"Molim te, kupi mi traku za pisaću mašinu. Ima u Narodnim novinama. Ovdje je nema", u subotu poslijepodne, hodajući kroz klanac na Medvednici, vidim poruku na mobitelu. Šali li se to Karakaš? Svejedno, ionako na brdu nema "trake za pisaću mašinu" koju bi ponijeli piscu na otok.
Zatječemo ga sutradan u creskom samostanu sv. Frane, vodi nas u sobu u kojoj piše posljednjih mjesec dana. Onako visok mora se pognuti ne bi li prošao ispod kamena dovratka prostorije što su je fratri imenovali La Verna, po brdu na kojem je sv. Franjo dobio stigme. Glavom mahne prema mašini na stolu prekrivenoj plastičnim stolnjakom: "Osjetio sam da mi baš ona treba za roman koji pišem. Treba mi za ovakvu vrstu teksta, brusiti ga. Volim njezin zvuk, to iskrenje riječi, kao da pjevuše ptice". Sveti Franjo je razgovarao s pticama, a Karakaš, otkad radi u samostanu, priča da zahrđala pisaća mašina što kakofonično tuče pjevuši poput ptica... "Lupi jače!", savjetuje dok nedovoljno žestoko, znatiželjna, pritišćem te tipke. "Pisanje je i fizički rad", konačno ispisujemo.
U Zagrebu mu je Robert Perišić dao svoju Unisicu. Razmišljao je, pakirajući se za Cres, ponijeti je. Išao je autobusom, učinilo mu se da je mašina teška ko - mašina, da je laptop, ipak, alat za književnika na putovanju.
I makar je odavno i na Cresu, čak i kod fratara u samostanu, lakše naći solidan Wi-Fi signal negoli pisaću mašinu, dogodilo se da je na otoku prvi put nakon 20 godina krenuo pisati na staroj, ponešto odrvenjeloj tastaturi, što je nekada pripadala novinaru i piscu Mladenu Vuksanoviću, autoru romana "Taksi za Jahorinu" i "Dnevnika s Pala". Slučaj je htio da se Karakaš ovdje sprijateljio s Vuksanovićevom kćeri, Bojanom, arhitekticom koja se iz Londona preselila na otok. Očeva pisaća mašina stajala joj je u kući, nekorištena. U njoj je bio uvučen papir s posljednjom pričom. Nedovršenom.
"Bojana mi ju je dala otvorena srca. Htjela je da počnem pisati na njoj." Kad je konačno krenuo tipkati, shvatili su da je traku pojelo vrijeme, crveno-crna slova jedva su se ikako lijepila o papir. Bio je spreman otići trajektom s otoka, potegnuti do Rijeke, kupiti traku. Naposljetku je nađena u susjedstvu, ravnatelj ovdašnje škole, nekad nastavnik daktilografije, zamolio je tajnicu da pogleda imaju li, čudom, koju. Negdje u školskim zalihama u koje davno nitko nije provirio našli su jednu. Neotvorenu.
Na Cres je Karakaš stigao u ožujku, zadnjih kalendarskih dana zime. Dobio je, on i još nekolicina pisaca iz Hrvatske i regije, jednomjesečnu stipendiju Rijeke, Europske prijestolnice kulture 2020. Posijali su književnike po Kvarneru, njihovo je da nakon mjesec dana boravka na Cresu, Susku, Lošinju, Crikvenici, Bakru, Puli, gdje je već koga dopalo, napišu priču koja govori i o tom mjestu što ih je primilo.
Kad je pisac stigao na otok, bilo je hladno, bura je probijala kroz kožni kaput što ga je davno dobio od glumca kojem ga je darovao kamiondžija. Prvih dana o njega su se lijepili upitni pogledi mještana. "Ovdje je svatko javna ličnost. Svak zna svakog, mene nitko. Bio sam im čudan." Ljude je zanimalo tko je, što je, kojim je poslom među njima taj nepoznat bradati čovjek što pokriven kapom reggae boja svaki dan hoda rivom. "Sa sobom sam okolo nosio laptop, da izgledam ozbiljnije, da mi dade nekakav legitimitet. Nakon par dana došli su me obići žena i djeca, tek onda više nisam bio čudan, vidjeli su da sam obiteljski čovjek, prestali me pogledavati, valjda su se sad navikli na mene", širi ruke koje ne miruju, čovjek je koji stalno gestikulira.
Šećući gradom gledao je samostan sv. Frane, jedne večeri spontano pokucao na vrata, upitao gvardijana bi li mogao kod njih raditi, sjediti među tim debelim zidovima i pisati.
Apartman u kojem boravi u jednoj je od novoizgrađenih kuća, na ulazu u grad, dalje od stare jezgre. Nema u tom dijelu autohtona pečata, ne sluti se otočki ambijent, daleko je od kontemplativna mira, u rano jutro tuče bušilica, grade nove postelje za turiste.
"Kad sam gvardijanu krenuo objašnjavati što bih ja i zašto sam u Cresu, malo me je čudno gledao, možda mi isprva nije ni vjerovao, pogotovo kad sam rekao da sam pisac. Što sam više pričao, to sam mu, mislim, bio sumnjiviji." Naposljetku mu je dao u ruke "Sjećanje šume". "Pogledao je knjigu, zadržao je i kazao: 'Čut ćemo se sutra.'" Bila je već noć, nije bilo doba za stranca koji nije u nevolji pozvati unutra.
"Sačekao sam da vide i odluče. Tko zna kako su vijećali. Možda su me tražili po Googleu." Sutradan ujutro gvardijana nije bilo, kuharica mu prenijela da mu je dopušteno raditi u sobi broj osam.
Razgovarajući kasnije s paterom Zdravkom Tubom koji posljednjih osam godina vodi ovdašnji samostan, nemam dojam da je odluku donio googlajući, prije će biti da je općenito naklonjen kreativnim ljudima. U klaustru pokraj kojeg piše Karakaš godinama organiziraju Creske glazbene večeri, besplatne za posjetitelje. U samostanu je knjižnica s 10.000 knjiga. Najstarija inkunabula što je imaju jest "Misal po zakonu rimskog dvora", tzv. senjski misal iz 1494.
Pisac se svako jutro spusti cestom do samostana, na posao. "Ovdje imam savršen mir", kaže.
Dan je oblačan, vjetrovit, ipak topao. Vani na suncu probije te i znoj. "U samostanu je uvijek prohladno. Neki dan sam pisao u majici, zaboravio se, zanio u tekst, kad sam se 'vratio', shvatio sam da sam se pokočio, smrznuo", govori Karakaš.
O susretu s gvardijanom će: "Pitao me jesam li kršten, a jesam … no, nije to bio uvjet da me prime. To je došlo tek kasnije, u nekom usputnom, ležernom razgovoru. Rekao sam mu da mi je ovdje dobra energija, a on će da to nije energija, nego Božji duh. Nisam mu htio lagati da hodam po crkvama. Oduvijek mi se dopadao moral i poetika Biblije, no nikad nisam bio čovjek koji je volio dogme, pravila, odlaske u crkve … ali, roditelji mi jesu katolici".
Pričamo o vjeri. "Ateist, vjernik, agnostik? Ne znam što sam. Kad sam krenuo u rat, a bilo je da sam do jučer plesao u Kulušiću i onda preko noći na front, morao sam, kuća mi je na prvoj liniji … neka cura u gradskom autobusu, slučajno smo kratko porazgovarali, dala mi je sličicu Isusa. To čuvam godinama među stranicama jedne knjige..."
Ujutro ustane rano. U ovo doba godine to je i nekoliko sati prije dana. "Budim se oko četiri. Ko i moj otac. On ide s motikom na polje, a ja ostajem raditi u krevetu. Osjećam kad ustanem tako rano da je to vrijeme kad najbolje mogu potegnuti. Znaš kako je rekao naš Ličanin, Tesla? Spavanje je samo loša navika. Nekad spavam dva sata, nekad uopće ne spavam, pa uhvatim malo kroz dan. Radim par sati rano ujutro pa napuštam krevet, pojedem nešto oko sedam, osam i idem u samostan."
Otvara prozore, da provjetri, pusti nešto svježeg zraka među debele zidove, u prostor koji je cijelu zimu, vjerojatno, bio prazan.
"Radim, što ja znam, po tri, četiri sata, ovisi kakav mi je osjećaj. Nitko tu ne uđe, ne zaviri." Ponekad začuje glasove, čuje fratre čiji se potplati sudaraju sa starim kamenim pločama. Vani, u vrtu, na maloj šetnici gdje je u kamenu otisnuto da je Cres od Franjina Assisija udaljen 258 km zračne linije, sjedne za stari kameni stol podno brajde što u ovo doba ne nudi zaklon od sunca. "Razmišljam, gledam, čitam, nekad tu i pišem."
Franjevci konventualci u Cres su stigli u 13. st. Odavde su se širili dalje, po istočnoj obali Jadrana, tek potom na kontinent. Samostan u kojem Karakaš piše bio je središe prve franjevačke provincije što je formirana izvan Italije; ta je sezala od Dubrovnika do Pirana. Danas su ovdje samo trojica braće i jedan mladić u postulaturi.
Gore, iznad samostana, pored maslinika, u borovoj šumi četiri su magarca. Doveli su ih nedavno, sa Srakana, otočića također u kvarnerskom arhipelagu. Fratri, kažu, žele očuvati pasminu, to je sjevernojadranski kvarnerski magarac, zaštićena vrsta.
Domar Vlado kosi djetelinu. S piscem komentira koliko još treba magarici Ladi da se opuli. Jedan-dva-tri-četiri brojimo, četiri su magarca u fratara, sutra će, ako je vjerovati Vladinoj prognozi i peti. "Hoće li sutra? Hoće li?", raspituje se i susjeda što izviri s druge strane suhozida.
Provući dlanom kroz Ladinu grivu meko je kao da bosonog hodaš perzijanerom. Ne smeta što na trenutke više od borove šume osjećaš vonj svježa magarećeg izmeta.
Na Cresu mu je, priča Karakaš tapšući magare, ubrzo nakon dolaska, prišao čovjek u 60-ima. "'Kaže on meni: 'Jel se ti mene sjećaš?' Ma, odmah sam znao da je to Boro Šumar, legendarni golgeter Borca iz Brinja, prepoznao sam ga iako više nema brkove. Nama klincima je Boro bio frajer. Slušao je Deep Purple, Zeppeline, Floyde, u Brinju se to baš i ne sluša. Inženjer šumarstva, ovdje je stigao poslom, 1984., oženio Ozrenku, učiteljicu, divni ljudi, molim te, napiši, stvarno divni ljudi. S Borom puno pričam. Sjećamo se Brinja i tog vremena kad je on igrao nogomet, a ja gledao. Predsjednik Borca prije utakmice bi zavezao kravu za stativu da obrsti teren. Kad bi se neko od igrača ozlijedio, dotrčao bi i pošpricao mu bolno mjesto lakom za kosu, a igrač bi nakon tog 'lijeka' odmah skočio na noge ko da ništa nije bilo", prepričava sekvence prošlosti od kojih je neke upotrijebio i u "Sjećanju šume". S Borom je par puta lutao creskim šumama. Drži da je time jako povlašten.
"Pitam jučer Boru je li imao goveda. On kaže da nije. E, znaš koje su to razlike! On opće nije imao goveda doma, a ja spavao u kući iznad goveda."
Prvi put je vidio more kao već stasao dječak, bilo mu je desetak godina. "Išli smo kod rođaka, na Mali Lošinj. Mislim da su tada i moji, mama i tata, prvi put vidjeli more." Pada mu napamet, dok tako priča, kako je u kemijsku olovku, onaj metalni dio, nagurao crvene sumporne glave šibica: "… da bi napravio veselje, jer ide se na more. To sam sve omotao u papir, ugurao unutra još i slame, zapalio, čekao da eksplodira, nikako. A kad sam to uzeo natrag, u ruku - eksplodiralo mi na dlanu. Stari me prebio." Tako je, eto, zapamtio taj prvi odlazak na more. Plivati je naučio kasno. U 33-oj.
Za "Proslavu" već sad kaže da je to njegov tekst koji mu se najviše sviđa. Roman priča kako se povijest prelama preko pojedinca. Dio je napisao prije šest, sedam godina … sad se vratio, prionuo poslu. "Obuhvaća tri, četiri generacije, dva rata. Sve će biti na nekih 150 stanica. Makar, čini se nemogućim… ali, književnost i jest pokušaj da se postigne nemoguće. Tema je kompleksna, ne mogu još o njoj govoriti. Zanima me lapot, taj nekad rasprostranjeni običaj da se obitelj i društvo rješavaju starih ljudi. Eskimi bi stavili starca na santu leda i pustili ga, Japanci ga otisnuli u kanuu, a bilo je toga puno i u Srbiji. Zanima me kako su u Lici, u doba krajnje neimaštine, kad ponestane i hrane, kako su se tamo rješavali staraca. Bilo je toga od stare Sparte kroz povijest u mnogim zajednicama. S profesorima na Filozofskom fakultetu razgovarao sam kako su to činili u Lici", zapuše vjetar, privuče revere raskopčane jakne.
Vraćamo se u La Vernu. Unutra je pogotovo prohladno. "Znaš što? Ovo ti je ko harmonika", ravno će prema mašini, "traži da ju se svira, godinama nije radila. Kad sam ju jučer uzeo i krenuo pisati, kao da joj je srce opet prokucalo", prelazi jagodicama preko slova.
"Zvuk mašine ne smeta unutar samostanskih zidina. Mislim da je ovdje skoro prirodan. Kad sam u Zagrebu nekima spomenuo da razmišljam krenuti pisati na pisaćoj mašini, bili su skoro preplašeni. 'Pa, što će ti reći susjedi? Kako će oni?', danas to dođe kao nekakva buka, zvuk kojeg smo se odvikli. Razmišljao sam da ju stavim na jastuk, da amortiziram zvuk."
Šutimo neko vrijeme. Gledamo mašinu. Poneko nasumično udari o ta teško pokretna slova. "Ne znam kako će 'Proslava' ispasti. … do zadnjeg trena ne znam što će s time biti, hoću li je ikada i objaviti, iako sam za nju dobio i nešto stipendije Ministarstva. Radije ću vratiti novce ne budem li zadovoljan onim što sam napisao. Pomalo izluđujem ljude, maltretiram, znam da nije lako raditi sa mnom. Ima par ljudi kojima šaljem na čitanje dijelove rukopisa. Oni znaju kakav sam, kako radim. Mene zanima svaka sitnica, baš svaka riječ mi je bitna, evo sad u 'Proslavi' hoće li kamenje uz to otvoreno ognjište biti crno, vruće, možda i crveno…"
Na sebe nikada ne stavlja pritisak da nešto mora dati tiskati, makar 20 godina živi isključivo od književnosti. "Ne radim po narudžbi. Zovu me iz velikih kazališta da im radim tekst, još mi kažu temu. Ali, ne mogu tako raditi. Kažem možete mi slobodno dati pare, ja ću ih, možda, potrošiti, ali ne garantiram za rad… Tako i ovo, radije ću vratiti stipendiju negoli dati tiskati tekst do kojeg ne držim."
Nakon tri objavljena izdanja "Sjećanja šume" kod njegova dugogodišnjeg izdavača, Sandorfa, sljedeća dva dao je objaviti u Buybooku. Za novi roman ima ponude raznih nakladnika.
"Ozbiljno razmišljam da ga napravim kao samizdat, s Daliborom Martinisom. On bi radio dizajn. Ne znam", zašuti. Kratko potom će: "Radit ću s kim se već dogovorim. Počeo sam sa dva samizdata, tako sam štampao 'Bosanci su dobri ljudi' i 'Kombetare', a kako mislim da ću napisati još samo dvije knjige, bilo bi zgodno i završiti s dva samizdata. Teško se, ipak, otisnuti u to." Pitam što ga priječi, jer ako je ikad bio momentum za to napraviti - valjda je to sad, nakon što je u godinu i pol dana prodao 5000 "Sjećanja šume", dobio sjajne kritike u cijeloj regiji, pobrao više nagrada, u kratkom roku postavljena je i predstava. "Nisam poslovno vješt, nit se razumijem u poslovne knjige, nit u brojke, pa vidiš da sedam godina nisam uspio zapamtiti broj vlastita mobitela." Nekad je imao više povjerenja u sebe kao izdavača? "U to sam vrijeme bio mlad, imao sam više energije. A i tad je bilo baš teško. Pa držao sam sve te knjige u mojoj tadašnjoj sobici u Splitu. Frajer mi je istovario 600, 700 knjiga, pomislio sam 'Čovječe, tko će ovo sve ne prodati, već samo i razdijeliti!?' Jedan sam primjerak 'Bosanci su dobri ljudi' čak uvalio mormonu iz Utaha dok je prolazio rivom. Roman na hrvatskom!"
Njegova priča što nastaje na Cresu, o Cresu, mogla bi se zapravo događati na bilo kojem otoku. "Nikad nisam volio toponime u romanima i pričama. Pišem o djevojci koja sanja loše snove. Tako teške da zbog njih odlazi psihijatru, vračari, ženama koje skidaju uroke. Sanja čovjeka koji je želi ubiti. S jednim momkom odlazi na otok i to tamo prestaje …"
Često svraća u cresku gradsku knjižnicu. Uglavnom po Nabokova. Kad mu je u posjet stigla supruga, u njezinoj je torbi, slučajno, našao "Čarobnjaka". "Pročitao sam ga ponovo, to me povuklo da Cres posvetim i iščitavanju Nabokova. Evo … zapamtio sam rečenicu iz njegove biografije u kojoj apelira na roditelje da nikada, ama baš nikada, ne požuruju svoju djecu … Drugačije je to kad čitaš 'Lolitu' ili 'Čarobnjaka' sa 30, a drugačije s 51."
Nedostaju mu kćeri, " … inače bi mogao još neko vrijeme ostati. Tek sam u zrelim godinama shvatio da je svako vrijeme provedeno s djecom sveto vrijeme. Uhvati me kriza bez njih, a ne volim razgovarati s djecom mobitelom. Kad su mali, a ne vidiš ih po mjesec dana, čini se kao da su jako porasli, sad se malo bojim kolike li će biti kad se vratim. Zato ne bih mogao ovdje dulje, ovih mjesec dana mi je taman." Vozim za Zagreb. Stiže poruka: "Klepećem žestoko mašinom po samostanu. Mislim da će i fratri odahnut kad otiđem…"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....