kroz pionire i kadete, pa se može pohvaliti da je trener koji je najdulje radio s napadačkom uzdanicom Zlatka Dalića. No Ruhek ga tada nije vidio u vrhu napada.

- Radio sam s djecom Cooperov test i uvidio da on i Krešimir Prgomet, koji je poslije igrao za Cibaliju i Istru, mogu najviše istrčati. Suci inače imaju normu 2800 metara, a oni su kao pioniri trčali 3200 metara, pa sam htio iskoristiti njihove mogućnosti, jer su mi trebali igrači koji će trčati gore-dolje. Igrao je par utakmica i libera i stopera, što je također fantastično odradio, ali bilo ga je šteta 'gušiti' na tim pozicijama kad je imao pluća za istrčati dvije utakmice zaredom - prisjetio se Ruhek “Mandžinih” početaka uz koje su vezane i mnoge anegdote.

Ljetne pripreme

- Jedna je od njih s ljetnih priprema, iskreno ne znam koje godine, ali nije ni važno. Uglavnom, nama se renovirao stadion, pa smo na treninge išli na 2,5 km udaljenu plažu Poloj na Savi, gdje su bila igrališta. Do tamo ima 10-12 minuta trčanja, pa im je to bilo i zagrijavanje prije treninga i relaksacija nakon njega. Jednom sam im rekao da se u povratku utrkuju i što se dogodilo? Mandžo je došao prvi do stadiona, i to čak i prije mene koji sam išao automobilom - nasmijao se Ruhek zgodi koja će poslije postati zaštitni znak najvećeg igrača kojega je trenirao i najvećeg kojeg je Slavonski Brod dao. Ruhek se naljuti svaki put kada čuje da Mario nema tehniku, iako je primjerice 2006. bio najbolji igrač dvoranskog Prvenstva Hrvatske.

- To nije istina. Kod mene se svaka vježba radila s obje noge i trebate pogledati snimke njegovih utakmica u pionirima i kadetima, pa da vidite kako je rolao i vodio loptu. Pa ne bi igrao u Bayernu, Atleticu i Juventusu da nema dobru tehniku - istaknuo je Ruhek, koji je na jednoj utakmici u Požegi stavio Mandžukića u napad. U prvom poluvremenu kao desni bek zabio je dva gola, a u drugom - ćorak.

- Ništa ga nije išlo. Par puta uletio je u zaleđe, promašio par zicera i nakon susreta ostao je stajati na centru. Ja mu priđem i pitam ga što je, a on će: “Nisam ja za napadača!” Rekao sam mu da jedno poluvrijeme nije mjerilo i da on ima sve odlike napadača, ali da je po meni bolji kao bočni. Konačno, smatrao sam da na toj poziciji može puno više napredovati te da bi stagnirao da je igrao samo u napadu. Mislim da zato sada može toliko trčati i pomagati u defenzivnim zadaćama, što je njegova velika vrijednost i prednost. Inače, uvijek je bio borac. On i Olić su tipični fajteri za koje nema izgubljene lopte. Nije volio izgubiti na livadi, a kamoli na utakmici - zaključio je Ruhek, osjetivši potrebu da ipak još nešto kaže.

Ili špica, ili nikako

- Znate, mislim da je malotko očekivao da će doseći ove visine i zato sam zbog njega još sretniji.

Za Mandžukićevu napadačku eksploziju, pak, zaslužan je njegov karakter i temperament, ali i sjajna socijalna inteligencija Darka Basare, nekadašnjeg nogometaša Marsonije, koji je Marija trenirao jednu polusezonu u drugom brodskom klubu Željezničaru.

Getty Images

- Mario mi je tijekom naše zadnje utakmice na ljetnim pripremama pred početak sezone frustriran činjenicom da je uputio ne znam ni sam koliko ubačaja s boka, a naši napadači nisu mogli zabiti gol došao i rekao: 'Ili ću igrati špicu, ili neću nikako!'. Znate, nije to nimalo ugodna situacija, jer je ipak riječ o junioru, koji sad postavlja i neke uvjete, ali on je stvarno bio u pravu i nisam to mogao ignorirati, pa sam napravio rotaciju i tadašnjeg napadača prebacio na bok, a Mandžu stavio u špicu. Bio je to pun pogodak, jer je Mario počeo zabijati kao na traci tako da ga je Marsonia vratila k sebi u polusezoni. Činjenica je da je napravio svjetsku karijeru kao napadač i da ima izuzetan dar za gol, ali ja se uvijek pitam što bi bilo da je ostao na boku, jer kad ga pogledate u Juventusu, vidite koliko je opasan kada ulazi s boka. Siguran sam da bi, da je nastavio na boku, bio kao Srna, možda i bolji. Ali, on baš voli gol i pokazalo se ispravnim - rekao je Basara, koji ipak ne želi sebi pripisivati neke velike zasluge za današnjeg Mandžukića.

Otac mu je bio nogometni oslonac u smislu savjeta, dok je majka brinula da na treninge odlazi s čistim kopačkama i dresovima. Živjeli su normalnim obiteljskim životom, nekada i skromno s obzirom na to da je Mato jedini radio, ali Mariju i sestri mu Ivani nikada ništa nije nedostajalo.

Težak karakter

Mandžukić je pohađao Obrtničku školu i završio za keramičara, ali umjesto pločica po zidovima odabrao je lijepljenje lopti u suparničke mreže. Inače, u zadnjoj sezoni u Marsoniji zabio je 17 golova i kada je prešao u Zagreb, odlučio se za taj broj na dresu, koji dan danas nosi gdje god je moguće. Za njega će mnogi reći kako je teškog karaktera, no ispada da mu je to bila prednost u karijeri i radu s trenerima poput Mile Petkovića, koji ga je sjajno formirao i usmjeravao u Zagrebu, preko Ćire Blaževića i Felixa Magatha do Juppa Heynckesa, pod kojim je u Bayernu procvjetao - pri čemu je postao i prvi Hrvat koji je zabio gol u finalu Lige prvaka, i Diega Simeonea. Privatni život, pak, vješto drži daleko od očiju javnosti. Već je 11 godina u vezi s Ivanom Mikulić iz Strizivojne nedaleko od Slavonskog Broda, ali njihove zajedničke fotografije u javnosti su pravi raritet.

Duje Klaric / CROPIX

- Najbolje se osjećam kod kuće s obitelji i djevojkom. Nećete me često vidjeti u gradu. U privatnom sam životu dosadan, ne sebi, ali možda drugima - izjavio je svojedobno za njemački Bild, uz Domagoja Vidu najveći šaljivdžija u reprezentaciji, uvijek spreman za kakvu simpatičnu spačku.