PREŽIVJELE TEŠKI MOŽDANI

VIDEO: NEVJEROJATNE PRIČE HRVATICA KOJE SU SE VRATILE S RUBA SMRTI 'Na porodu sam izgubila dijete i pretvorila se u biljku...'

Vedrana Majetić, Mihaela Jelavić, Dubravka Jeličić-Veić Sukreški, Vedrana Kovačić Mihalinac, Jasminka Delinc
 Neja Markičević / Hanza Media
 

“Ovo što vidite na monitoru je vaše dijete, a ovo je njegovo srce. Više ne kuca. Žao mi je”. Nakon tih se riječi čuo samo vrisak.

Bio je srpanj 2015. godine, nekoliko dana prije održavanja svečanog vojnog mimohoda po Vukovarskoj ulici u povodu 20. obljetnice Oluje, kojem se tada 37-godišnja Vedrana Kovačić Mihalinac posebno veselila. Naime, njen je suprug Goran vojno lice i planirala je ponosno pratiti mimohod, iako ju je nekoliko dana dijelilo od termina.

Bila joj je to prva trudnoća i bilo je to vrijeme za poželjeti, kaže Vedrana koja je do zadnjeg radila kao tajnica u jednom sindikatu. Sve je bilo u najboljem redu do samog kraja. Bila je zdrava, aktivna i vesela trudnica. No, odjednom uhvatili su je bolovi u križima. Nešto nije bilo dobro. Oblijevao ju je hladan znoj. Vani je bilo 35 stupnjeva, a ona se smrzavala.

Počela je krvariti. Nakon što joj je liječnik u Vinogradskoj posljednji put pokazao njenog sina na monitoru i izrekao riječi koje su joj slomile srce, Vedrana je odvedena na hitni carski rez jer se odvojila posteljica. Zašto, nitko ne zna, kaže Vedrana. Rodila je mrtvorođenog sina, dugog 49 cm, a teškog 2 kg. Nikada ga nije primila u naručje. Dala mu je ime Lukas, baš kao što su ona i suprug planirali.

- Nisam zaključila tu priču, samo sam naučila živjeti s njom - rekla nam je Vedrana. Sve one izreke da vrijeme liječi rane su prava glupost, dodaje.

Teške odluke

U bolnici je bila pet dana, a onda se krenula baviti stvarima i pitanjima za koja je mislila da nikada u životu neće morati ni pomisliti.

- Suprug je htio sve preuzeti na sebe, no meni je to trebalo. Trebao mi je završetak. Htjela sam znati tko će i kako preuzeti tijelo mog sina, smije li imati neku robicu na sebi koju smo mu pripremili, kakav je cvjetni aranžman primjeren, kako će se odviti ta kremacija, smijem li ja biti tamo... Sve mi se to vrzmalo po glavi - prepričava Vedrana.

Prošlo je točno 11 dana nakon carskog reza, kada je sa suprugom bila u posjeti njegovim roditeljima u Garešnici. Sjedili su svi na dvorištu. Prilazio joj je susjed, a ona se ustala da ga pozdravi.

- Htjela sam mu pružiti ruku, no nisam ju mogla podići, kao da nije moja. Htjela sam ga pozdraviti, izgovoriti riječi, no usta mi se nisu otvarala. Udovi su mi utrnuli. Nisam se mogla pomaknuti niti progovoriti - prisjetila se Vedrana, koju je suprug potom odveo na Hitnu u Garešnici.

- Tamo su zaključili da sam u šoku zbog gubitka djeteta, dali mi Normabel i rekli da će s vremenom proći. No meni se stanje sve više pogoršavalo, bila sam bespomoćna, stoga me suprug odveo Vinogradsku. Ne sjećam se najbolje tog dijela, jer me tableta koju su mi dali na Hitnoj ošamutila - dodaje Vedrana, kojoj su tek u Vinogradskoj ustanovili da ima ishemijski moždani udar. Ostala je, kaže, u poluvegetativnom stanju.

- Svega sam bila svjesna, no ništa nisam mogla. Sa 37 godina netko mi je mijenjao pelene, nisam mogla pomicati desnu stranu svog tijela. Nisam mogla hodati ni govoriti. Malo je reći da sam bila depresivna prvih dana - kaže Vedrana, koja je dva tjedna provela u Vinogradskoj na intenzivnoj, a potom je dva tjedna provela na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama.

Suprug je svaki dan dolazio kada je god smio, svaki trenutak je bio uz nju. Dolazio je u Krapinske toplice i između radne terapije, gimnastike i logopeda, radio joj shakeove i vježbao s njom, čak joj je donio i snimku mimohoda da gleda iz kreveta. Bio je konstantno uz nju svega par dana jer je morao krenuti za Afganistan, na dugo pripremanu misiju gdje je ostao narednih šest mjeseci.

- Kada sam vidjela da on nije odustao od mene, da se trudi i da me voli, u meni se probudio revolt. Znala sam da ga ne želim izgubiti nakon svega što smo prošli i da se zbog toga moram oporaviti - istaknula je Vedrana. Oporavak u tih šest mjeseci bio je njena misija. Pomicala je svoje osobne granice mogućnosti.

- Sama sam forsirala oporavak iznad normalnih uvjeta. Kada sam prvi put stala na noge bilo je to u štiklama, u kojima hodam cijeli život. Rekli su mi da ću pasti, da pretjerujem. No, ja sam znala da to mogu. Finu motoriku ruku ponovno sam učila lakirajući nokte. Ne moram vam reći kako je to izgledalo i gdje je sve bilo laka za nokte, ali polako, svaki put je bilo sve preciznije. Pokušala sam naučiti pisati lijevom rukom, no uzaludno, to nije ni na što ličilo jer sam dešnjakinja, stoga sam se ponovno izvježbala.

Govor sam svakodnevno vježbala i s logopedicom i sama. Učila sam svaki glas i svaku riječ, kao djeca u prvom razredu, sve dok govor napokon nije postao artikuliran. U auto sam prvi put sjela dva mjeseca nakon moždanog, samo da osjetim da ja to mogu. I da, puno sam kuhala, to je bila neka moja osobna vrsta terapije - nabrojala je Vedrana, rođena Zagrepčanka koja se čudesno oporavila u pola godine, iako joj je prognoziran teški doživotni invaliditet.

Petlja joj se jezik

- Cijelo vrijeme imala sam podršku svoje obitelji, a suprug je, iako nije bio fizički kraj mene, sve prolazio sa mnom. Više puta smo se svaki dan čuli videopozivom i zbilja sam zahvalna što su njegovi nadređeni imali razumijevanja jer mi je njegova podrška bila najpotrebnija - otkriva.

Danas joj se ponekad još samo, kako kaže, zapetlja jezik. Češće kada govori engleski jezik. No, da ne znate što je sve ova hrabra žena prošla, ne biste to ni primijetili.

- Frustrira me to, jer ne želim da ljudi vide moje nesavršenosti - ističe, dodavši da nema strah od ponovnog udara, ali ima od trudnoće.

Naime, njezin sin Lukas kremiran je dok je ona bila na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama, a urnu su pohranili na Mirogoju sve do suprugovog povratka u ožujku 2016, kada su ga sahranili u jednoj kapelici.

- Suprug i ja razmišljamo o drugom djetetu i lagala bih kada bih rekla da me nije strah. Ali želim dijete. Imam 40 godina i znam da je već sada rizično. Ali nema veze, jer imamo Lukasa - kaže Vedrana, dodaje da je njihov sin i dalje prisutan u njihovim životima jer ta priča za njih nije gotova, posebice za nju, samo je naučila živjeti s boli i savladati svaki izazov koji je bačen pred nju.

Vedrana Hercigonja Majetić (52): Ponovno sam učila pisati i govoriti

Čim je ujutro ustala iz kreveta, i to samo pet dana nakon 52. rođendana, Vedrana Hercigonja Majetić doživjela je moždani udar.

- Krenula sam prema kupaonici, no na tom kratkom putu nekoliko puta sam se zabila o zid, vrata ili ormarić. Mislila sam da sam još samo ošamućena od sna. A pravi šok je uslijedio tek kada sam stigla do ogledala u kupaonici. Cijeli desni obraz mi je skliznuo prema dolje. Mislila sam da ne vidim dobro. Uzimala sam stvari, a sve mi je ispadalo iz ruke. Nisam ni telefon mogla zadržati, a nisam mogla niti govoriti da bih ikome objasnila što mi se događa.

Iako zapravo ni sama nisam znala da je to moždani - ispričala nam je Vedrana koja radi kao voditeljica cateringa. Imala je sreće jer je samo nekoliko minuta poslije na njezina vrata pozvonio vozač iz catering tvrtke za koju rade. Nekako je došla do vrata i otvorila mu. Kada ju je vidio, isti je čas nazvao Hitnu i njezinu kćer. Zapravo, spasio joj je život time što se pojavio u pravom trenutku.

Hitna je Vedranu odvezla na Sveti Duh, a potom u KBC Zagreb, na Rebro, gdje joj je pod lokalnom anestezijom izvedena mehanička trombektomija. Kroz arteriju u preponi uveli su joj dugački kateter sve do mjesta u mozgu gdje se smjestio tromb. Imala je sreće jer je ovaj zahvat efektan samo ako se provede unutar šest sati od moždanog udara. Vrijeme je to u kojem se mozak sposoban štititi od potpunog propadanja koje dovodi do trajnog invaliditeta.

Zagreb, 050219.
Zene koje su prezivjele i preboljele mozdani udar.
Na fotografiji: Vedrana Majetic.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

- Najluđe je što sam ja sve to gledala na ekranu, ali nisam uopće osjećala bol, već ponekad možda peckanje - ističe Vedrana koju su potom dočekale prognoze da će šest mjeseci provesti nepokretna i bez mogućnosti govora. No, pobijedila je sve prognoze i sada, sedam mjeseci nakon moždanog udara, s nama razgovara bez ikakvih vidljivih posljedica ili teškoća.

- Tri mjeseca imala sam slabu motoriku na desnoj strani tijela i probleme s pisanjem i govorom, no uz intenzivnu vježbu i napore oporavila sam se. Danas sam, rekla bih, samo usporena - objašnjava Vedrana.

Na reviji se, pak, nije doimala nimalo usporenom. Osvojila je pistu u strukiranoj asimetričnoj crvenoj haljini dizajnerice Ive Karačić koju obožava, kaže. Doimala se poput manekenke i nije imala apsolutno nikakvu tremu prije izlaska, priznaje Vedrana. (P. Plivelić)

Mihaela Jelavić (45): 'Moja kujica Lola osjetila je da ću doživjeti udar'

Čula sam srce u uhu, tako je počelo – započinje 45-godišnja Mihaela Jelavić, profesorica ruskog jezika i književnosti i majka troje djece. Danju joj to ne bi toliko smetalo, no noću bi jedva zaspala. Posjetila je i obiteljsku liječnicu i otorinolaringologa, no nitko nije znao što se događa. Potom je primijetila da joj trne lice. Ili jezik. Ali samo na koju sekundu, pa se nije previše zabrinjavala. Imala je djecu koja su joj bila preča, a i njihov zapadnoškotski bijeli terijer, “pesica” Lola, kako je zovu od milja, tih se dana neuobičajeno često vrtjela oko nje.

Imala je problema i s vidom, sve je teže fokusirala stvari i mutilo joj se pred očima. Sve ove čudne simptome, kako kaže, pripisivala je migreni od koje pati od 15. godine. Dva tjedna, otprilike, primjećivala je te simptome, a ozbiljnije se zabrinula tek kad je shvatila da teže vlada svojim pokretima.

- Najstariji sin slavio je rođendan. Bili smo u restoranu i ja sam neprestano nosila neke stvari i poklone, a oni su mi ispadali iz ruku. Čak su me počeli zezati da sam valjda previše popila. U jednom mi je trenutku lijeva ruka pala i potpuno sam izgubila osjet na lijevoj strani tijela. No nakon nekoliko trenutaka već mi je bilo bolje. Pa, s obzirom na to da je bio rođendan, odlučila sam tek sutradan otići u Vinogradsku bolnicu.

Zagreb, 050219.
Zene koje su prezivjele i preboljele mozdani udar.
Na fotografiji: Mihaela Jelavic.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Tamo su mi napravili kolor dopler i zaključili da mi se dio karotide na vratu odlijepio i otišao u mozak, gdje se, srećom, sam rastopio. Ispada da sam ja dva tjedna bila u stanju predmoždanog udara, a na rođendanu se u jednom trenutku žila odlijepila – ispričala nam je Mihaela kako je prije šest godina zapravo prehodala moždani udar, koji je, vjeruje, njezin pas prepoznao jer joj, osim ta dva tjedna, nikada nije bio toliko naklonjen. Danas ima francuskog buldoga Rubi i, kaže, strah ju je pomalo kad joj je preblizu. Mihaeli su planirali ugraditi stent, no karotida se sama rapidno oporavila i Mihaela je danas sasvim zdrava osoba koja nije imala nikakvih posljedica moždanog udara.

- Najgore je, zapravo, poslije, to preispitivanje. Kad shvatiš što se sve moglo dogoditi, da sam mogla umrijeti ili ostati nepokretna. Pitala sam se što bi bilo s mojom djecom, očajavala što ih ne bih vidjela kako odrastaju i vjenčaju se. Shvatila sam da ne mogu uvijek sama sebi biti na zadnjem mjestu. Da moram stati na loptu, i da ne moram davati 300 posto od sebe u svakom trenutku, kako mi žene to običavamo. Pa što ako mi je kuća katkad u neredu ili ako ne skuham nešto svaki dan?, kaže Mihaela, kojoj nije bilo lako prisjećati se teškog životnog razdoblja. (P. Plivelić)

Dubravka Jeličić-Veić Sukreški: 'Ni danas ne znam tko je žena koja me autom odvezla na hitnu'

Bilo je oko 1 u noći, moj pokojni suprug i ja vraćali smo se s večere. Bili smo dobro raspoloženi i hodali smo Maksimirskom. Počela je padati kiša pa mi je suprug pružio kišobran ispod kojeg smo se oboje stisnuli. Nismo prohodali ni par koraka, kad mi je odjednom lijeva ruka u kojoj sam držala kišobran počela padati. Zatim mi se lijeva noga oduzela, počela sam tonuti.

Suprug me pogledao u lice čija je lijeva strana pala, skliznula. Dok me suprug pridržavao uza zid jedne zgrade da ne padnem na pločnik, uz cestu je stala neka gospođa koja je očito vidjela da se nešto čudno događa. Vidjela je i sama da mi nije dobro i ponudila se da nas odveze na hitnu. U toj gunguli, kada su me pokušali smjestiti u automobil, meni je ispala torba i ostala nasred pločnika u Maksimirskoj - ispričala nam je danas 64-godišnja zagrebačka arhitektica Dubravka Jeličić-Veić Sukreški. Tada, prije 10 godina, doživjela je moždani udar. Hitno je primljena kao kandidat za trombolizu.

Zagreb, 050219.
Zene koje su prezivjele i preboljele mozdani udar.
Na fotografiji: Dubravka Jelicic Veic.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

- Da barem znam tko je bila ta gospođa koja je stala i pomogla nam, da joj mogu zahvaliti - kaže nam Dubravka. Sjeća se, kaže, kako je ležala u bolnici, nemoćna, nije mogla izreći što misli, no nju je najviše mučilo gdje joj je torba.

Srećom, netko ju je pronašao i donio na policiju

-Kada shvatiš da ne možeš sam otići ni do toaleta, već da ti netko mora mijenjati pelene, da se ne možeš pomaknuti ni govoriti, zapravo shvatiš da si jadan i nemoćan - priznaje Dubravka, koja je uz pomoć supruga odmah nakon izlaska iz bolnice sve učila ponovno.

- On me tjerao da svaki dan hodamo, da sve pokušavam sama, makar se čaj sto puta prolio - priznaje.

- O svakom koraku ja moram razmišljati, moram biti usredotočena na hodanje da bih mogla ravno hodati. A u lijevoj ruci sam trajno izgubila snagu i izdržljivost. Svaka nova trauma dodatno joj zgrči ruku - objašnjava Dubravka koja zato konstantno i danas vježba. (P. Plivelić)

Jasminka Delinc: 'Imala sam predosjećaj da će se nešto dogoditi'

- Nećete mi vjerovati, ali ja sam imala predosjećaj da će se nešto dogoditi – govori nam 61-godišnja Jasminka Delinc, umirovljena ekonomistica iz Zagreba. Ona je prije gotovo godinu dana, prošlog ožujka, bila na rubu moždanog udara.

- Moji sin i snaha žive u Karlovcu i unuci su proveli kod mene vikend, dogovorili smo se da ću ih ja vratiti kući. No već to jutro, kao da me spopao neki srah, nisam bila sigurna u sebe. Vozim od svoje 20. godine, a taj put kada sam srela u auto, pomislila sam: Bože, samo da dođemo cijeli do Karlovca. Bilo me iz nekog razloga strah voziti – ističe Jasminka.

Unuke je sigurno dopremila u Karlovac i odmah požurila nazad. Osjećala je neki pritisak, kaže. - Vozeći natrag, baš na semaforu zacrnilo mi se pred desnim okom. Kao neki bljesak koji je potrajao 40 sekundi. Uspaničila sam se i odmah sparkirala na najbliže slobodno parkirališno mjesto. No nije se ništa više događalo. Više nije bilo bljeskova – kaže Jasminka koja je nastavila vožnju do svog doma. Ipak, nastavio se taj osjećaj nelagode i pritiska. Zato je sljedeći dan otišla na Hitnu na Vinogradsku. Bila je zapravo, kaže, na rubu moždanog udara.

Zagreb, 050219.
Zene koje su prezivjele i preboljele mozdani udar.
Na fotografiji: Jasminka Delinc.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
Jasminka Delinc

- Imala sam sreće što su liječnici odmah prepoznali o čemu se radi i hitno su izveli kompliciranu operaciju karotide – objašnjava Jasminka pokazujući ožiljak od reza na vratu, blizu štitnjače, koji je gotovo nevidljiv. Nije ju strah voziti auto, kaže, a jedina posljedica koju ima je povremena nelagoda pri gutanju.

- Nevjerojatno sam sretna i zahvalna što sam dobila još jednu priliku za život – ističe Jasminka koja je zato ponosno nosila crvenu haljinu Etne Maar na pisti. No nije se osjećala kao manekenka, kaže, nego kao osoba koja je preživjela jednu tešku situaciju i prošla bez posljedica te to želi svima pokazati. (P. Plivelić)

Dr. Zdravka Poljaković: 'Moždani je udar treći vodeći uzrok smrti u žena'

- Moždani je udar treći vodeći uzrok smrti u žena, dok je tek peti uzrok smrti u muškaraca. Gotovo polovica preživjelih će šest mjeseci nakon moždanog udara imati neki oblik onesposobljenosti. Čak je i smrtnost od moždanog udara veća u žena, osobito u starijoj životnoj dobi, a i u godinama od 20 do 40 rizik od moždanog udara je veći kod žena nego kod muškaraca - objašnjava prof. dr sc. Zdravka Poljaković, predsjednica Hrvatskog neurološkog društva. Moždani je udar, kaže, neurološka disfunkcija koja nastaje kao posljedica poremećaja moždane cirkulacije koji može biti posljedica začepljenja krvne žile ili puknuća krvne žile.

Zagreb, 010219.
Dan crvenih haljina obiljezen revijom u Lisinskom koju su nosile zene koje su prezivjele mozdani udar. Danom crvenih haljina zeli se upozoriti na specificnosti mozdanog udara u zena.
Na fotografiji: Zdravka Poljakovic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX
Zdravka Poljaković

- Kod žena je vrlo važno znati svoj rizik za razvoj moždanog udara, znati prepoznati simptome te na vrijeme započeti odgovarajuće mjere prevencije. Upravo je zato cilj zdravstveno-edukativne akcije Dan crvenih haljina koju organiziraju Hrvatski liječnički zbor - Hrvatsko neurološko društvo, podići svijest o specifičnostima moždanog udara u žena, upozoriti na pogubne posljedice zanemarivanja simptoma, potrebu promjene načina života i redovitih kontrola - rekla je dr. Poljaković. Ove je godine, prošlog petka, prvi put u Zagrebu svečano, glazbeno-scenskim programom, obilježen Dan crvenih haljina čiji je finale bila revija u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, gdje je deset žena koje su preboljele moždani udar nosilo crvene haljine deset hrvatskih dizajnera koji su im ih poklonili.

- Ideja je da to postane i dan koji će se na nacionalnoj razini obilježavati svakog prvog petka u veljači - istaknula je dr. Poljaković, objasnivši da, osim što je crvena boja boja krvi, savršeno stoji svakoj ženi i privlači pažnju. (P. Plivelić)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 12:01