ŽIVOTNA ISPOVIJEST JEDNOG OD NAŠIH NAJUGLEDNIJIH KANTAUTORA 'Ne postoje riječi za osjećaj kad se pojavila ravna crta, kad se život moje Lucije ugasio'

Hrvatski akademski glazbenik, skladatelj i kantautor, etnomuzikolog, ali i novinar i producent, Puljanin Bruno Krajcar, u velikoj je ispovijesti za Glas Istre otkrio kako su na njega utjecale smrti šogorice i majke te kćerkice Lucije (7), kakav odnos ima s Bogom te koliko mu znače njegove pjesme.

Krajcar je jedno od najuglednijih imena istarske glazbene scene, a osim niza samostalnih albuma, surađivao je s nekima od najpoznatijih glazbenika iz Istre, ali i iz cijele Hrvatske.

Krajcar je rekao da se prvi puta s gubitkom bliske osobe suočio 1999. godine kada mu je umrla kunjada (šogorica) te da su mu se nakon toga počele događati sve veće i veće tragedije. "Suočavao sam se i prije sa smrću svojih nonića, ali to su bile logične, biološke smrti, prirodni odlasci ljudi s više od 80 ili 90 godina. To me nije previše uzdrmalo u životu. Ali smrt kunjade, da. Teški trenuci, s puno emocija. Počinješ krvariti iznutra. Tražiš optimizam. S njim, vjerom i glazbom koja se kod nas u obitelji očito genetski prenaša tražiš izlaz, snagu za dalje", rekao je Krajcar za Glas Istre.

"Uslijedio je i moj razlaz s prvom suprugom. A da jedna tragedija ne dolazi sama pobrinula se trihineloza od koje smo oboljeli otac, majka, nećak, srednji brat i ja. U Istri je tada bila gotovo pa epidemija trihineloze od koje je oboljelo stotinjak ljudi, a oboljeli smo od kobasica kupljenih u dućanu. Jedva smo ostali živi."

"U zgusnutom vremenskom rasporedu našeg života događale su se sve gore stvari. U 2003. godini u prometnoj nesreći stradala mi je mama. Smrtno. Opet se ponavljaju teške emocije kao kad je umrla kunjada. Prođu dvije godine i u prometnoj nesreći stradava mi kćerka Lucija, moj niti sedmogodišnji anđeo. Tri dana bila je u bolnici u komi. Ne mogu opisati, ne postoje riječi za osjećaj kad se na ekranu pojavila ravna crta, kad se njen ovozemaljski život ugasio", nastavio je Krajcar. "Svaki put kad čujem hitnu pomoć doživim stres. To mi je asocijacija na prometnu nesreću i moju, našu Luciju. To je bljesak, sekunda u kojoj mi sve opet prođe kroz glavu. Kad hitna prođe, pomolim se za tog nekog tko je u njoj, za njegovu obitelj."

"Iako su liječnici odmah rekli da joj zbog ozljeda nema spasa, čvrsto sam vjerovao da se čudo može dogoditi. Nije se dogodilo čudo onako kako sam to želio, ali se dogodilo na drugi način. U tom trenutku sam osjetio neku milost, osjetio sam da je moja Lucija živa, doživio sam spoznaju vječnoga života i nestao je strah od smrti. Iako je bol bila neizmjerna, u mojoj se nutrini dogodila velika prekretnica. Što god da mi se više dogodi u životu, znam da smrt nije kraj i da je moj Bog, Isus Krist Bog živih."

"Ono što se dogodilo Luciji i nama s njom otvorilo mi je nove dimenzije života. Imao sam potrebe povući se u osamu. Kad krvariš od bola imaš potrebe biti sam... A ta milost koju sam doživio, nekome to može zvučati nestvarno. Bog me blagoslovio jer imam Marijanu, Lucijinu sestru koja ima 19 godina i od 2010. suprugu Luciju i još troje male dječice, Veroniku, Mihaela i Katarinu. Bol za kćerkom Lucijom ostaje, ali s njom živim ispunjen radošću i ljubavlju. I boriš se svaki dan. Bitno je stanje duha."

Krajcar je nadalje rekao da je nakon smrti kćeri tražio krivce za taj događaj te da je zbog toga pitao koliko toga se treba posložiti da se dogodi takva tragedija. "Zbog spoznaje da ono što se dogodilo ne mogu promijeniti, da to što se dogodilo nije kraj i ta neka sigurnost koju je Bog dao, prihvatio sam realnost", rekao je Krajcar.

"Bog mi je dao milost da prihvatim što se dogodilo i da idem dalje. I za sve one koji su možda krivi za to što se dogodilo i za sve ono loše što mi se dogodilo, Isus mi je dao priliku da ih blagoslivljam. Vjerujte mi, to može samo Krist. Čovjek mora raditi na sebi, čitati Bibliju, čitati literaturu koja nadahnjuje. Počeo sam blagoslivljati ljude. Tamo gdje bih se nekad ljutio, sada bih opraštao. Na primjer, najbanalnije, vozim auto i netko se ispred mene krivo prestroji i skoro me udari. Umjesto ljutnje, prođem, oprostim, idem dalje. Dobio sam sasvim drugačiju perspektivu o tim stvarima."

Krajcar je rekao da svoje teške trenutke zabilježi pjesmom. "Pjesma koju sam najbrže napisao, riječi i muzika samo su izlazile iz mene, nastala je neposredno nakon njene smrti. No, istodobno nikad nisam pisao u većoj boli. Pjesma se zove „Anđele“. Pisao sam je u jecaju, suzama i patnji", rekao je.

"'U srcu mom tvoje ljubavi plam, daje mi snage za još jedan dan. I topi mi bol, tvoje svjetlosti sjaj, kad dođe moj tren ti samo prstić mi daj. Moj mali Anđele…'. Napišeš to, snimiš, i pustiš to drugima. Često se pitaš, jer sve ovo je ogromna intima, i najradije bih to zadržao za sebe, pa se pitam treba li to podijeliti s javnošću. A onda shvatiš da bi i pjesme i ovo moje razotkrivanje ljudima u njihovim tragedijama moglo pomoći i olakšati da nose svoje patnje i križeve. Zajedno suosjećamo, poistovjetimo se, oni dobiju neku utjehu i nadu."

"Glazba je važna u mom životu, kroz nju lakše izražavam svoje emocije koje onda nisu samo trenutak prolaznosti, već kroz njih nešto ostane kao trag u vremenu i sjećanje na lijepe ili teške životne situacije. Kaže se da je povijest učiteljica života, a ja mislim da su to i pjesme", zaključio je Krajcar čiju veliku ispovijest donosi Glas Istre.