ŽIVOTNA ISPOVIJEST NOVE HRVATSKE GLAZBENE SENZACIJE U domovini za njega uloga nije bilo, Akademiju nije upisao iz prve, a u čuvenu La Scalu upao odmah

Ne sjećam se trenutka kad sam zapjevao prvi put. Čini mi se, zapravo, da oduvijek pjevam. U kući, roditeljima, na priredbama, feštama, a najdraže su mi bile klapske pjesme, Oliverove, one Parnog valjka... Sa sedam godina sam se pridružio dječjem zboru i praktički otada nisam stao.

Tako se 28-godišnji Toni Nežić prisjetio početaka svoje ljubavi prema glazbi, dok razgovaramo između proba za operu “Rigoletto” u milanskoj La Scali. Da, dječak koji je pjevušio Olivera danas je na pozornici jedne od najvećih opernih kuća na svijetu. Gleda oko sebe kao da još ne vjeruje da je tu. Tek mu je 28, a već pjeva Sparafucilea uz najdugovječnijeg Rigoletta u povijesti opere, Lea Nuccija, i maestra Danijela Orena za pultom.

- Moram priznati, uvijek sam u šali govorio kako bih volio, budem li debitirao kao mlad u La Scali, krenuti sa Sparafucileom. Ako već pjevaš u Scali, onda je Verdi Verdi - govori nam u trenutku kad je njegov san, tada maskiran u šalu, postao stvarnost. Trebao je biti alteracija na devet predstava u rujnu, na kraju je otpjevao (i otpjevat će sljedećih dana) sedam od devet, a zatim s ansamblom putuje na manju turneju Saudijskom Arabijom. Tek je nekolicina Hrvata u posljednjih 30 godina stala na tu prestižnu pozornicu.

Pokušali smo s Tonijem rekonstruirati put koji je raspjevani dječak iz Pule prošao do trenutka kad je, u ponedjeljak 2. rujna, stao na pozornicu pred zahtjevnu milansku publiku. I oduševio ih.

Ispostavilo se da je to priča o upornosti, učenju i trudu, u kojoj je bilo mnogo prepreka i izazova koji bi nekog drugog naveli čak i da odustane.

Sestra još ljepše pjeva

- U obitelji nemam profesionalnih glazbenika iako tata dobro pjeva i mama mi je navodno stalno pjevala Olivera jer kao beba nisam volio spavati. Oboje imaju sluha i smisla za glazbu. Po talentu tj. sluhu i boji glasa možda je moja mlađa sestra i talentiranija od mene, ali nikad nije imala želju poći glazbenim putem, tko zna što bi bilo da se školovala - priča o svojim počecima i korijenima Toni, dodajući da nije imao presudni trenutak u kojem je pala odluka da je njegov životni poziv glazba.

U sedmom razredu osnovne škole počeo se glazbeno obrazovati, a dvije godine kasnije, uz gimnaziju, upisuje srednju glazbenu školu u Puli. I tu dolazimo do dijela u kojem je trebalo ostati samouvjeren i uporan.

- U srednju školu za pjevanje nisam primljen u prvom pokušaju, a nisam primljen ni na Akademiju iz prvog pokušaja. Usudio bih se reći da ni na Akademiji nisam kotirao kao osobito uspješan student od kojeg se očekuju velike stvari - priznaje Toni.

- Ipak, treba napomenuti da sam Akademiju upisao zapravo vrlo mlad, posebno uzme li se u obzir da pripadam kategoriji glasova koji sazrijevaju kasnije od ostalih. Unatoč svemu, mislim da je u većini slučajeva glasovni talent bio prepoznat, čak i ako nije bio priznat - zaključuje.

Privatni album

Toni Nežić (lijevo)

Školovanje glasa, ističe, zahtjevan je proces koji traži veliku dozu strpljenja.

- Pjevački aparat je unutar nas samih, razlikuje se od osobe do osobe i mislim da u procesu školovanja glasa ključnu ulogu igra glava, psiha i karakter. Kad kažem glava, ne mislim samo na stabilnost, smirenost, samopouzdanje, nego i konstantno preispitivanje sebe i svog ‘tona’, vječito traženje onog idealnog... Koje nikad ne dođe - smije se mladi pjevač.

Potaknuti njegovim iskustvima s početka školovanja, pitamo ga je li u opernom pjevanju važniji talent ili vježba i učenje?

Bez jako velikog rada, ulaganja i davanja 150 posto sebe u svakom satu, probi, koncertu ili opernoj izvedbi teško se može pjevati na visokom nivou, objašnjava nam Toni.

- Proveo sam i provodim sate i sate vježbanja na sebi u kupaonicama, sobama i svim prostorijama kojih se dočepam, gdje smireno mogu mjeriti svaki ton, svaki vokal, izjednačavati svaku frazu i osvijestiti svaki udah. Po uzoru na mog profesora Stojana Stojanova Gančeva, koji mi svakodnevno nedostaje i koji je ostavio neizbrisiv trag na mene kao čovjek prije svega, a onda i kao profesor, volim reći da je pjevanje kao da svaki dan odete u rudnik i kopate, kopate, a onda iskopate recimo dijamant, poput operne izvedbe u velikoj kući. Ili kako bi profesor rekao: vinogradu ne treba molitva nego motika - prisjeća se Toni omiljenog profesora, opernog prvaka HNK, koji je preminuo 2018.

Nakon što je završio Akademiju, odlazi na više masterclassova, najprije u Berlin, Weimar, a proveo je i osam mjeseci u Bečkoj državnoj operi. Nakon toga debitira na Wexford festivalu u Irskoj, gdje je prije devet mjeseci debitirao ulogom Don Pasqualea u istoimenoj operi i ulogom Marca u operi “Il Bravo”. U Hrvatskoj je bio na nekoliko audicija, njegov su glas pohvalili, ali uloga za njega nije bilo.

“Došao sam u svoju kuću”

Naposljetku se u studenome prošle godine, u posljednjim satima prije isteka roka za prijavu, na nagovor djevojke prijavio na audiciju za Scalin young artist program, ni sam ne vjerujući da će ga pozvati na audiciju. No, uskoro je telefon zazvonio - zove La Scala!

Privatni album

Toni Nežić

- Kad sam odradio prvi krug audicije, nekako sam imao dobar osjećaj i valjda se sve posložilo tako da sam ostalih šest dana nakon prvog kruga bio sve opušteniji i bolji. Imao sam osjećaj kao da sam došao u svoju kuću - prisjeća se prvih koraka prema velikom uspjehu. Na audiciju za Sparafucilea došao je na poziv casting directora La Scale. Nakon otpjevane uloge pred nadležnima je položio i odmah su ga zamolili da ostane na probama koje su počinjale za koji dan. - Tijekom audicije prolazi svašta kroz glavu, ali pjevao sam Verdijevu glazbu za koju smatram da je vrlo dobro osjećam i neizmjerno je volim tako da sam bio opušten s obzirom da pokazuje moje najveće prednosti - prisjeća se Toni. Prvo što je pitao nakon audicije, saznavši da je prošao, je može li si otići kupiti kritičko notno izdanje “Rigoletta”. Kroz smijeh su mu rekli da će mu ga osigurati Scala.

Proces proba je trajao mjesec dana i svaki dan je bio krcat novim informacijama.

- Najstresnija je bila prva orkestralna proba s maestrom Orenom i pjevanje dueta s maestrom Nuccijem. To su trenuci kad vam kroz glavu prolazi mogu li ja to uopće i što je meni ovo trebalo? Košulja valjda u roku od minute promijeni bolju, ali već nakon nekoliko taktova na autopilotu glazba preuzme glavu pa se sve nekako posloži. Pomogao mi je maestro Nucci savjetima, to je čovjek koji je pjevao s nevjerojatnim brojem Sparafucilea, među ostalim i s veličinama kao što je Nicolai Ghiaurov, koji je jedan od najvećih basova u povijesti. To su neprocjenjiva iskustva - kaže talentirani glazbenik koji o Milanu ima samo riječi hvale, a i s kolegama je u odličnim odnosima.

Proba po proba i došao je dan premijere, 2. rujna, dan koji će 28-godišnji Toni još dugo pamtiti.

- Trudio sam se maksimalno smiriti jer su emocije išle u nebo. Naspavao sam se, razbudio, skuhao čaj, protegnuo se jogom, dugo stajao pod tušem. Dočekao sam djevojku i otišli smo na ručak, nakon čega sam provjerio note, prošao sve memorijski i interpretativno. Zatim odlazak u operu, zadnji dogovor solista uoči premijere s maestrom Orenom, raspjevavanje, odlazak na šminku, oblačenje kostima i čekanje izlaska. Misli koje prolaze kroz glavu ne vrijede puno nakon što izađeš na pozornicu, nakon što osjetiš puno gledalište Scale... Prvo je blago stanje šoka, nakon čega koncentracija na glazbu u trenu zamijeni paniku i stres - opisuje nam dan premijere talentirani bas. Drugi su dan pljuštale same pohvale. U Milanu nisu važni samo kritičari, tu je i publika obrazovana i dobro poznaje djela. Kako god pjevaš, objašnjava, uvijek te uspoređuju s velikim pjevačima koji su kod njih ostavili traga i to je breme koje se mora nositi.

Pjevači su superzvijezde

Publici u Milanu operni su pjevači prave superzvijezde.

- Evo primjera, nakon otvorene generalne probe dočekali su nas ljudi za autograme, slikanje, a jedna mi je gospođa tom prilikom čestitala i rekla da je zadovoljna kako sam otpjevao određene fraze. Znala je imenovati sve visine nota, kao i koje su pjevačima najteže. To je definitivno ostvarenje sna - kaže nam Toni.

I njegov je privatni život usko vezan uz pjevanje, s obzirom da je još od fakulteta u vezi s pjevačicom Bugom Marijom Šimić. Za nju kaže da mu je glavni oslonac u svemu.

Privatni album

Marija Buga Šimić i Toni Nežić

- Svaki dan sluša analize s proba, koje note su bile dobre, s kojima nisam posebno zadovoljan, prolazimo sve skupa, trudimo se gurati jedno drugo. Imamo isti pjevački ukus i njezino mišljenje i podrška mi puno znače. Često govore da je teško biti u vezi kad smo oboje pjevači, ali ne mogu zamisliti ništa drugo, s obzirom da je ovo specifična profesija koja traži puno razumijevanja i međusobnog poštivanja. Uz to što mi je potpora i suputnica na mom putu, Buga je talentirana i mislim da će uskoro krenuti velikim koracima naprijed u svojoj karijeri - Toni za svoju djevojku ima samo lijepe riječi. A pjeva li se u njihovu domu, onako, privatno, iz gušta?

- Iskreno, danas vrlo rijetko zapjevam izvan proba, koncerata i opere - smije se Toni pa nas pozdravlja i odlazi se pripremati za petu, od sedam, izvedbi Rigoletta ovog rujna.