MARIO MARKOVINA

Svira nekoliko instrumenata, pjeva, vodi tri klape, osvajao je Omiški festival. Uspješan je glazbenik, slijep od rođenja: Ovo je njegova životna priča

 Paun Paunović / CROPIX
 

Kada pitate Marija Markovinu koja je klapa prema njegovu mišljenju najbolja, neće vam direktno odgovoriti, ali će jasno dati do znanja načinom kojim govori, s punim respektom, da je to legendarna postava klape Trogir s pokojnim tenorom Vinkom Cocom. Izdvaja i prvu postavu te legendarne klape. Ipak se neće libiti reći da je, što se tiče voditelja klapa, njegov favorit pokojni profesor Nikola Buble. Dakle, klapa Trogir je, prema njegovu mišljenju, i u prvoj i u drugoj postavi jedinstvena.

Mario Markovina trenutačno profesionalno vodi tri klape. Voditelj je muške klape Krunik iz Solina te ženskih klapa Stivanja iz Trogira i Mindula iz Okruga. Dosad je, otkriva, vodio ukupno 17 klapa. Kao voditelj ženske klape Korijandul iz Zagreba četiri je puta osvajao Omiški festival klapa. Na Omiškom festivalu nastupa od 2002. godine, bilo kao klapski pjevač, bilo kao voditelj. Mario Markovina bio je i znanstveni novak na splitskoj Umjetničkoj akademiji u Splitu te je čak upisao magisterij etnologije i kulturne antropologije u Ljubljani, ali ga nije još dovršio.

“Želim se praktično baviti glazbom, to me više privlači nego teoretski i znanstveni rad”, ističe Mario Markovina, koji je i studijski glazbenik, a stalno nastupa po raznim događajima i zabavama.

I to samo po sebi ne bi ništa bilo neobično da Mario Markovina nije od rođenja slijep. Unatoč tom hendikepu, uspio je diplomirati povijest i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. I ne samo to, tijekom studija u Zagrebu i tri godine rada u Dubrovniku funkcionirao je samostalno, bez posebne pomoći. Ipak, najviše mu nedostaje to što ne može voziti. Zato kaže da će, čim se na tržištu pojavi prvi automobil bez vozača koji najavljuju, on biti kupac. I, dodaje u šali, ako ga proizvede Mate Rimac, 20 godina će besplatno nastupiti na svim proslavama njegove tvrtke.

Harmonika za četvrti rođendan

Mariju Markovini sada je 38 godina, a kada je išao u redoviti trogirski vrtić, roditelji su ga usporedo vozili i u glazbeni vrtić u Split. Ističe da je majci Višnji i ocu Danku zahvalan što je išao u redovni vrtić i školu jer su se potpuno posvetili njemu.

“Uložili su puno truda. Usporedo s vrtićem išlo je i opismenjavanje brajicom. Morao sam kao i ostala djeca naučiti pisati prije škole. Bez obzira na to što neki tvrde kako to nije nužno, svjedoci smo da dijete koje ne nauči pisati prije škole ima problema. A ja sam negdje u trećoj godini života naučio plivati, a u šestoj voziti bicikl. U pratnji oca vozio sam ga trogirskim ulicama, a zajedno smo znali biciklirati do Slatina”, prisjeća se Mario Markovina.

Spletom sretnih okolnosti Markovina je počeo na vrijeme učiti pisati. Kaže da je imao sreće jer mu je majka radila u Splitskoj banci s kolegicom čiji je svekar Mario Bavčević bio direktor jedne škole u Sarajevu u koju su išli slabovidni učenici, a koji se vratio kao umirovljenik u Split.

“On je moje roditelje povezao sa Savezom slijepih u Splitu i ja sam tako postao prvi učenik kojeg je Tončica Kalilić, tada se prezivala Obilinović, opismenila za Brailleovo pismo. Da nje nije bilo, tko zna kojim bi smjerom išao moj život. Naučio sam pisati prije polaska u školu. A onda je bilo inicijativa da se upišem školu ‘Vinko Bek’ u Zagrebu, ali se ta škola, ne znam zbog čega, nije svidjela mojim roditeljima. Učinili su sve da idem u redovnu školu, a sretna okolnost je bila što je naša susjeda Marija Miliša bila učiteljica. Rekla je mojim roditeljima da će pokušati. Tako da sam pohađao redovnu školu u Trogiru. Kod nje sam završio prva četiri razreda”, prisjeća se Mario Markovina. Potom je sve krenulo normalnim slijedom. Pohađao je redovnu školu i usporedo glazbenu. Glazba je Marija oduvijek zanimala.

“Kako nam je kućni prijatelj bio jedan harmonikaš, još kao jako mali s posebnom pozornošću slušao sam kako svira. Vidjelo se da sam bio zainteresiran i onda su mi, na njegov prijedlog, kupili harmoniku. Za četvrti rođendan dobio sam na poklon jednu malu harmoniku. Poslije sam, tijekom osmogodišnjeg školovanja, išao na satove harmonike kod profesora Vlade Antolića. On je bio profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu i vodio je trogirsku limenu glazbu. Upravo me on i potaknuo da upišem glazbenu školu. Usporedo sam, dakle. završio i osnovnu školu i glazbenu školu. Potom sam pohađao trogirsku gimnaziju i srednju glazbenu školu u Splitu”, otkriva nam Mario.

Silom prilika - tenor

Mario Markovina za sebe kaže da nije baš bio uredan student jer je studirao sedam i pol godina. Diplomirao je filozofiju i povijest.

“Živio sam u našem stanu na Jarunu u kojem je sa mnom živjela i moja sestra. Međutim, ja sam samostalno funkcionirao. Sestra se nije morala brinuti oko mog fakulteta. Iako sam malo dulje studirao, roditelji mi od treće godine nisu morali slati niti kune, jer sam nastupao i bavio se glazbom. Nastupao sam najprije po zagrebačkim klubovima, a potom posvuda. Glazbenu akademiju sam upisao, ali je nisam pohađao, jer nisam bio spreman za to”, kaže Mario Markovina.

Pred završetak studija 2005. godine odselio se u Dubrovnik, gdje je živio tri godine. Vodio je nekoliko klapa, a u poznatoj klapi Subrenum je svirao i pjevao. U jednoj klapi koju je vodio pjevala je i njegova sadašnja supruga Livija, akademska slikarica. Imaju dva sina. Jedan sin je predškolac, a drugome je godina i pol. Kaže da nije primijetio da ih pretjerano zanima glazba. Više su, kaže, okrenuti mobitelima i računalima.

Prvi instrument koji je naučio svirati bila je harmonika. Na harmonici je završio osnovnu i srednju školu. U srednjoj školi imao je obvezno učenje klavira, tako da svira klavijature. U šestom razredu osnovne posudio je gitaru od prijatelja i naučio je svirati. Malo poslije je došla mandolina, a u srednjoj školi Mario je s prijateljima imao bend u kojem je svirao bubnjeve i udaraljke. U srednjoj glazbenoj školi postojala je mogućnost posuditi jedan instrument, tako da je on posudio saksofon i naučio ga svirati.

“Dok su se drugi igrali loptom, ja sam učio svirati razne instrumente. U poznatoj klapi počeo sam pjevati 1996. godine, i sada nastupam s nizom klapa”, kaže Mario Markovina.

Mario Markovina često nastupa u Zagrebu i najčešće putuje autobusom.

“Prvi ću kupiti automobil koji sam vozi. Jer mi treba. Naravno, uvjet je da bude siguran”, kaže.

Tvrdi da je u svemu ovome najvažnije shvatiti da su slijepi ljudi isti kao i ostali. “I nas ima različitih. Ima radišnih i manje radišnih. Ne može nas se sve staviti u istu ladicu. Ja bih sebe svrstao među kampanjce. Moj je izazov bio postati normalan čovjek - ništa više ni manje od toga ne bi me zadovoljilo niti ispunilo. To mi je bio prioritet i mislim da sam u tome uspio”, smatra Mario.

Markovina kaže da je važno educirati ljude kako se ponašati prema slijepima. “Moj je savjet da se prema nama odnosite potpuno normalno. Isto tako, i nas slabovidne i slijepe treba educirati da se ponašamo normalno. Proputovao sam s klapama čitav svijet, ali nikad mi se nije dogodilo da me je netko svjesno ili namjerno povrijedio, niti sam imao negativnih iskustava da me je netko htio prevariti. Neki moji prijatelji imali su loših iskustava, ja nisam. Ljudi vam uvijek žele pomoći, ali nekada ne znaju kako. I samo im treba reći što vam treba i biti normalan”, pojašnjava Mario. Zgoda je oko njega bilo dosta. Neke je, kaže, i sam inicirao. Jednom ga je klapa zaboravila na pozornici u Cankarjevu domu u Ljubljani.

“Završio je koncert klape Subrenum u kojoj sam nastupao, a oni su bili otišli. I ja sam ostao na pozornici sam i smješkao se. Naravno, ubrzo sam čuo korake. Vratili su se trkom po mene, i to ne jedan nego svi”, kroz smijeh se prisjeća te zgode Mario.

Kaže da s klapom u svemu sudjeluje. “Najbolje se osjećam kada sam bariton i mislim da sam prirodno bariton, ali sam sada silom prilika prvi tenor u klapi. Zato što mogu pjevati prvog tenora, ta me uloga često dopadne jer tenora uvijek nedostaje. Mi se u klapama znamo našaliti da prvi tenor u klapi nije glas, nego dijagnoza. Međutim, neke klape postoje i po 50 godina. Pokojni legendarni voditelj klapa Nikola Buble znao je reći da je pjevanje peta stvar u klapi. Po mojem mišljenju, dobar klapski pjevač je onaj tko prvi dođe u gostionicu, a zadnji ode”, kroz smijeh dodaje Markovina naglašavajući važnost druženja u klapama.

A što se tiče ugostitelja, Markovina je svjestan da se ugostiteljima uvijek i ne isplati imati dobru klapu jer im gosti dugo ostanu sjediti nakon večere. Ali, naravno, svi ugostitelji ne gledaju to na taj način. Neki zaista vole klape.

Što je prava pisma

Markovina kaže da je problem klapa generalno u tome što se nije raspravilo što je to stvarno dalmatinska klapa. Jesu li to klape koje pjevaju u troglasu a cappella, ili su to one koje nastupaju na Omiškom festivalu, ili su to sada neki sastavi koji više ne ispunjavaju osnovna pravila klapskog pjevanja. Ipak, kaže da postoje neki normativi koje mora sadržavati klapska pjesma.

“Naravno da imamo modernije i tradicionalnije klape, ali se sve ne može zvati klapom”, kaže on. Zato Mario Markovina podržava reakciju organizatora Omiškog festivala klapa predsjednici RH oko dodjele priznanja klapi Intrade, jer to nije, kaže, izvorna klapska pjesma.

“U početnoj verziji klapskog pjevanja nije bilo četveroglasje, nego troglasje. Nakon pojave gramofona dodan je taj četvrti glas da bi se upotpunila funkcija baritona, tako da danas sve klape uglavnom pjevaju četveroglasno. Klapska pjesma se razvija i nije normalno da ostane na razini od prije sto godina. Da bi klapa mogla funkcionirati, mora imati najmanje pet članova. Znači, minimalno prvi i drugi tenor, bariton i dva basa. Bariton povezuje basove i tenore. Bariton vam dođe kao vezni igrač u nogometu.”

U zadnjih petnaestak godina jako je puno, po Marijevu mišljenju, napredovalo žensko klapsko pjevanje. “Ženske klape više ne pjevaju toliko visoko kao prije. A da se primijetiti i to da su ljudi koji pišu za ženske klape čak i inovativniji nego kada pišu za muške klape. Te pjesme pišu isti ljudi. Žensko klapsko pjevanje polako pronalazi svoje mjesto. A nije više rijetkost da ženske klape i pobjeđuju muške na natjecanjima”, smatra naš sugovornik.

Mješovitih klapa nema baš puno, ali ih još ipak ima. “Bilo je puno uspješnih mješovitih klapa. Recimo klapa Puntari s Terezijom Kusanović, koja je sada prvakinja splitske Opere, napravila je velike stvari. Ima i danas odličnih mješovitih klapa, poput klape Versi iz Splita. Ipak, Puntarima nitko nije bio ravan”, smatra Markovina.

Živim normalno

Klapa Cambi je, kaže Mario, puno pridonijela popularizaciji klapskog pjevanja, ali je, po njemu, ipak najkvalitetnije obrade pjesama napravila klapa Trogir s voditeljem Nikolom Bublom. “Meni su obrade ‘Pisma ćali’, ‘Bodulske balade’, ‘Kapetanove žene’, ‘Galeb i ja’ bolje od originala. Što se tiče aranžmana, profesor Buble je, po meni, bio nedostižan”, napominje Mario Markovina.

U posljednje vrijeme Mario Markovina često nastupa s dugogodišnjim prijateljem Ivom Raičem i Matom Grgatom, kojem predviđa veliku karijeru. Ima za to sve predispozicije, ali, napominje, sve ovisi samo o njemu.

Mario Markovina nedavno je imao čast biti predavač na skupu ženskih klapa u Daruvaru, što mu je ostalo u posebnom sjećanju.

“Bilo je nas pet voditelja klapa i tu se vidjelo koliko je napredovalo žensko klapsko pjevanje. Mene je ugodno iznenadio jedan novinarski prilog gdje se govorilo o nas pet voditelja klapa, a nije se nijednom spomenula moja sljepoća. Ne zato što bih se ja toga stidio, nego jer sam se uvjerio da sam nešto napravio u životu i da živim normalno. Spominjao se samo rad, i ništa više”, zaključuje Mario Markovina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 11:03