Tko je profesorica koja je nakon smrti školi ostavila 222 tisuća kuna ušteđevine

Bila je moja profesorica, poslije kolegica i prijateljica moje obitelji s kojom je provodila vrijeme kada nije dobro da čovjek bude sam.

Pričala mi je o svom djetinjstvu. Njezini su je roditelji kasno dobili, majka joj je bila učiteljica, otac odvjetnik, i dugo su je čekali.

Godine 1945. stvari su tragično završile po njezina oca. Pavao Canki bio je ministar pravosuđa u NDH, te je strijeljan, a 15-godišnja je Ivanka završila s upalom pluća u bolnici Sestara milosrdnica.

Iako je prošla traumatične događaje, uvijek je govorila odmjereno, bez mržnje.

"Puno sam toga poprimio od Ivanke, urednost, preciznost i točnost, što mi je na ponos."

Tako, između ostalog, o Ivanki Canki govori Ante Baković, nekadašnji profesor hrvatskoga jezika u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, u kojemu je radila Ivanka Canki. Bakoviću je od 1965. bila razrednica. Kroz prijateljstvo je poprimio i Ivankinu samozatajnost. Umjesto da govori o Ivanki Canki, profesor Baković nam nudi svoje sačuvane zapise s govorom koji je čitao na njezinoj sahrani u 15. srpnja 2015. i tekst koji je ispisao u spomen na nju.

Zbog plemenita čina Ivanke Canki u tjednu za nama dvije su obrazovne institucije - zagrebačka I. gimnazija i Centar Vinko Bek - javnosti predstavljene kroz nesvakidašnju priču: profesorica Canki, koja je živjela u stanu u zagrebačkoj Utrini, tik do I. gimnazije, toj je školi oporučno ostavila svoju ušteđevinu od oko 222 tisuće kuna. Jedini joj je uvjet bio da gimnazija osnuje zakladu za stipendiranje siromašnih učenika, što je novozagrebačka škola i učinila. Zahvaljujući profesorici Canki, čija je jedina veza s I. gimnazijom susjedstvo, prvi učenici dobit će u kolovozu iduće godine stipendiju Zaklade I. gimnazije Akica, nazvane po nadimku Ivanke Canki.

Zaslugom Ante Bakovića, znamo da je Canki bila po roditeljima Zadranka, a rodila se u Mostaru 21. siječnja 1930. Odrastala je u Čapljini, a tijekom Drugoga svjetskoga rata s roditeljima se doselila u Zagreb.

"Ostavši bez oca, samo s majkom, mir je našla u Preku na Ugljanu i u Zadru gdje je završila gimnaziju. U Zagrebu je završila studij arheologije na Filozofskom fakultetu. Potom je otišla u Pariz pa se vratila u Zagreb. Tu je ostala do kraja života. Nekoliko je godina radila u Stenografskom društvu Hrvatske. U njemu je stekla korisne vještine i bogato znanje iz birotehničke struke što je bilo od dragocjene koristi kad je Zavod za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu 'Vinko Bek' godine 1965. otvarao birotehničko usmjerenje Srednje škole, gdje je Ivanka tada radila", brižno je zabilježio prof. Baković.

Dvadeset i sedam godina Ivanka Canki radila je sa slijepim i slabovidnim učenicima. Nije imala braće i sestara, niti potomaka, nikog svog bliskog. Predavala je nastavne predmete birotehničke struke. Posljednjih je 25 godina, bilježi Baković, uživala u zasluženoj mirovini, koliko se u poodmakloj životnoj dobi uopće može uživati. No, sve do godinu-dvije prije smrti sudjelovala je u nastajanju novih knjiga i časopisa.

"Ivanka Canki, osim toga što je bila ljubiteljica dobrih knjiga, bila je i vrsna korektorica ili osoba zaslužna da knjige i časopisi budu dobro tiskani. To je uspješno radila zahvaljujući svojoj širokoj naobrazbi, svom izvrsnom poznavanju pravopisa, istančanom osjećaju za jezik i smislu za urednost. Ivanka je bila osoba koja se radovala svakoj dobroj knjizi, svačijem uspjehu, a osobito se radovala uspjehu svojih učenika", napisao je Baković, karakterizirajući Canki kao osobu čvrsta karaktera, čovjeka od riječi koja je voljela radišne, iskrene i skromne ljude, a prezirala je lijenost, neodgovornost i svaki luksuz.

S Ivankom je radio i Ivan Kolar, korektor za izradu udžbenika na brajici u Centru u Kušlanovoj, također prije toga njezin bivši učenik.

- Sjećam se da smo na njezinim satovima morali što brže i preciznije učiti pisati na mehaničkim strojevima, starim 'topsicama' i boljim 'olympiama'. Nadareniji bi imali 350 do 400 otkucaja u minuti. Bila je stroga i ozbiljna žena, ali bez toga nema niti preciznosti. Ako bi se na vježbi pisanja napravila greška, trebalo je sve ponoviti. Kada sam završio školu 1981. zaposlio sam se u tiskari Centra koja je izdavala udžbenike na brajici. Gospođa Canki učila nas je kako raditi knjigu na uvećanom tisku, kako formirati stranice, paziti kod prijeloma, kako se pravilno rastavljaju riječi - priča Ivan Kolar.

U to vrijeme ravnatelj Centra bio je Milutin Šakić, legendarni slijepi šahist i profesor povijesti. Gospođa Canki znala je njim odlaziti na šahovske turnire jer je trebao pratnju. Šakić je, naime, početkom Drugog svjetskog rata kao partizansko dijete stradao od eksplozije mine. Ostao je bez vida i šake lijeve ruke.

- Pomagala mu je, to je bio taj njezin humani dio koji je uvijek dolazio do izražaja. A on je bio čovjek koji se znao snaći, imao je veliku socijalnu inteligenciju i vani je kao šahist upoznato toliko ljudi da je preko njih uspio nabaviti novac i napravio u 'Vinku Beku' dvoranu za učenike. Gradila se početkom osamdesetih i sjećam se da je govorio - kada dvorana bude gotova, otići ću u mirovinu - prenosi Kolar. Sjeća se i da je Canki, zajedno s profesoricom engleskog i njemačkog, gospođom Pukanić, pratila Šakića na Olimpijske igre u Istanbulu.

Prema Kolarovim riječima, uz Ivanku Canki nisu bile vezane anegdote. Bila je, kaže, racionalni tip, kod nje nije bilo krivih poteza. O djetinjstvu im nije pričala. Nakon odlaska u mirovinu, znala je koji puta navratiti u Kušlanovu, a nekoliko je kolegica s njom ostalo u kontaktu.

- Mislili smo da je bila u normalnoj životnoj situaciji, nismo znali - govori Ivan Kolar.

Jedna od kolegica gospođe Canki bila je Ivana Sabol, psihologinja u Centru "Vinko Bek", ujedno i susjeda u Utrini.

- Bila je žena posvećena radu s mladima s oštećenjem vida ili slijepima. Kao kolegica, uvijek je bila spremna uskočiti kao zamjena u nastavu, ostati na poslu preko radnog vremena. U to doba počelo se raditi na integraciji djece s teškoćama u redovne škole. Neka od te djece uspjela su se upisati u gimnaziju, neka u Školu primijenjene umjetnosti. Imali smo izuzetno talentirane djece - priča Ivana Sabol. Ivanku pamti kao strašno pedantnu, urednu ženu koja drži do sebe. Još dok je radila razmišljala je o prodaji svoga stana kako bi novac dala nekome fondu koji bi pomagao srednjoškolcima jer je znala probleme domske djece koja nakon srednje škole ostanu prepuštena sama sebi.

- Bila je dobra žena, a živjela je sa starom majkom koja je umrla osamdesetih. Kad je Ivanka ostarila i onemoćala, molila me za pomoć - kaže Sabol.

Ivanke Canki sjeća se i profesor hrvatskog jezika i rehabilitacijskih sadržaja u Centru "Vinko Bek" (od 1984. do 2016.), Pero Pažin. Nije je dobro poznavao, no zamijetio je njezinu samozatajnost.

- Bila je široko obrazovana, temeljitog poznavanja onoga o čemu bi govorila. Imala je teško djetinjstvo, ali o tome nije bilo zgodno govoriti. Nikada se nije eksponirala, bila je tajnovita - priča profesor Pažin.

Prema zapisu prof. Ante Bakovića, Ivanka Canki svojih zadnjih desetak dana živjela je u domu za stare i nemoćne na Srebrnjaku, gdje je umrla u 86. godini.