VIDEO: ŽIVOTNA ISPOVIJEST NAJSTARIJEG AKTIVNOG HRVATSKOG PJEVAČA 'U Dom sam došao umrijeti, ali evo me, još sam tu, imam i novu pjesmu...'

Najstariji hrvatski aktivni pjevač Bruno Petrali jučer je u svojoj rodnoj Rijeci proslavio 95. rođendan.

Petrali je doajen ex-jugoslavenske zabavne glazbe koji je bio vrlo popularan 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, no sa scene se povukao 1972. Međutim, iz nekoliko desetljeća duge glazbene hibernacije probudio ga je riječki bend Sarah & The Romans. U njihovu je aranžmanu Petrali snimio duet s beogradskom pjevačicom Milicom Jelić, dvojezični cover jednoga od prvih šlagera na ovim prostorima “Sve moje jeseni su tužne” autora Žarka Petrovića. Petrali je pjesmu preveo na talijanski, kao “Gli Autunni Miei Son Tutti Tristi”, i singl je objavljen nekih tjedan dana prije njegovog 95. rođendana.

Teško po stepenicama

- Rijetki su živi u ovim godinama, a kamoli da pjevaju - smije se Bruno, kojeg smo na rođendan posjetili u Domu za starije i nemoćne osobe na Kantridi, čiji je štićenik već tri godine.

- Došao sam ovdje umrijeti i, evo, prošle su već tri godine, a još ništa - govori ovaj prilično živahan i duhovit starac, koji je, osim što nije umro, u tri godine uspio obnoviti glazbenu karijeru.

- Bio sam već 13 godina sam, živio sam na petom katu i procijenio sam da će mi biti sve teže i teže penjati se po stepenicama, bez lifta. Odlučio sam otići u dom. Lijepo je ovdje, ali manje je slobode nego kada si u stanu. Ovdje imaš striktni raspored, kada je doručak, kada ručak i takve stvari, trebalo se naviknuti na pravila. Ali, ugodno je i imam pogled na cijeli Kvarner. S balkona gledam sva mjesta na kojima sam lovio ribu pa se prisjećam gdje je koje ribe bilo najviše - govori.

Otac Brune Petralija bio je Talijan iz Milana, a majka rođena Riječanka.

- Mi nismo Fiumani. Otac je došao u Rijeku 1919. kao vojnik, bio je stacioniran na Trsatu. Tamo je upoznao moju majku, ona je bila iz poznate trsatske obitelji Glažar. Odlučio je ostati u Rijeci, oženili su se i on je postao trgovac. Živjeli smo lijepo, ali je 1945. prestala ta naša ‘dolce vita’. Otac, koji je bio privatnik, nije dobro prošao. Završio je u zatvoru, pod nekakvim lažnim optužbama, a kada je osuđen uvjetno i pušten, pobjegao je u Trst i više se nikada nije vratio. Cijela obitelj se raspala - prisjeća se.

Teške su bile te poslijeratne okolnosti za riječke Talijane, no Bruno kaže da je za njega sve na kraju jako dobro ispalo. Pjevao je i glumio još u gimnazijskim danima, pokazivao je veliki talent za javne nastupe pa je, kada je zatrebalo, izvukao tog “asa iz rukava”.

Spiker na radiju

- U Rijeci se i nakon rata još uvijek govorio gotovo isključivo talijanski i tadašnji stanovnici grada još nisu vjerovali da će Rijeka pripasti Jugoslaviji. Govorili su ‘pa kako, pa tu se priča talijanski?’. Ja sam dvije godine bio upisan na pravo u Milanu i morao sam prekinuti studij. Prestao je taj naš lagodan život i morao sam se snaći. Počeo sam 1946. raditi na Radio Rijeci, kao spiker na talijanskom, pa kao sportski komentator. Kasnije sam postao glumac u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca, a potom i ravnatelj Talijanske drame.

Dakle, radio sam ta dva posla istovremeno, plus posao na Radio Rijeci, a osim toga, postao sam i pjevač. Imao sam svoj sastav, jako smo puno nastupali i opet se živjelo jako lijepo. Sve je to skupa za mene završilo baš onako kako je trebalo. Radio sam puno, ali radio sam točno ono što sam volio, uživao sam u tome, posao je za mene bio kao igra. Da je ostala Italija, da je moj otac ostao ovdje, morao bih naslijediti njegov posao i nikada ne bi bilo ništa ni od radija, ni od glume, ni od glazbe - priča 95-godišnji pjevač.

U bivšoj državi, 50-ih i 60-ih, Petrali je bio velika zvijezda, uz bok Ive Robića, Rajke Vali i Zvonimira Krkljuša. Sa svojim je sastavom nastupao po cijeloj Jugoslaviji, čak i po Austriji i Švicarskoj, bio je veteran opatijskih terasa u vrijeme kada su te terase nešto značile u glazbi. Uz Ivu Robića veže ga zanimljiva anegdota - Petrali je, naime, od skladatelja Maria Kinela čuo muziku za buduću pjesmu “Samo jednom se ljubi” te ju je probno izveo na plesnjaku prije nego što će je Robić objaviti i pretvoriti u svoj najveći hit.

U glazbenu mirovinu Petrali je odlučio otići vrlo rano, početkom sedamdesetih, kada je napunio 52 godine.

- Dva posla u kazalištu i pjevanje, postalo mi je prenaporno sve to skupa, a osim toga, ušao sam u godine kada počinju problemi s glasom, prehlade i sve ostalo. Više nisam mogao biti prva liga, a druga nisam želio biti. Objavio sam svojem sastavu da je gotovo, da se povlačim - govori Petrali sportskim rječnikom, koji je dominirao njegovom novinarskom karijerom.

- Tada sam, pak, dogovorio honorarni posao na koparskoj televiziji koja je imala program na talijanskom jeziku. Bio sam sportski komentator za nogomet i boks - priča crooner zlatnog doba jugoslavenske glazbene scene.

Country singl

U svojoj je karijeri Bruno Petrali snimio dvadesetak ploča za Jugoton. Prije nekoliko godina sjetila ga se riječka country grupa Sarah & The Romans s kojom je, tada kao 92-godišnjak, prvo snimio talijansku verziju everngreena “Samo jednom se ljubi”, a s njima se, nakon više od četiri desetljeća pauze, ponovo popeo na pozornicu. “Sve moje jeseni su tužne”, odnosno “Jesenju elegiju” Petrali je snimio još 1956., a dvije godine kasnije proslavio ju je Dušan Jakšić.

Nova verzija, u pratnji benda Sarah & The Romans, snimljena je samo na talijanskom, u Petralijevoj izvedbi i kao talijansko-srpski duet s Milicom Jelić.

- Ja sam svoj dio snimio samo u pratnji gitare, a sastav je napravio cijeli aranžman te je snimljen i Miličin vokal. Milicu nisam upoznao, ali ima sjajan glas, jako mi se sviđa kako je otpjevala - govori.

S 95 godina, Petrali, naravno, nema nikakvih očekivanja, a ne vjeruje ni da će više nastupati uživo. Ali...

- Ali, nikad ne reci nikad. Svašta sam u životu radio za što nisam nikada mislio da ću raditi - smije se.