BIJEG U PUSTINJU

ZAŠTO SE NEKAD PERSPEKTIVNA HRVATSKA GLUMICA ODLUČILA POVUĆI U POTPUNU OSAMU I JOŠ RADIKALNIJE SLUŽITI BOGU? Otac Vinko Mamić je objasnio...

Edita Majić i Vinko Mamić
 Damjan Tadić / Goran Mehkek / Hanza Media
 

Nakon što je više od 13 godina provela u zatvorenom samostanu bosonogih karmelićanki u španjolskoj Avili, nekada poznata hrvatska kazališna i filmska glumica Edita Majić, koja je šokirala javnost kada je zbog vjere naglo prekinula uspješnu karijeru i postati Sestra Bosonoga Karmelićanka Edita Marija od Križa, sada je odlučila još radikalnije služiti Bogu. Odlučila je živjeti pustinjačkim načinom života, kako nam je potvrdila njezina majka Jadranka Kanajet.

- Edita već neko vrijeme živi pustinjačkim načinom života i više nije u španjolskom samostanu - kratko je za Jutarnji list prokomentirala majka 47-godišnje splitske glumice. Edita Majić već godinama se pripremala za radikalniji i drugačiji način življenja. Od samog početka znala je da je to pustinjaštvo, no godinama se pitala želi li Bog to zaista od nje. Sedam godina čitala je o svecima pustinjacima i pustinjačkom životu, a njezina je čežnja za takvim načinom života sve više rasla. Sedam godina je, priča njezina majka Jadranka, čekala Božju volju. I onda se to konačno dogodilo.

Posljednja tri mjeseca živi kao pustinjakinja u kući Desierto de Cristo Rey, odnosno Pustinja Krista Kralja, na brdu, na osami jednog šumskog kraja u Španjolskoj, a za svoj novi život dobila je sve potrebne dozvole, onu od biskupa, časne majke i sestara.

Osama u šumi

Međutim, kakav je to život koji će sada voditi sestra Edita? Kakav je to pustinjački život i zašto se kršćani na njega odlučuju?

Jedan od onih koji je dvije godine svojeg redovništva proveo pustinjačkim načinom života po karmelićanskoj duhovnosti je i otac Vinko Mamić, karmelićanin, bibličar, predavač na Papinskom institutu u Rimu i ravnatelj Prve katoličke osnovne škole u Zagrebu.

Goran Mehkek / CROPIX
Vinko Mamić

Kada je dobio dopuštenje svojih poglavara, najprije je kao cenobit proveo oko godinu dana u pustinji Campiglioni, u planinskoj šumi Vallombrosa, nedaleko od Firence, a potom je godinu dana proveo kao anahoret, s prekidima, također u planinama Toskane, nedaleko od gradića Lucca.

Odmah na početku daje nam do znanja kako se redovnik na ovakav način života ne odlučuje odjednom, nego tome prethodi dugo vrijeme promišljanja i razlučivanja.

U tom razlučivanju, objašnjava dalje, redovnicima redovito pomaže njihov duhovnik, odnosno osoba koja je dobro upućena u njegov ili njezin unutrašnji svijet, kršćansku i ljudsku zrelost, motivaciju i sposobnosti.

Motivi mogu biti različiti, ali je uglavnom svaki pustinjak motiviran uvjerenjem da njegov, odnosno njezin život ima utjecaja na svijet izvan pustinje, na mnogovrsne potrebe ljudi vremena u kojem živi. To mogu biti različite potrebe, kao što su duhovno i tjelesno zdravlje, obiteljske potrebe, osobne potrebe starijih, ljudi u punoj snazi, mladih i djece, ali je osnovni smisao takvog života dati hvalu Bogu za sve što je učinio u svom spasenjskom planu, kao i sam spas ljudi, bez obzira na njihovu religioznu denominaciju i svjetonazor - naglašava Vinko.

- Oni koji se na kraju za to odluče odlaze u pustinju s uvjerenjem da ih je Bog na to pozvao. Upravo to im daje snagu za tako radikalan korak, jer su pustinjaci redovito svjesni da je ostvarenje takvog života moguće samo s Božjim blagoslovom i Božjom pomoći - priča o. Vinko.

I Editina majka Jadranka, koja se ponosi svojom kćeri i divi se njezinoj snazi, otkrila je kako je Edita dugo razmišljala o ovom potezu te je čak sedam godina čeznula za radikalnijim načinom služenja Bogu, za pustinjačkim načinom življenja te je na kraju odabrala osamu u španjolskom šumskom kraju.

Život pustinjaka, kako tumači otac Vinko, izgleda otprilike ovako.

Molitva noću

Otac Mamić odmah naglašava kako redovnici pustinjaci ne žive od milodara, odnosno milostinje, nego od svojeg rada. Dan jednog pustinjaka ispunjen je molitvom i radom, po poznatom geslu sv. Benedikta Ora et labora, odnosno Moli i radi.

Svaka zajednica, odnosno u slučaju anahoreta svaki pojedini pustinjak, ima svoje pravilo koje vjerno opslužuje. Molitva je osnovna djelatnost pustinjaka, koja se nerijetko obavlja i noću. Ova noćna molitva može biti dio svakodnevnog pravila, kada se pustinjak budi i jedan dio noći provede u molitvi, a potom ponovno ode na spavanje do jutarnje molitve.

Pustinjak radi manualno, a taj rad prate intelektualne aktivnosti, kao što je studij teologije, proučavanje kršćanske tradicije, pisanje teološko-duhovnih djela i tome slično. Nerijetko pustinjaci studiraju suvremenu društvenu problematiku da bi na nju odgovorili s duhovno-pastoralnog stajališta. Poneki održavaju i javna predavanja.

Ipak, najveći dio pustinjaka živi vrlo povučenim životom, u odricanju od svega što im nije nužno potrebno.

- Dakle, pustinjaci anahoreti, koji žive u potpunoj samoći, kada nisu u molitvi, rade. Ili u vrtu, ili u šumi, ili izrađuju krunice, oblikuju drvene ili kamene klipove. Osobno sam dio vremena proveo na poslu u šumi ili obrađujući predmete koji su se kasnije prodavali u suvenirnici - priča o. Vinko.

Osim rada i molitve, pustinjaci imaju i poseban režim prehrane.

Ne jedu meso, a ovisno o svakom redovniku, dva dana u tjednu doslovno žive na kruhu i vodi.

Posjete uglavnom ne primaju, osim uz dopuštenje nadležnog poglavara, i to u slučajevima kada trebaju pružiti duhovnu asistenciju posjetiteljima.

Duljina trajanja života u pustinji ovisi o odluci samog redovnika.

- Ono može biti povremeno, što je slučaj kod mnogih redovnika, među kojima su i karmelićani, ili trajno. Kada se netko opredijeli za trajno pustinjaštvo, onda mu prije trajnih zavjeta celibata, poslušnosti i siromaštva prethodi vrijeme provjere putem privremenih zavjeta. Tek nakon višegodišnjeg provjeravanja biskup, odnosno drugi nadležni poglavar odobrava trajno pustinjaštvo - kaže nam o. Mamić te dodaje kako svaki katolik može postati pustinjak, bilo da je riječ o svećeniku, redovniku ili laiku. Za svakog od njih je nužno odobrenje mjesnog biskupa, odnosno redovničkog poglavara.

Odabir mjesta na kojem će živjeti kao pustinjaci ovisi o stilu života koji žele provoditi.

Dvije su vrste, tumači otac Mamić.

Prvi je cenobitski, tradicionalniji način života, koji se svodi na život u zajednici s drugim pustinjacima koji već žive u “pustinjačkim samostanima, odnosno pustinjama ili opatijama”. Drugi način je anahoretski i to je ona vrsta redovničkog pustinjačkog života koji je odabrala sestra Edita.

Simboličan naziv

Riječ je o načinu života u kojem redovnici žive potpuno sami, odlaze u posebna mjesta koja odabiru u dogovoru i s odobrenjem mjesnog biskupa.

- S. Edita živi anahoretskim načinom života, dakle u potpunoj samoći. Iz onog što sam čuo, otišla je na jedno takvo mjesto, na jedan šumski proplanak u Španjolskoj. Jasno je da su za ovo povlačenje (grčki anahoreo znači “povući se”) u samoću radi većeg osobnog zajedništva s Bogom potrebni i vanjski uvjeti. Zbog toga pustinjaci redovito biraju osamljena mjesta, u planinama, u šumama - objašnjava o. Mamić, napominjući kako su u prošlosti redovnici odlazili u pustinje Egipta i brda Sinaja, odakle su i dobili naziv “pustinjaci”, koji je sačuvan zbog simboličnog značenja.

Sedam godina čekala je Kristov poziv. Neće biti sama, ona je s Njim

Nekadašnja glumica pred kojom je bila blistava karijera posljednjih je 13 i pol godina provela u ćeliji najstrožeg zatvorenog samostana bosonogih karmelićanki na svijetu u Avili, u kojoj se nalazi samo skromni ležaj od slamarice te mjesto za klečanje i pisanje. Edita Majić bila je prva strankinja u španjolskom samostanu i nikada nije izlazila, što se može vidjeti i u HRT-ovu dokumentarnom filmu “Edita Marija od Križa” autorice Nade Šurjak iz 2009. godine. Živjela je vrlo pokorno. Rigorozno.

Međutim, kako je Editina majka Jadranka Kanajet ispričala za kulturno-vjerski portal Bitno.net, Edita je već dugi niz godina osjećala da je Bog zove na drugačiji i radikalniji način življenja.

- Od samog početka znala je i koji je to način. Bilo je to pustinjaštvo. Život izvan samostana na pustom i osamljenom mjestu, nenaseljenom i u samoći. Godinama se molila i pitala želi li Bog to zaista od nje. Pustinjaštvo? Kako to ostvariti, kako izići iz samostana, kamo poći? - rekla je Kanajet, dodajući da je Edita znala da ona sama, bez Božje volje i pomoći, ne može ostvariti čežnju za pustinjačkim načinom življenja.

- Edita je pristala na suradnju s Gospodinom. Odlučila je postati Njegovom pustinjakinjom - rekla je Editina majka.

Njezina kći, kaže ona, danas slijedi svojeg Krista, u samoći što bliže njemu, uronjena u ljubav, Kristovu ljubav bez straha od nepoznatog. - Zapravo, ona nije sama, ona je neprestano s Njim! - kaže Kanajet.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:15