TATA SLAVEN USELIO NA IMANJE NA KOJEM STVARA RAJ ZA DJECU S POSEBNIM POTREBAMA 'Ruševan dvorac Diosszenptal uz božju pomoć preuredit ću u Grad anđela'

Istinski bih se zabrinuo kada bi svi podržali ovaj projekt. To je izbor, to nije institucija, to je mjesto u kojem će roditelj biti pozvan da dođe, a onda, nakon uvida u ponašanje svog djeteta, odlučiti što dalje. Ideja je utopijska u svojim grubim konturama, ali takva je bila većina ideja koje su promijenile svijet, zar ne?

Ovako mi je Slaven Vujić, krajem ožujka ove godine, odgovorio na pitanje je li Grad anđela, projekt o kojem je tih dana intenzivno razmišljao, samo jedna velika utopija.

Pet mjeseci kasnije Slaven me, zajedno sa svojom crnom labradoricom Nerom, dočekuje na ulazu u dvorište dvorca Dioš, velikog vlastelinskog imanja, na kraju istoimenog sela, sedam kilometara udaljenog od Daruvara. Mjesto je to koje se nalazi između sela Končanice i Šuplje Lipe, obraslo u zelenilo, bogato hrastovom šumom, nadaleko poznato po orahu, na čijim sjevernim granicama se nalaze ribnjaci i u kojemu, prema popisu stanovništva iz 2011., živi 144 mještana.

Dana 8. rujna ove godine Slaven je postao 145. i upravo oko tog dvorca planirao je ostvariti svoj veliki projekt - Grad anđela. Ukratko, radi se o projektu stanovanja koji bi se ostvario u prirodi i koji bi imao vrtić, školu i sve druge dodatne sadržaje, poput radionica u kojima bi ta djeca mogla ostvarivati svoj potencijal. Grad anđela bio bi prostor u prirodi za njih i njihove roditelje, u kojemu bi se djeca mogla baviti robotikom, zemljoradničkim poslovima ili izradom predmeta od drva, u kojemu će, vjeruje Slaven, živjeti opuštenije, bez svakodnevnog stresa.

Udruga Senzori

Prije nego što će doći u Dioš, svoju kuću u Igrišću, u općini Jakovlje, dat će udruzi Senzori koju je osnovao, kako bi tamo besplatno mogli boraviti roditelji djece s posebnim potrebama kad u Zagreb dolaze na liječničke preglede. Impozantan, ali trenutačno ruševan dvorac, izvorno se zove Diosszenptal, u prijevodu Orahov Sveti Pavao, ima sedam tisuća kvadrata stambene površine, 114 tisuća metara kvadratnih okućnice, od čega je 80 tisuća metara kvadratnih pokriveno šumom, a u besplatni najam na 20 godina ustupila mu ga je Hrvatska salezijanska provincija, red koji je osnovao sveti Ivan Bosco, zaštitnik mladeži. Slaven trenutno spava i živi u 20-ak skromnih kvadrata, u donekle uređenoj prostoriji, s dva kauča i frižiderom koji ne radi. Nekad je ta prostorija služila za rad sluga vlastelina, pa kao učionica, a do Slavenova dolaska kao - sakristija.Na drugoj strani hodnika je soba preuređena u kapelu, gdje seljani nedjeljom dolaze na misu. Prošlu nedjelju mnogi su čuli za novog stanovnika Dioša, a prvi susret sa svojim novim susjedima, Slaven opisuje kao vrlo srdačan.

- Svi pitaju kako ćemo to obnoviti. No kako smo u kapelici, odgovor se sam nameće - uz Božju pomoć. Neki me gledaju kao luđaka! No dobro. Bog i je poslao lude da posrame mudre. Time se tješim. Jer dok su svi mudrovali o Diošu, on je propadao. Ovdje će se dogoditi život i obnova. Nema druge. Mnogo ljudi pita me kako mogu živjeti ovdje. Pa živim do same kapelice, u kojoj se molim Njemu koji mi daje snagu. Znači, ne može mi biti loše. Tu sam došao nekim Božjim naumom - kaže.

Priča o Slavenu Vujiću - u javnosti poznatijem kao Tati Slavenu - priča je o žrtvi oca koji će učiniti sve za svog sina Vitu, mališana sa senzornim poremećajem iz spektra autizma. U to vrijeme Slaven je bio ludo ambiciozan i cijeli svoj život posvetio je ispunjenju tih ambicija. Bio je odvjetnik i konzultant u nekoliko tvrtki, imao je informatičku tvrtku, volio je život i sam sebi bio je na prvome mjestu. I kad je shvatio da mu se sin u vrtiću ne ponaša kao ostala djeca, da je drugačiji, mislio je da će materijalna sredstva biti ta koja će Viti promijeniti život. No, tada je sam sebi priznao da Vito od njega nije dobivao ono najbitnije - ljubav.

Uskoro je dao otkaz i osnovao udrugu Senzori te cijeli svoj život posvetio Viti. Kako mi je znao reći, Vito je bio taj koji ga je vodio, Vito je bio njegov učitelj, a on je odlučio biti učenik. I tada je shvatio jednu važnu stvar - da je priroda za Vitu najbolji terapeut i da se u njoj osjeća slobodno. Tako se rodila i priča o Gradu anđela.

Dvorac u oglasniku

Početkom ožujka krenuo je u potragu za velikom površinom u prirodi gdje bi obnavljali stari objekt. I tako je naletio na Dioš. Dioš su, naime, salezijanci prodavali, i danas se na internetskim stranicama agencija za nekretnine može pronaći oglas u kojima se za dvorac tražilo oko 1,6 milijuna eura.

Čim ga je obišao, uputio je dopis hrvatskim salezijancima koji su ga primili.

- Bili su to vrlo srdačni sastanci, i ja im se na tome zahvaljujem. Na sve sastanke došao sam bez ikakvih papira, samo sam im rekao kako osjećam da je to mjesto koje pripada djeci i da zato nije prodan. Ispričao sam im projekt i svoju životnu priču, a oni su mi rekli da je to sve lijepo, no da je u današnje vrijeme teško obnavljati stvari bez materijalnih sredstava. Tada sam im rekao da, ako itko raspolaže bogatstvima, onda je to Onaj kojem se molim. Problem nije novac, ima ga u fondovima Europske unije, u sredstvima kojima raspolažu naša ministarstva. Problem je okupiti ljude koji će se predati jednoj ideji da ovako nešto nastane - kaže Slaven i dodaje kako jedva čeka da Vito dođe u Dioš. Vito se još uvijek nalazi na moru s majkom.

Dok razgovaramo, Slavenu ususret dolazi prijatelj Pero iz Virovitice, čija su starija djeca u Dioš išla u školu. I Pero ima 9-godišnjeg sina sa senzornim poremećajem iz spektra autizma.

- Ne bih ja mnogo govorio. Imam posla oko uređenja WC-a. Dvorac se što prije treba osposobiti za život. No reći ću jedno. Ovo je mjesto poznato po najboljem zraku u državi. Ovo mjesto je raj, a takav će biti i dvorac. Još samo da imamo materijala i ljudi. I jedan ispravni frižider! - smije se Pero pa mi, zajedno sa Slavenom, nabraja kako im nedostaju hrastove letve i grede za izradu štale, boksova, dječjih kućica i nužnih popravaka krovišta; biber-crijep kako bi zaštitili krovište od daljnjeg propadanja; limovi i cigle. Isto tako, nedostaju im kosilica, motorna pila, krevet i neki rabljeni kombi da mogu prenositi materijal, ali napominju da im je svaka pomoć ljudi dobrodošla, posebno geodeta, stolara, ali i onih koji pišu projekte za financiranje obnove.

Prije Pere, u Dioš su stigle i dvije djevojke iz Daruvara. Donijele su dvije kutije osnovnih potrepština i hrane.

- Kao što ste vidjeli, nemam kuhinju, no svaki dan jedem topli obrok koji mi netko donese. Zadovoljan sam i sretan jer krećem sa svojim prijateljima u jedan dugoročan projekt koji će ostati generacijama - kaže.

Dvorac u kojem bi trebao niknuti Grad anđela 1904. sagradila je Paula pl. Tüköry, rođena princeza Schleswig-Holstein, u spomen na svog preminulog supruga Alojza.

Dvorac, koji su plemići nazivali Marijin, prema svojoj kćeri, gradili su arhitekti Gyula Sándy i Ernö Foerk, inače projektanti zgrade Hrvatske pošte u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici. Prema nekim dokumentima, cijena izgradnje dvorca bila je 700 tisuća kruna.

Nakon obitelji Tüköry, Dioš je prvo pao u ruke Prve hrvatske štedionice, zatim grofa Ljudevita Kulmera, imala ga je i jedna švicarska banka, a zatim ga je u vlasništvo dobila Banovina Hrvatska. Od 1941. godine je u rukama salezijanaca, kojima je nakon rata oduzet. Od 1950. do 1957. godine tu je bila peradarska farma. Zatim je u dvorcu bila smještena škola, kao i stanovi učitelja, nakon čega je sustavno propadao. Od 1996. godine ponovno je u rukama salezijanaca.

Sam dvorac u vrlo je lošem stanju.

Kisne, velika je vlaga na zidovima, prostorije su pune prašine i smeća. Prozori su na nekim mjestima razbijeni, na nekim ih ni nema, a bunar nije u funkciji, kao ni instalacije.

- U ovoj velikoj dvorani za prijem gostiju želim napraviti muzej anđela, jer sam od dobrih ljudi dobio mnogo figura anđela. Pogledajte koliko dvorac ima prozora. To je ono što me zadivilo, jer tako je dvorac gotovo stopljen s prirodom, što je itekako važno za djecu s posebnim potrebama - govori nam Slaven u nekadašnjoj dvorani nad koju se nadvio veliki vitraj Svetog Jurja.

Drvenim stubama penjemo se na prvi kat, gdje su nekada bile spavaće sobe, budoar, dječja soba i druge prostorije.

- Ovdje bi ponovno trebale biti spavaonice za djecu i njihove roditelje, a u prizemlju ćemo urediti kuhinju, veliku blagovaonicu i učionice. Na prvom katu bit će radni prostor - objašnjava i odvodi nas na drugi kat kule, s koje se penje na vanjsku terasu.

Duhovna obnova

No prije nego ga počne obnavljati, Slaven želi Grad anđela obnoviti u duhovnom smislu, okupljanjem ljudi, povezivanjem obitelji s djecom s poteškoćama u razvoju, razvojem zajednice.

- To je prva komponenta. Druga su materijalna sredstva. Obnova će se obavljati u fazama jer je mjesto kulturno dobro. Planovi su da se prvo ishode sve potrebne dozvole konzervatora, da se iskoriste sredstva koja država daje za izradu snimaka i elaborata. Već smo se javili na jedan natječaj, no znamo da treba biti strpljiv. Kad se sve te studije završe, i kad se napravi obnova temelja i krovišta, može se pristupiti temeljnoj obnovi dvorca. Tek kada to napravimo možemo govoriti o programima skrbi za djecu koja će biti u dvorcu. No ja vjerujem da će prvi stanari tamo biti za tri, a da će cijela obnova biti gotova za pet do 10 godina - govori.

Prema njegovim planovima, u cijelom kompleksu, s još jednom zgradom, moglo bi biti 200-tinjak djece i roditelja, a u samom dvorcu moglo bi biti deset korisnika.

- Imam 10-ak predbilježbi, zahtjeva samohranih roditelja, koji sa svojom djecom žele živjeti ovdje. Da dijete ostane u zajednici, da se drže zajedno, da kroz neki svoj rad imaju mjesto u zajednici. Uvijek će biti ljudi kojima se ovo neće sviđati. U Grad anđela korisnici neće dolaziti po terapiju, kako mnogi misle, već će dolaziti po ljubav. Jer to je ono što će činiti Grad anđela - zaključuje.