Nadežda Černošok, 82-godišnjakinja iz Harkiva, do Doma zdravlja Đurđevac i liječnika ima oko dvije minute hoda. Denis Medvid, 14-godišnjak iz Obukova, grada pokraj Kijeva, do Osnovne škole Đurđevac, u kojoj pohađa 8. razred, manje od tri minute, a 20-godišnja Ijolarija Veles, iz Irpina, vegetarijanka, do voćarnice Jagoda mora samo prijeći preko ceste.
Nadia, Denis i Ijolarija, kao i ostalih 65 ukrajinskih izbjeglica smještenih u đurđevački hotel Picok proteklih devet mjeseci navikli su na mirni gradić Đurđevac. Tu su našli poslove, upisali djecu u školu, karate, košarku, našli prijatelje, pustili korijene. Sve im je pri ruci.
Recepcionarka zemljakinja
Ali, ako prođe ono što je država naumila, uskoro će do svojih radnih mjesta, liječnika, škola, trgovina i prijatelja ti đurđevački Ukrajinci morati putovati iz 30-ak kilometara udaljene Koprivnice. Đurđevac moraju napustiti do 19. prosinca, šest dana prije Božića.
- Ne znamo zašto su to odlučili, samo su nam rekli da moramo izaći, nismo nezahvalni, ali zbilja ne želimo ići - kaže Liana, Ukrajinka koja se zaposlila u hotelu Picok kao pomoćna kuharica. Došla je iz Mariupolja, kaže da joj je kuća srušena i da se nema gdje vratiti.
Država je provela novi javni natječaj za smještaj ukrajinskih izbjeglica na kojemu je za njihov smještaj prošao hotel Podravina u Koprivnici. Prema nekim informacijama, hotel koji primi Ukrajince od države dobiva oko 350 kuna po danu po osobi. Za smještaj ovih 60-ak Ukrajinaca koprivnički bi hotel za, primjerice, pola godine mogao dobiti do četiri milijuna kuna.
Neslužbeno smo doznali da se hotel Picok navodno nije javio na taj natječaj jer imaju porezni dug. Danijel Dugina, operativni direktor Picoka, rekao je da njihov hotel tu nije važan, nego činjenica da su ti ljudi previše propatili da ih se ovako navlači.
- Kada su došli u ožujku, ja sam bio prvi na terenu, pomogli smo im u 10 minuta, smjestili ih, pomogli im s papirima, postali su naši prijatelji. I sada se netko sjetio da bi ih trebalo preseliti, nije mi jasno zašto - kaže.
U hotelu je Dugina oslobodio jedan kat, točnije 32 sobe ili trećinu kapaciteta za izbjeglice, zaposlio sedam Ukrajinki, uglavnom na mjestu kuharica, konobarica i sobarica. Plaće su im, kažu, između 4500 i 5500 kuna. Osim toga, na recepciji njihova hotela već sedam godina radi Ukrajinka Katerina Žagar koja se udala za Đurđevčanina, a sada najviše pomaže u prevođenju.
Uče jezik
- Kad su saznali da moraju ići, svi su plakali, bilo je to jako teško gledati. Kako će sada počinjati ispočetka… - kaže Katerina. Obitelj Nadije Lavrove, koja ima troje djece, Aleksandra i Mariju u osnovnoj školi, a Denisa u srednjoj školi, i supruga koji radi u Đurđevcu, gledala je kako bi putovali tih 30-ak kilometara.
- Gledali smo raspored vlaka i nikako ne bismo mogli stići na vrijeme iz Koprivnice u Đurđevac na posao i u školu. Imamo vlak ujutro u 8 i navečer u 6. Jedina druga opcija je da krećemo na vlak u tri ujutro, ali to je ludo - kaže Nadija.
U Đurđevcu je zaposleno ukupno 15 Ukrajinaca. Većina u hotelu Picok, gdje i žive, a ostali u lokalnim tvrtkama Kotlar, Rasco i Osatina. Za 14-godišnjeg Denisa Medvidova preseljenje znači da će sada, kada se napokon naviknuo na novu školu i stekao prijatelje, morati sve ispočetka.
- Tu mi kolege i razrednica pomažu u svemu, igram badminton u školi i treniram košarku, a hrvatski sam već naučio preko ljeta i još ga učim preko aplikacije na mobitelu - kaže nam Denis na hrvatskom.
Čak će, kako nam je rekao ravnatelj Danijel Domišljanović, za Denisa i ostalih osmero ukrajinskih školaraca ove godine raditi posebnu božićnu priredbu. Mali Ukrajinci, naime, svoje hrvatske kolege uče njihovu tradicionalnu božićnu pjesmu "Dobri večer tobi, pani gospodaru".
- Oni su svi došli pod velikim stresom. Djeca su se tek sada malo opustila. Nikome više nije neobično imati Ukrajince u razredu i gradu. Mi smo poznati po tome da ćemo pomoći, ljudi su odmah za njih skupili knjige, bilježnice i školske torbe - kaže Domišljanović.
