70 GODINA SPAČEKA

ZA SPAČEKISTE SVIH ZEMALJA SAMOBOR ĆE 2019. GODINE BITI CENTAR SVIJETA Legendarni mali automobil i u Hrvatskoj ima svoje odane obožavatelje

 Krasnodar Peršun / CROPIX
 

Tomislav Medved kupio je 1998. godine Citroën 2CV, popularno zvan - spaček. Uzeo ga je u Samoboru i odmah krenuo s njim prema Dubrovniku, gdje je tada studirao. Gdje god došao, ljudi su se osvrtali za njim. Djeca su se divila malom automobilu sa smiješnim krovom i izbočenim farovima. Njihovi roditelji su se pak vratili u 70-e, vrijeme kada su nosili dugu kosu, slušali Bijelo dugme i vikali “Vodite ljubav ne rat”.

Oni još stariji sjetili su se kako su nekad u tako malen auto uz ženu i dijete mogli nagurati još i pet vreća cementa. Tomislav je pak razmišljao o svom djetinjstvu. O bakinom bratu iz Slovenije i njegovom žutom spačeku koji je bio ispunjen patkicama. Osjećao se kao da opet ima šest godina i da se vozi s njim po okolnim poljima u okolici Brežica. Taj osjećaj ga je pratio sve do ulaza u Dubrovnik, ili točnije sve dok nije pokušao skrenuti, a volan mu je ostao u rukama.

Samobor, 030818.
Bivsa vojarna u Samoboru.
Klub 2CV Samobor - obozavatelji Citroena 2CV.
Na fotografiji: Tomislav Medved, Goran Skrbin, Marko Zornjak jedan od vlasnika kafica Fontana, Ines Visek, Srecko Visek snimljeni u kaficu Fontana.
Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / CROPIX
Tomislav Medved, Goran Skrbin, Marko Zornjak jedan od vlasnika kafica Fontana, Ines Višek, Srećko Višek snimljeni u kaficu Fontana

- Nazvao sam čovjeka koji mi ga je prodao i on mi se samo nasmijao. Onda mi je rekao da uzmem ključ i pritegnem tri šarafa koja drže volan na mjestu - priča Medved. Tako je napravio, volan je opet bio ispravan, dao je žmigavac i vratio se u promet. Nije ni zakasnio na predavanje.

Ova mala anegdota najbolje opisuje što je zapravo spaček, legendarni automobil koji ove godine slavi 70 godina postojanja. Često je šaren i u nekim nemogućim kombinacijama boja, maksimalna brzina mu je malo iznad 100 kilometara na sat, otvara mu se krov, a ako se pokvari, dijelovi za njega se mogu nabaviti u skoro svakom dijelu svijeta. Ipak, ono što ga čini posebnim su ljudi i priče koje su razvile oko toga francuskog automobila. O tome najbolje znaju članovi “Hrvatskog 2CV Citroën kluba”.

Samobor, 030818.
Bivsa vojarna u Samoboru.
Klub 2CV Samobor - obzavatelji Citroena 2CV.
Na fotografiji: dijelovi interijera kafica clanova kluba 2CV Fontana.
Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / CROPIX
Dijelovi interijera kafića članova kluba 2CV Fontana

- Spaček nije poput drugih oldtajmera. Vlasnik jedne dobro očuvane bube ili fićeka neće riskirati vožnju po ulicama pa će ga radije držati uglancanog u garaži. S druge strane, jedan spačekist će sa svojim Citroënom 2CV voziti po blatu i kiši, ići s njim na more ili na roštilj pokraj rijeke, a oni hrabriji i na sam kraj svijeta - kaže Goran Skrbin, predsjednik kluba.

Auto za vječno mlade

Da bi se razumjela ta životna filozofija oko spačeka, potrebno je vratiti se na početak. Prvi serijski spaček sišao je s proizvodne trake 1948. godine, u vrijeme kada se svijet oporavljao od velikog rata. Trebao je to biti narodni auto koji će si moći priuštiti svi, od direktora do poljoprivrednika. Velika konkurencija mu je u to vrijeme bila njemačka VW Buba, koja je još otprije nosila titulu narodnog auta. Ipak, spaček je bio udobniji, a postoji i priča da se njegova udobnost testirala tako što je u njega stavljena kašeta s jajima pa se vozilo po polju. Ako se ni jedno jaje nije razbilo, tek tada je auto prošao testiranje i pušten je u prodaju. Auto se nije proizvodio samo u Francuskoj nego i u drugim svjetskim zemljama poput Argentine, Irana, pa i u Jugoslaviji, u slovenskom Kopru. Uskoro je postao dostupan svima, taj maleni automobil s kojim si mogao ići na more ili prevoziti stvari po polju. S godinama su se počeli proizvoditi brži, veći i bolji auti, zbog čega je spaček pao u drugi plan. Ipak, Citroën nije digao ruke od svog prvog globalno uspješnog proizvoda.

Samobor, 030818.

Bivsa vojarna u Samoboru.

Klub 2CV Samobor - obzavatelji Citroena 2CV.

Na fotografiji: dijelovi interijera kafica clanova kluba 2CV Fontana.

Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / CROPIX
Dijelovi interijera kafića članova kluba 2CV Fontana

- Okrenuli su priču i počeli promovirati spačeka kao automobil za mlade. Počeli su ih proizvoditi u žutoj, crvenoj, zelenoj boji, a ujedno su krenuli s prvim ‘raidovima’. To su bile male utrke spačeka gdje nije bio važan poredak, važnije je bilo istražiti što više svijeta. Jedan od prvih ‘raidova’ bio je Pariz - Kabul - Pariz i u to vrijeme to je bilo nešto nestvarno, da u jednom autu prođeš cijelu Europu, zađeš duboko u Aziju i vratiš se natrag - priča Skrbin.

U sedamdesetima je ponovno porasla proizvodnja spačeka koji je doživio rebranding na tržištu automobila. Citroën je umjesto funkcionalnosti i obiteljskog života počeo promicati mladenački način života, a tome su prilagodili i marketinški plan. Na jednom reklamnom plakatu su napisali da je spaček brži od Ferrarija i manjim slovima dodali: “Pri brzini 115 km/h, 2CV će lako preteći Ferrari Mondia, koji vozi 105 km/h”.

Samobor, 030818.

Bivsa vojarna u Samoboru.

Klub 2CV Samobor - obzavatelji Citroena 2CV.

Na fotografiji: dijelovi interijera kafica clanova kluba 2CV Fontana.

Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / CROPIX
Dijelovi interijera kafića članova kluba 2CV Fontana

Nije spaček bio jedina izvedenica Citroëna 2CV. Tu je još i serija Furgon, kao najjeftinije dostavno vozilo, te Dyane, “unaprijeđeni” spaček čiji su farovi bili ugrađeni u haubu. Svi oni su u tom razdoblju doživjeli svoj procvat, ali predvodnik je i dalje bio spaček, koji je postao sinonim za nehajni životni stil.

U svakoj je zemlji taj auto imao drugi, pomalo posprdan nadimak. U Njemačkoj su ga zvali patka, u Norveškoj je bio metalni krevet, u Španjolskoj je dobio naziv žaba, a u Iranu juan. U Jugoslaviji se ustalilo ime spaček, što je od milja ime za “ružno pače”. Taj nasmiješeni auto postao je i simbol opuštenije jugoslavenske mladeži koja je tu ljubav prenosila kasnije i na svoju djecu. Iako je 1990. godine, 27. srpnja u 4 sata popodne, zauvijek zaustavljena proizvodnja - Citroën 2CV je nastavio živjeti.

Samobor, 030818.
Bivsa vojarna u Samoboru.
Klub 2CV Samobor - obozavatelji Citroena 2CV.
Na fotografiji: Darko Domisljanovic.
Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / CROPIX
Darko Domišljanović

Spačekom na utakmicu u Kazahstan

Vratimo se u sadašnjost i među ljude koji su odrasli uz njegovu uspomenu. Neki od njih su danas profesori, drugi ugostitelji, treći grafičari, jedni su iz Zagreba, drugi iz Zagorja, ima ih iz Dalmacije, Slavonije, Istre. I svima je zajedničko jedno - ljubav prema spačeku.

- Praktički sam se rodio u spačeku. Moj otac je za vrijeme studija vozio furgon i na njemu zarađivao tako što je prevozio instrumente bendovima, pa je tako radio i s Indexima. Kad sam se rodio, već smo onda imali spačeka, pa smo otac i ja zajedno šarafili po njemu. Mogli smo ga bez problema rastaviti do kraja i ponovno sastaviti. Takav je to auto, a opet izdržljiv. Jednom smo imali s njime sudar dok smo išli prema Trstu. Nije bilo ništa strašno, pa smo ga popravili na mjestu i nastavili putovanje - prisjeća se Skrbin.

Samobor, 030818.
Bivsa vojarna u Samoboru.
Klub 2CV Samobor - obozavatelji Citroena 2CV.
Na fotografiji: Srecko Visec.
Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / CROPIX
Srećko Višek

Naime, onaj avanturizam koji se promovirao još u sedamdesetima opstao je i do danas. Svaki spačekist ima vlastitu avanturu koju može ponosno prepričavati. Blizanci Marko i Darko Zornjak su primjerice sa svojim spačekom bili u Nizozemskoj i Grčkoj, a najveće putovanje trajalo im je 45 dana kada su išli na kvalifikacijsku nogometnu utakmicu Kazahstan - Hrvatska.

- Prešli smo ukupno 15.000 kilometara, a krenuli smo bez ikakvih rezervnih dijelova. Naš spaček je bio 4x4, ali se normalno i nekoliko puta strgao putem. To nam nije predstavljao nikakav problem. Svako selo ima svoga mehaničara koji ima čekić i ključ, a to je dovoljno da se popravi spaček - kaže Marko Zornjak.

On i brat su prije šest godina otvorili 2CV Pub Fontana koji je postao službeno okupljalište i sjedište spačekista u Hrvatskoj. Cijeli kafić je, očekivano, u stilu spačeka. Pivo se toči iz motora spačeka i svagdje se nalaze dijelovi i slike tog auta. Njihov lokal nije poznat samo u Hrvatskoj nego i šire.

- Nedavno su nam bili Finci koji su došli samo da vide pub. Bili su prvo u Poljskoj na susretu spačekista i onda su produžili do Samobora, popili tri bačve piva i drugi dan otišli natrag u Finsku. Takvi smo ti mi spačekisti, što nam znači još par stotina kilometara ako možemo vidjeti i iskusiti nešto novo - veli Marko.

Samoborski Woodstock

Svoju dozu putovanja doživio je i Skrbin, koji je od hrvatskih spačekista otišao najdalje. Sa suprugom je bio u Australiji i u mjesec i pol dana su prošli 14.500 kilometara, dok je s prijateljem Bojanom došao sve do Laponije u Finskoj.

- Htjeli smo doći do najsjevernijeg dijela Europe. Bojan je prije toga s drugim frendom pokušao isto, ali je zapeo 12 kilometara prije odredišta. Odlučili smo odraditi još tih par kilometara. Sjećam se, bilo je toliko hladno, a grijanje nam je riknulo još u Austriji. Išli smo dalje, istraživali, ali na kraju smo i mi stali negdje osam kilometara do granice. Nije nam bilo suđeno, ali unatoč tome bilo je odlično putovanje - veli Skrbin.

Jedan od razloga koji ih tjera na sva ta silna putovanja su i brojni susreti spačekista po svijetu. Naime, spačeki imaju jednu od najvećih i najduljih tradicija okupljanja oldtajmera i na to su jako ponosni. Štoviše, jedan od prvih susreta ikada bio je organiziran u Jugoslaviji 1973. godine u Poreču, ali kako nije bio pod organizacijom Citroëna, nije mogao dobiti titulu prvoga. Ona je dvije godine poslije pripala gradu Pistohieka u Finskoj gdje je održan prvi (službeni) svjetski susret spačekista. Svake dvije godine održavao se u nekoj drugoj zemlji, a iduće godine prvi put dolazi u Hrvatsku. Od 30. srpnja do 4. kolovoza 2019. u Samoboru će se održati 23. svjetsko okupljanje spačekista i prema prvim procjenama bit će oko 4000 automobila i najmanje 10.000 ljudi.

- Hrvatska ima jaku dugu tradiciju spačekista i u ovom trenutku ima sigurno 200-tinjak spačeka od čega je 80-ak registrirano. Kada je jedna Poljska mogla ugostiti svjetski susret, onda možemo i mi - veli Srećko Višek, koji je zadužen za marketing u klubu, i nastavlja:

- Procedura je takva da se zemlja domaćin prijavljuje četiri godine ranije, a mi smo iznijeli jak program ispunjen različitim događajima, bogatom gastroponudom i dobrim koncertima, ma pravi Woodstock. Kandidirali smo se Italija i mi, ali smo pobijedili s više od 80 posto glasova - veli Višek.

Ljubav na kotačima

On i njegova supruga Ines imaju spačeka i jedan furgon koji ima služi kao kuća na kotačima. Nedavno su zajedno s kćerima bili u Gdanjsku u Poljskoj na susretu, a onda su nastavili istraživati i druge gradove. Proveli su 33 noći u tom automobilu u kojemu imaju sve, od ležaja do kuhinje, hladnjaka i WC-a.

- Sve je improvizirano, ali to nam je dovoljno za putovanje i život na putu - kaže Višek.

Na tom susretu su upoznali Kineze koji su sa svojim spačekom krenuli na put oko svijeta. Iako su po planu pita trebali ići u Rusiju, oni su skrenuli prema Hrvatskoj kako bi vidjeli taj Samobor u kojemu će se održati sljedeći svjetski susret.

- Imamo članove iz cijele Hrvatske, ali iz Samobora je to sve krenulo pa je logično da bude ovdje. Iako, lokacija nije toliko presudna jer spačekisti iz drugih zemalja će sigurno nakon susreta otići još par dana na more ili u Slavoniju. Cesta ih vuče da odu dalje, to nam je jednostavno u prirodi - kaže Višek.

Vratimo se za kraj na Tomislava s početka priče. On je u jednom trenutku života morao prodati svoga spačeka. Nije imao novca ni za plin platiti, tako da se morao odreći svoga auta iz djetinjstva.

- Bilo je dosta teško. Svojoj sam kćeri obećao da ću joj za 18. rođendan darovati taj auto, ali situacija je bila takva da smo se morali riješiti skoro svega - priča Tomislav.

Iako je prodao auto, ljubav je ostala. Ostao je u klubu, i dalje je posjećivao susrete, a tu i tamo je znao i provozati nečijeg spačeka. U duši je ostao spačekist i nije dugo trebalo da vrati svoju ljubav na kotačima.

- Kada sam saznao da ćemo ugostiti svjetski susret, u meni se opet probudila ta neopisiva želja. Pa ja sam jedan od organizatora, kako bi to bilo da nemam spačeka, rekao sam si. I 2015. godine sam kupio Dyanu. Jednostavno ne možeš bez tog auta - veli Medved.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 12:07