Nema onoga tko nije prokomentirao svetu misu zadušnicu za preminulog košarkaša Kobea Bryanta, održanu nedavno u župi sv. Spasa na splitskim Mejašima. I košarkaška 24 šuta na obližnjem igralištu koje je nakon izrečene molitve predvodio mladi svećenik don Josip Ulić.
Svi su govorili o tome, pitajući se tko je taj mladi župni vikar, kako je uopće odlučio realizirati ideju mise zadušnice za Kobea, tko mu je dao potporu za taj nesvakidašnji vjerski događaj i tko još stoji iza te genijalne ideje, koja je, doduše, imala i online kritičara. Ali ideje koja je na svetu misu privukla ogromno mnoštvo vjernika, među kojima i brojne sportaše, piše Slobodna Dalmacija.
- Ne pitajte mene ništa, sve to smislio je moj župni vikar don Josip Ulić. On ima svoje veze među košarkašima, i sam je bio košarkaš, i to u KK Split. Ja sam samo dao blagoslov - s osmijehom od uha do uha kaže don Hrvoje Dragun, župnik župe na Mejašima.
'Fejs' za župu
A pazite ovo - don Josipu je 27 godina, don Hrvoju 39. Mlada su, pokretačka svećenička snaga puna svježih ideja. Po godinama su najmlađi tandem među svojim podmarjanskim kolegama. I jedan i drugi imaju Facebook profile, a koliko im pastoralne obveze dopuštaju, aktivni su na društvenim mrežama.
Otvorili su 'fejs' za župu, a odnedavno i Instagram. Komuniciraju preko WhatsAppa. Otvorili su vrata mladosti, koja im pristiže u velikom broju. Oni su budućnost svjesna snage koju virtualni svijet vrlo plodonosno može donijeti u promicanju pozitivne vjerske poruke.
- Misa za Kobea privukla je ogromnu pažnju javnosti, došlo nam je mnogo mladih ljudi i sportaša. I kako sam vidio na internetu, imala je dvoznačne reakcije. Većina nas je hvalila, manji dio je pitao, kritizirao kako to da u misu nismo uključili naša dva tragično preminula pilota. Jesmo, uključili smo i njih. No kad smo planirali misu za Kobea, tad se ta tragedija još nije bila dogodila.
Kobe je bio katolik, praktični vjernik, čovjek koji je živio vjeru. I to je ono što nas povezuje, on je, kao i svi mi, čovjek za kojega treba moliti. Ali kažem vam, ne pitajte mene, to je ideja mojeg vikara.
On ima mnogo zanimljivih ideja. On je to inicirao, isto kao i 24 šuta, to su sve njegove sportske veze - objašnjava don Hrvoje mladenački veselo, bacajući košarkaški balun, na svog kolegu, pomoćnika, vikara don Mrvicu.
don Josip Ulić i don Hrvoje Dragun
A zašto don Mrvica? Zato što su ga, dok je bio mali, u obitelji zvali Mrvica. A poslije, kad se zaredio za svećenika, to su čuli mladi i prozvali ga don Mrvica. Iako ga je tad krasilo već 190 centimetara visine, uz još jedan kuriozitet - sad već bivša košarkaška karijera. Mladi župe obožavaju mladog svećenika, kao i župnika.
Pun je novih ideja, ali ima i zanimljiv životni put. Za razliku od don Hrvoja, koji se za svećenički poziv, kako je priznao Slobodnoj Dalmaciji, opredijelio još u ranom djetinjstvu, don Josip imao je drukčiji put.
Don Hrvoja su praktički odgajali svećenici, s njima dijeli put od završetka osnovne škole. Kod don Josipa sve je bilo drukčije. Znate kako to već biva, život piše romane i kako god okreneš, uvijek je pun kušnji, razmišljanja, obrata. E, pa sličan scenarij pratio je i don Josipov život.
- Bio sam živahan dječak iz Tugara koji se s braćom igrao loptom u dnevnom boravku. Rušili smo sve oko sebe, luster nam je bio koš. Mama bi poludjela zbog nereda koji smo stvarali. I tako sam završio na košarci. U petom osnovne moj prvi klub bio je KK Split. Vodio sam uobičajen život, škola, sport, ponekad izlasci. Simpatije. Uobičajeno kao i kod drugih mladih. Da, izlazio sam i ja s prijateljima, imao sam i djevojke. Kako ne, bilo je i toga. Ali negdje putem susreo sam se s vjerom na jedan drukčiji način, bilo je to nakon srednje škole.
Na poziv jednog svećenika počeo sam dolaziti na vjerske susrete koje su organizirali mladi iz grupe Hrvatsko nadzemlje. Njihov pristup mladima i moderna evangelizacija oduševili su me, pa sam nakon nekog vremena i sam ušao u tu grupu. Osjećao sam zadovoljstvo i radost u takvim okupljanjima i razgovorima. Nešto me sve više vuklo u tom smjeru - govori don Josip.
Traženje odgovora
U jednom trenutku počeo je osjećati da Bog od njega traži nešto više, nešto drukčije. I to nešto dobivao je vidjevši sebe u budućnosti kao svećenika. S vremenom je sve više odlazio u crkvu, molio se, hodočastio. I malo-pomalo počeo je intenzivnije razmišljati o svećeničkom pozivu. Počeo je, kaže, tražiti odgovore na pitanja vezana uz svoju budućnost.
Odlučio ih je pronaći u Bogosloviji i na izravniji način vidjeti, iskusiti poziva li ga Bog da bude njegov svećenik.
- To je bila adresa na kojoj sam se želio suočiti s onim unutra, pozivom za svećenika koji sam osjećao u sebi. Pratile su me dvojbe, imao sam križeva, dubokih premišljanja, unutarnjih razgovora. Na Bogosloviju sam došao vidjeti je li stvarno bila Božja volja da budem svećenik. To je najlakše opisati ovako: kad kreneš s nekom curom, ne možeš odmah u početku znati je li to to.
Treba ti vremena da to razmišljanje i odluka u tebi sazriju. Tako je bilo i sa mnom i sa svećeničkim pozivom. Priznajem, razmišljao sam o tome trebam li nastaviti tim putem i s tim sam se puno borio tijekom školovanja na Bogosloviji. Ali onog trenutka kad sam u srcu Isusu konačno rekao 'da', dvojbi više nisam imao.
Tad sam osjetio potpuni mir i radost. No trebalo je vremena za to. Ja sam osjetio da me Bog zove da budem svećenik. Kao odgovor na Božji poziv mi imamo mir i radost. Nigdje nije idealno, svi mi imamo svoje probleme i križeve, ali kad osjećaš i životom iskusiš da Bog želi da budeš nešto, onda si miran i radostan unatoč svemu.
Srce mi kaže da je ovo moj životni put. Isus me našao i ja sam se pronašao u ovom pozivu. Zbog toga mi je srce sretno - rekao je don Josip za Slobodnu Dalmaciju.
A sreću njegova srca prepoznali su i svi ostali. On govori kako nikakvih pritisaka okoline u pogledu svoje odluke nije imao. Svi su je s radošću primili, iskreno se radujući s njim.
Borba za talente
- Ne znam bih li postigao karijeru u košarci. Vjerojatno ne bih. Nisam baš do nekih godina toliko u njoj napredovao i stvarno ne znam bih li nešto veliko tu napravio.
A i put me odveo na drugu stranu. Jesu li se prijatelji iznenadili? Jesu i nisu. Shvatili su što se događa. Iako su me isto malo zezali. Ali bilo im je drago - kaže don Josip.
E sad, zašto Kobe? Što ga je na to navelo?
Don Mrvica ima odgovor na to pitanje. Kaže kako je to bio logičan potez i kao bivšeg sportaša i kao svećenika koji je na takav način realizirao svoju pastoralnu aktivnost. Zapravo su preko ljubavi za Kobea željeli privući mlade ljude u crkvu i navijestiti im Krista.
- Ovo je bila prilika da ljudi dođu na ispovijed, pomole se za sve, ali i da čuju riječ Božju. Prilika da im damo poticaj. Željeli smo ljudima, posebice mladima, ukazati kako ih Bog poziva na borbu za njihove talente, potaknuti ih na ostvarenje u životu. Borili su se tako i Kobe i brojni drugi sportaši. I naši piloti.
Treba se boriti da talente koje imaš što više razviješ, da budeš izvrstan stolar, košarkaš, pilot. Što god, samo radi na sebi da budeš izvrstan i ostvaren. Treba izvući iz sebe ono najbolje, to leži u tebi, spava, probudi to, digni se, jer ti to možeš. Oko nas je pesimističan svijet, moramo se boriti protiv toga. Školuj se, završi fakultet, imaj cilj, vjeruj u sebe, razvijaj talente.
Bori se da budeš što bolji radnik, sportaš, čovjek i vjernik. Kao što se borimo da budemo što bolji u talentima, trebamo se boriti da budemo sveti, to je konačni i najviši cilj svakog vjernika. To je bila poruka - zaključuje don Josip Ulić.
Virtualno aktivni
A što je s aktivnostima u virtualnom svijetu? Kao dobar primjer takvog rada mnogi navode upravo papu Franju, koji je i sam vrlo aktivan na internetu, posebno na Twitteru.
Pametni telefoni baza su koju i sami mogu vrlo mudro koristiti u širenju svoje ljubavi prema Kristu, navodi nam ovaj zanimljivi dvojac svećenika s istoka Splita, tvrdeći da danas preko digitalije i virtualnog svijeta doslovce možeš doći do svakoga. I to i koriste.