'ZBOG ČEGA NE PODNOSIM KADA LJUDI OKO MENE PLJEŠĆU' Studentica otkrila kako izgleda život sa složenim poremećajem: 'To je neizdrživo!'

Hannah Molesworth je 26-godišnja djevojka kojoj je dijagnosticiran autizam. Kaže kako ne podnosi kada ljudi oko nje plješću, no to njezinoj okolini, pogotovo ovog ljeta za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu, nije bilo baš jednostavno za objasniti.

- Odustala sam od objašnjvanja ljudima jer jednostavno ne razumiju, govori BBC-ju ova studentica na mančesterskom sveučilištu.

- Neki put se jednostavno smrznem, a onda počnem plakati do potpunog sloma ili jednostavno pobjegnem. Jednostavno, riječ je o napadaju panike, govori Hannah.

Njezini kolege sa sveučilišta odlučili su se angažirati oko njezina problema pa su pokrenuli inicijativu da se glasno navijanje i pljeskanje zamijeni tzv. 'jazz rukama', odnosno da se zamijene mahanjem otvorenim dlanovima.

Sara Khan koja predvodi inicijativu smatra kako tradicionalno pljeskanje može stvoriti probleme studentima s autizmom ili gluhim studentima pa čak razmišlja i o ukidanju pljeskanja.

Iako se Hannah čitav život nosi sa glasnim zvukovima poput pljeskanja, autizam joj nije dijagnosticiran sve do njezine 23. godine.

- To vam je nešto slično onoj situaciji kada ste prehleđani ili imate gripu pa vam se čini da vam sve u glavi odzvanja. E pa meni je tako čitavo vrijeme, kazala je Hannah za Radio 1 Newsbeat.

- Kada sam bila u školi za vrijeme nekih okupljanja ili dodjele nagrada imala sam osjećaj da svi oko mene plješću čitavo vrijeme. Nisam se mogla nositi s tim, pogotovo u akustičnim dvoranama. Najgore mi je ipak bilo za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu. Kada bi ljudi u pubu počeli pljeskati, ja to više nisam mogla podnijeti, ispričala je Molesworth.

No, Hannah ipak smatra kako nema potrebe za zabranom pljeskanja. Umjesto toga, smatra kako bi više pažnje trebalo posvetiti kako podići svijest o autizmu.

- Ovo ne bi samo pomoglo meni kada imam raspad sistema, već bi i druge potaknulo da pomognu ljudima s autizmom, da se i oni osjećaju prihvaćenijima u društvu.

Možete zabraniti glasne zvukove na kampusu, no što kada se maknem s njega? To nema smisla. Najgore mi je kada ne očekujem pljesak, onda mi tijelo poludi i ne znam kako se nositi s time, kazala je Hannah.

Priznala je kako zbog svog stanja nema neki socijalni život, a ni previše prijatelja. No, veliku je utjehu našla na internetu gdje se povezala s ostalim autističnim ljudima koji joj pružaju veliku podršku.