ŽIVOTNA ISPOVIJEST NAŠE PJEVAČKE DIVE Progovorila o počecima karijere, čovjeku koji ju je 'pogurao', otkrila i zašto je odustala od studija

Kako je krenulo, Doris Dragović mogla bi jesen provesti u Zagrebu. Jer, nakon što se početkom ljeta pročulo da nakon tri godine stanke ponovno nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, ulaznice za njezin prvi koncert, koji će se održati 9. listopada, rasprodane su bez i jedne reklame.

Menadžment pjevačice zbog tolikog je interesa publike odlučio da Doris u Lisinskom održi i drugi koncert, 10. listopada, a priča se ponovila jer su ulaznice za taj njezin nastup, također bez reklame, prodane u nekoliko dana. Za treći koncert, koji će Doris održati 11. listopada, ulaznice su također rasprodane.

Što za vas znače koncerti u Lisinskom?

- Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog - hram, uvijek ispočetka nedosanjani san, bezuvjetna ljepota. Uvijek ispočetka počinje ta priča, kao da je nikad nije bilo. Upravo je u tome čarolija nastupa u Lisinskom. Iako je već sve dobro znano, još se uvijek krećem tim prostorima s blagim naklonom. Poštovanje je neizrecivo, a ja vjerujem da će tako i ostati.

Kako se konkretno pripremate za nastupe? Koliko ste proba održali sa svojim orkestrom?

- Sjedne bend. Stisnu prvu notu. Ja zinem i - pjesma krene. Konkretnije od ovog ne mogu! Kao što rekoh, ne brojim, ali ono što pouzdano znam jest da je iza nas proba više nego kose na glavi. Na glas svakako utječe vjetar, kao i prehrana, klimatski uvjeti, vlaga zraka, količina sna... No, ne vjerujem da to ikoga izvan ove moje profesije zanima. To zanima profesionalca koji ne može živjeti ni uobičajenu, ni normalnu svakodnevicu upravo zbog nabrojenog.

Što ćete odjenuti za predstojeće koncerte?

- Haljine, a ako bude sreće, možda i poneke hlače.

Hoćete li imati goste na koncertima u Lisinskom?

- Da. Moji gosti, moji dragi kolege su moj najljepši i najveći ukras i silno me veseli da njihovu ljepotu podijelim sa svima u dvorani na koncertu.

Jedina ste pjevačica u nas koja je bez ikakve reklame rasprodala ulaznice za koncerte u Lisinskom. Kako ste reagirali kada ste to doznali?

- ‘Doznali’ nije prava riječ. Moji suradnici, koji se ‘razumiju u internet’, uočili su da su ulaznice polako krenule već onda čim je to bilo moguće. Išlo je to polako i svakodnevno, svakodnevno, svakodnevno... I tako tjednima, pa drugi koncert... Kako sam reagirala?! Najprije smo mislili da su fanovi požurili, a onda obitelj, znanci i kumovi, pa onda... I tako dođe i treći koncert. Mi više nismo imali što misliti jer smo tada već odavno zasukali rukave i, kao za svaki veliki koncert, zaronili već odavno u pripreme. Ne bi niti bilo dobro kada bih svoje koncerte brojala. Za mene je svaki prvi, jedini i najvažniji.

Vratimo se na vaše glazbene početke. Od koga ste naslijedili ljubav prema glazbi?

- Mislim da se ta vrsta ljubavi ne nasljeđuje. Ona se dogodi te raste i razvija u onolikoj mjeri koliki je vaš ulog. Vaše vlastito razumijevanje te ljubavi čini da davanja nikad dosta, osobito kako godine prolaze i kako se u čovjeku ona lijepa mudra odgovornost razvija. Ako ste u pitanju mislili na moje roditelje, oni su bili ljudi izrazita sluha, no to za cijelo ovo podneblje nije ništa čudno.

Kao djevojčicu prvo vas je ipak očarao pokret. Koliko ste godina plesali balet i koje su vam prve asocijacije na to razdoblje vašeg života?

- Desetak godina. Bila sam mala i plašilo me hoću li moći sve što treba. S druge strane, veselilo me sve to: balet, gracilni pokreti, možda baletna haljinica... Do nje, haljinice, naravno nikad nije došlo jer su pedagoginje rekle da to nije cirkus, nego ozbiljna pedagogija, vrijedan rad. I sretne mame koje trljaju dlanovima jer ih nije bacilo u trošak.

Kakvu ste glazbu slušali kao tinejdžerica, tko su u to vrijeme bili vaši glazbeni idoli?

- Ne sjećam se više ni da sam bila tinejdžerica, a kamoli što sam slušala. Kao curica sam išla na Splitski festival u vrijeme kada je to bio kraljevski događaj. Išla sam i zato što mi je tamo u orkestru sviralo pola obitelji. Sjedila sam u krilu Vici Vukovu i bila u društvu Arsena, Gabi i Tereze. To je bio vrh!

Gdje ste i kada imali svoj prvi javni nastup?

- Bol na Braču. Grupa More. 1982. godina. Noge odsječene. Ljeto, a ja smrznuta. Kažu ‘Sad ćeš ti’, a ja bih vikala ‘Nećuuuuuuuuuuu!’, ali izlazi samo šapat. Ovo nije san, ovako je doista bilo. Ali kad si imao proba više nego kose na glavi, s gigantima kao što su Remi Kazinoti (klavir), Slobo Kovačević (bas) i Jasmin Stavros (bubanj), u konačnici propjevaš htio-ne htio! I to ne bilo kako, već samo onako kako je njihov kriterij dopuštao. Tu je moj temelj, takvi su moji počeci. Tražiti od samoga sebe uvijek više, uvijek bolje.

Studirali ste sociologiju, došli gotovo pred sam kraj studija, ali niste diplomirali. Zašto?

- Jer glazba ne pristaje biti ljubavnica. Glazba, umjetnost općenito, uzima čovjeka u cijelosti. Uzima i vrijeme i misli. Daje ti posla i onda kad se ne misliš baviti njome. Kao neka lukava žena. Ne daje ti ni vremena, ni prostora, ni daha bez nje sve dok niste potpuno identificirani. I to je dobro, tako za stvaralaštvo treba biti.

Za vaše glazbene početke ‘kriv’ je Tedi Spalato. Je li vas dugo trebao nagovarati da se počnete profesionalno baviti glazbom?

- To valja pitati njega. Ja samo znam da sam se nekako skrivala iza njega kao iza velikog brata, bez obzira na to što smo unutar našeg društva punim glasom pjevali ‘5 minuta ranije’. Nije mene, nego Tedija zbog moje audicije nazvao šef grupe More Slobo Kovačević. Nisu meni, nego Tediju na samom početku govorili što i kako treba. To dovoljno govori o tome koliko mi je bio štit i zaštita. I koliko je on vjerovao u mene, unatoč toj gnjavaži.

Nakon grupe More krećete u samostalnu karijeru. Kako ste se tada osjećali?

- Čudno. Nisam još niti bila otišla, a već sam dobila golemi, kapitalni zadatak. Eurovizija! Jednom sam već spomenula da je cijela moja karijera sastavljena od krupnih koraka. Vjerujem da je moja osoba sve to iznijela zbog čvrstog odgoja i samodiscipline, koje sam u život ponijela od roditelja. Naravno da je presudna i vjera kompozitora koji su mi ukazali povjerenje sa svojim pjesmama.

Jedina ste naša pjevačica koja je našu zemlju čak dva puta predstavljala na Eurosongu. Koje su vam prve asocijacije na to natjecanje?

- To su dva potpuno različita događaja. Prvi je bio svojevrsna promocija samokontrole, a drugi je bio u naponu karijere. To nije samo vremenski razmak od 13 godina, to je 13 godina naukovanja, različitog mentalnog sklopa, životne faze i još mnogočega. Možda je to promatraču sa strane ‘prva, druga, hoće li i treća’, no ne ide to tako jer ovo nije priča o brojkama. Ovo uopće nije ta priča.

Tijekom karijere surađivali ste s najvećim autorima s naših prostora. Nije tajna da pomno birate pjesme koje ćete otpjevati. Kako teče taj proces ‘prepoznavanja’ između skladatelja i vas, kako znate koja je pjesma ona pisana baš za vas?

- Ne postoji jednoznačan odgovor. Kao što ni ljude što nam obilježe život ne upoznamo sve na isti način, takav je slučaj i s pjesmama. Učini mi se ponekad da su pjesme živi organizmi koji na nas utječu na različite načine u različitim vremenima. Primjerice, vjerujem da ne bih mogla donijeti ‘Malo mi za sriću triba’ na ovaj način da sam je pjevala dvadesetak godina ranije. Naš razvoj, iskustva, sve promjene jako utječu i na pjesme koje u danom trenutku biramo. Najvažniji, pak, od svega su autori. Imala sam veliku sreću i čast da su autori pisali baš za mene, baš po mojoj mjeri, pa se između više pjesama zajednički odabiralo. Kada kažem autori, pokraj kompozitora jednaku važnost ima pisana riječ - autori tekstova. Moja solistička karijera počela je sa Zrinkom Tutićem, Eurosongom i ‘Željo moja’. Najsnažnije me obilježila i obogatila suradnja s Tončijem Huljićem. Novi život mi je Ivan Huljić. Koji svoju mladost ugradi u moj glas, a iznad svih stoji Riječ Vjekoslave Huljić, pjesnikinje moje duše. Kad ovo sad pročitam, prepadnem se koliko sam bogata ljudima.

Tko su autori s kojima trenutačno najviše surađujete?

- Ivan Huljić i Tonči Huljić (‘Pacijent’).

Kada gledate iz današnje perspektive mladu pjevačicu Doris, što biste joj sa svojim današnjim iskustvom savjetovali?

- Apsolutno ništa. Osim što su savjeti vrlo delikatna stvar s kojima valja paziti kuda mlatiš, valja pripomenuti da je svaka priča jedinstvena - u samo jednom vremenu i samo jednom prostoru baš takvu priču proživi samo jedna osoba. U tome i jest bogatstvo svih naših priča i naših života. Kada bih sada počinjala, ne znam niti bih li izabrala baš ovo putovanje života. Mogu samo vjerovati da bih, a možda bih bila nešto drugo, prodavačica ljubičica ili kardiolog.

Čime vas je suprug Mario osvojio? Jednom ste u šali rekli da ste gotovo pali u nesvijest kada vas je prvi put pogledao... Kako se osjećate kad vas danas pogleda i nasmije se?

- Ne znam za danas jer sam još u nesvijesti od onoga prvog pogleda.

Kao djevojčica ste željeli biti učiteljica. Jeste li ikad požalili što ste umjesto toga postali pjevačica?

- Kako ne! Svaki dan.