Srce mi je bilo kao tempirana bomba. Ali, tati sam obećala da ću trčati po kiši, putovati...

Jednom sam dala obećanje svom Tati i sebi da nikad neću odustati od života. Trčat ću ja po kiši, penjati se po stepenicama brzo, možda i raditi TZK, putovati svijetom, a dotad ja sam samo ja, cura koju je snašao ovaj blagoslov da ipak budem osjećajnija, borbenija i odlučnija. Cura koja nije najhrabrija kao što svi misle, nego samo volim život i borbu. Cura koju je i ove godine zamaklo da skupljam nalaze krvi i slike UZV-a, umjesto skripti za školu koja mi za divno čudo i nedostaje. Cura koja je ipak prerano odrasla iako sam dijete u duši, cura koja samo želi jednom kad bude stara, probuditi se i reći ja sam živjela - napisala je 17-godišnja Gabriela Buljić krajem rujna iz svoje bolničke postelje u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, koju joj je tada već gotovo pola godine bio dom.

Gabrielu sam upoznala kada je imala 13 godina. Osvojila me na prvu svojom dječjom radošću i širokim osmijehom. Bilo je gotovo neshvatljivo da može biti tako puna života dok je uz oca Dražena pričala o svojoj bolesti, koja je specifična i teška. Kao da to nije njezin krimen, objasnila je da boluje od hipertrofične kardiomiopatije. Uz dijagnoze na latinskom i gotovo profesionalnom liječničkom vokabularu, sedmašica mi je laički objašnjavala o čemu se radi.

- Moje srce je kao tempirana bomba. Bilo kada može mi se dogoditi da mi se poremeti srčani ritam, a otkucaji mi mogu doći i do 300 u minuti - pričala mi je potpuno smireno, a onda dodala "od toga se umire, ali ja imam uređaj koji to sprečava".

Nonšalantno bi tada prebacila temu na brigu koja ju je u tom trenu morila. Pripremala se za krizmu pa je trebala odabrati haljinu. Nakon ženskog razgovora o boji haljine i cipela samo smo se vratili na temu zbog koje sam bila u njihovu tadašnjem domu u Dugom Selu.

Bolest joj je bila predodređena, zapisana u genima, desecima godina prije njezina rođenja. Sve je krenulo s bakom kojoj je postavljena dijagnoza. No, tu se nije zaustavilo. Ovaj rijetki problem sa srcem dijagnosticiran je Gabrielinu ujaku, koji je umro dok je bio beba. Nakon toga još jednom njezinu ujaku i mami. Samo je teta ostala pošteđena ove bolesti.

Gabrielina mama Mihaela dijagnozu je dobila kada je imala sedam godina, ali nije bilo nikakvih tegoba. Naravno, redovno je odlazila na kontrole, ali nikad nije imala napadaj. Udala se, zatrudnjela i 2003. godine rodila junakinju naše priče, Gabrielu.

Život je bio lijep, uživali su u svakom danu i gradili svoju malu obitelj, a onda je 25. srpnja, nekoliko dana prije 26. rođendana, Mihaela dobila svoj jedini, prvi i posljednji, napadaj. Dražen je u dobi od 30 godina postao samohrani otac, a Gabi je drugi rođendan dočekala bez mame.

Nakon tragedije koja ih je snašla defibrilatori su ugrađeni prvo baki i ujaku, a zatim i Gabrieli. Srećom, jer je 2010., kad je imala sedam godina, doživjela prvi napadaj i uređaj joj je spasio život. Otad su se napadi događali često. A onda su krenule operacije. Njih šest, i to četiri u Zagrebu, a dvije u Münchenu. U razgovoru te 2017. godine rekli su mi da će se uređaj Gabi zamijeniti za devet godina jer baterija još toliko traje, no život je imao drugu priču za djevojčicu.

Sljedećih nekoliko godina pratila sam Gabi na društvenim mrežama i uživala gledati je nasmijanu na fotografijama. Upisala je srednju školu, a sada pohađa treći razred, družila se i i dalje imala onaj zarazni osmijeh. Fotografija iz bolnice više nije bilo. Poslije mi je rekla da je samo 2019. bila kratko u bolnici, možda tjedan dana, na promjeni terapije, i to je bilo to.

Početkom ožujka ove godine preselili su se i očekivala je da pomajka rodi bracu. Termin je bio 21. ožujka, ali dječak je odlučio upoznati obitelj nekoliko dana ranije.

Koincidencija? Za Gabi nije, za nju je to bila sudbina, kaže.

Bila je uobičajena subota u domu obitelji Buljić. 21 ožujka oko 20 sati, datum kada se po izračunu trebao roditi braco, koji je tada već bio kod kuće s obitelji. Gabi je potrčala, čak se niti ne sjeća zašto, ali zato dobro pamti sljedećih nekoliko trenutaka. Srce se jako uzlupalo, a ona je dobro znala što to znači. Napadaj!

- Brzo zovi tatu - viknula je seki.

Nakon toga crnilo. Izgubila je svijest. Ono što se dalje događalo zna samo zato što su joj ispričali.

- Došao je ujak koji, nažalost iz iskustva, zna što se događa. I sam je imao istu dijagnozu zbog čega mu je u konačnici transplantirano srce. Naravno, došao je i tata. Ispričali su mi da su me reanimirali. Davali su mi umjetno disanje i masažu srca - kaže Gabi po koju je došla Hitna i odvezla je u bolnicu koju poznaje od svoje rane dobi.

U tom trenu, naravno, nije bila svjesna da će bolnica, kada uđe, postati njezin dom u kojem još uvijek živi. Trebala je to biti jedna od onih hospitalizacija tijekom koje će joj provjeriti uređaj, eventualno promijeniti terapiju i za tjedan dana će se vratiti kući.

Prijem u bolnicu bio je uobičajen - neko vrijeme provela je na hitnom prijemu, uzimanje anamneze, brze pretrage i smještanje u sobu. Nazvala je nekolicinu prijatelja da im kaže da je u bolnici.

- Pričala sam s prijateljem do 1 ili 2 sata ujutro. Nakon svega nisam niti mogla odmah zaspati. Sljedeća stvar koje se sjećam jest da me budi nešto užasno. Čujem da nešto pada, trese se. Bila sam u šoku, nisam znala što učiniti - prisjeća se Gabi velikog potresa koji je doživjela u bolnici, bez ikoga svog u blizini. Ono što je zanimljivo, uvijek je razmišljala što ako se dogodi neka nepredviđena situacija dok je odvojena od obitelji.

- Znala sam pomisliti 'zamisli da bude potres' - priča.

Scena koju je vidjela u njezino se sjećanje urezala zauvijek. Razrušeni dijelovi odjela, uplašena djeca, male bebe, liječnici, sestre, panika... U noćnoj smjeni bile su tri medicinske sestre. Nakon prvog potresa pitala je sestru što da radi.

- Zovi tatu, on je vatrogasac, znat će što da radimo - rekla joj je, a Gabi je poslušala.

"Ljudi moji, ovo je bilo strašno... spavate i odjednom se počnete trest, nimalo ugodan osjećaj. Ne bi se sve to činilo toliko strašno da nisam vidjela lica uplakanih sestara, puknut zid oko liftova, ormare po podu i razbijene fiziološke i čula dječji plač. I taman krenemo van s bebama i krene drugi put trest i onda brzo pod stol... kad smo izašli, dočekao nas je prizor koji nikad neće biti zaboravljen. Cijelo parkiralište je bilo puno ljudi, baka i djedova, beba, sestara i doktora u kratkim rukavima iako je bilo prehladno, i to samo zato da nas izvedu na sigurno. Poslije su nas odveli u tople aute dok se nije smirilo stanje malih potresa", napisala je Gabi nedugo nakon potresa.

Kad sam joj rekla da je uz sve to padao i snijeg, iznenadila se.

- Ma, kakav snijeg. Nije bilo snijega - uvjerava me Gabi koja u stanju šoka nije primijetila pahulje koje su padale krajem ožujka.

No, to je bio tek početak njezina puta. Stvari su krenule nizbrdo. Srce je počelo otkazivati poslušnost. Bunilo se na sve moguće načine, preskakalo je, stalno su se pojavljivale aritmije, mijenjali su joj terapije ne bi li pogodili onu koja će joj odgovarati. Sve brže se umarala. Ipak je došlo do stabilizacije, barem se tako činilo, i sredinom travnja pustili su je doma.

- To ne mogu niti nazvati odlaskom doma. Nakon tri i pol sata srce mi se prejako uzlupalo dok sam išla prema kupaoni. Pozvali smo Hitnu - prisjeća se i kaže da nije stigla ni stvari raspakirati.

U pratnji je, kao i uvijek, bio tata Dražen. No, ova hospitalizacija bila je drugačija. Prilikom ulaska u bolnicu rekli su joj da se pozdravi s tatom jer je zbog epidemije roditeljima bio zabranjen ulazak.

Suze su same krenule... Plakala je Gabi, plakao je tata...

- Tata, pogledaj me. Moram ti nešto reći. Ja ti obećajem da ću se boriti do kraja i nikada neću odustati od života. Ovo obećanje dajem tebi i sebi - rekla mu je dok ga je slomljena srca gledala kako ostaje ispred bolnice.

Dani su bili teški, nije imala nikoga svoga, iako kaže da su sestre i liječnici divni.

- Puno su mi pomogli razgovorom, ali nije bilo tate, nije bilo najbližih, a to je teško podnijeti. Sjećam se da sam tih dana pričala kako mi se jedu palačinke. Medicinska sestra koja je to čula, kada je dolazila u noćnu ispekla je palačinke i donijela Nutellu. Ne možeš zamisliti koliko takva gesta znači u tom trenu - priča Gabi.

Naravno, tata je redovno dolazio ispod njezina prozora, a njoj je to bio cijeli svijet koji joj je pomagao da izdrži. Drugi razred završila je iz bolnice, dio gradiva nije obradila, ali ipak je uspješno završila školsku godinu. Nije se nadala da će i treći razred raditi od doma, doduše od ovog tjedna takvu će nastavu imati i njezini prijatelji iz razreda, ali iz epidemioloških razloga.

Vrijeme je prolazilo, a stanje nije bilo pretjerano dobro. Bilo je dana kada nije mogla samostalno otići u WC ili se okupati. Napor je bio prevelik, bila je premorena.

Zapravo nije niti znala što se događa, u čemu je problem i zašto je nastupilo takvo pogoršanje. Tahikardije i aritmije i dalje su bile česte.

Sredinom srpnja bilo joj je bolje i puštena je kući. Gotovo mjesec i pol bila je relativno dobro, osjećala je umor, ali bila je kod kuće. No, sreća je bila jača od umora. Obitelj, mali brat u naručju, prijatelji. Život je opet bio lijep.

Bila je presretna što će 17. rođendan proslaviti među svojima. Iako je tada situacija s koronom bila dobra, odlučila je pozvati nekolicinu najbližih prijatelja. Torta je bila spremna.

Bila je vruća ljetna večer 21. kolovoza. Gabi je sjedila na terasi s dva prijatelja i sekom. Pričali su o sutrašnjoj proslavi i velikih 17 godina. Bilo je 20.30 kada se čula sirena koja nalikuje Hitnoj pomoći. Prijatelji su se počeli okretati i tražiti gdje zavija, nisu bili svjesni da je puno bliže nego što su mislili. Zvuk je dolazio iz Gabi. Naime, uređaj koji se nalazi u njezinu trbuhu označio je da njezino srce priprema nešto loše.

Tata je odmah nazvao inženjera i liječnicu koji su rekli da odmah ujutro dovede Gabi da vide što se događa s uređajem.

- Raspoloženje mojih prijatelja je odmah splasnulo. Uplašili su se jer to nikad nisu doživjeli. Razišli smo se uz dogovor da se vidimo sutra na torti - prisjeća se.

Bila je točno ponoć i počele su stizati rođendanske poruke. Gabi se razveselila i zaboravila na sirenu koja je svirala nekoliko sati ranije. No, veselje nije dugo trajalo. Nekoliko minuta poslije unutar Gabi nešto je grunulo. Bio je to elektrošok koji je proizveo defibrilator ugrađen u njezinu trbuhu. Inače se palio kad bi već bila u nesvijesti, a ovaj put je to bilo na živo.

No, tu nije stalo. Elektrošok je udario još pet puta doma, a do bolnice ju je stresao ukupno 11 puta.

- Teško je opisati taj osjećaj. Nije toliko bol koliko je nevjerojatna nelagoda. Ali, ja sam cijelo vrijeme u hitnoj ponavljala da je sa srcem sve OK. Nisam osjećala napadaj, srce nije jako lupalo - priča o prvih sat vremena svog 17. rođendana.

Isplakala je. kaže, kišu suza. Jel' moguće da je toliki pehist da joj se to događa na rođendan? Ako je tako trebalo biti, zašto nije bilo barem nakon torte.

Nakon prijema njezine dobre znanice, sestre, vikale su: - Sretan rođendan, Gabi!

- Ma kakav sretan - uzvratila je i razmišljala koga sve treba zvati i obavijestiti da nema proslave. Što je najgore, svi će je pitati što je bilo, a ona nije znala objasniti, zapravo uopće nije znala što se dogodilo.

Naknadnom pretragom ustanovljeno je da je bila u pravu, srce ovaj put nije bilo krivo, uređaj je bio odgovoran. Pukla je elektroda i pogrešno prepoznavala rad srca pa je lupala elektrošokove.

Opet je morala pod nož, sedmi put u svom mladom životu.

- Stavili su mi vanjski defibrilator. To je bilo polijepljeno po cijelom prsnom košu tako da sam zapravo bila cijela prekrivena žicama. Nisu me mogli ostaviti bez toga jer svi znamo kako može završiti napadaj bez defibrilatora, koji odmah reagira - govori.

Tjedan dana poslije uređaj iz trbuha je izvađen, stavljene su nove elektrode, a kako je odrasla, iz trbuha su joj ga preselili kod ramena.

- Sad ti može biti bliže srcu - rekli su joj.

Operacija je prošla odlično, počela se bolje osjećati, hodati, funkcionirati. Naravno, u okvirima bolničkog života.

Došlo je i vrijeme kontrole uređaja. Bila su dva kardiologa, inženjer i sestra.

- Počela sam plakati i pitala što je sad, ima li kraja tome - priča.

- Gabi, žao nam je, ali opet moraš u salu. Elektroda se pomaknula sa srca, ali bit će sve OK, ne brini se - tješili su je.

- Zar opet - grcala je kroz suze i razmišljala kako je bilo vrijeme za odlazak doma, a ne opet pod nož.

Modus operandi bio je isti, operacija je dobro prošla, lagani oporavak, a onda su krenule ekstrasistole, preskakanja, tahikardije. Umor je bio neizdrživ. Nije mogla sama do toaleta.

Odjednom joj se kao bumerang vratio razgovor koji je s liječnicima vodila u travnju.

- Gabi, znaš da je posljednja opcija transplantacija - govorili su. Znala je ona to, dakako, pa ujak joj ima transplantirano srce zbog iste dijagnoze, ali u njezinoj stvarnosti to je nešto što će se dogoditi nekad, kasnije. Ne sada, nema potrebe za tim.

Uostalom, između je još bila opcija elektrofiziologije. To znači da dođu do srca, pronađu dio gdje dolazi do ubrzanja i onda se to spali, odnosno napravi ablacija. Ali, i to je bilo nešto što će nekad, kasnije napraviti. Ne sad.

Napokon je na imendan i Svjetski dan srca 29. rujna odlučila napraviti malu bolničku proslavu rođendana i imendana.

- Počela sam razmišljati da će doći velike promjene. Postajala sam sve svjesnija da srce nije dobro, jednostavno nije kao prije. Do odlaska u bolnicu išla sam u duge šetnje, družila se s prijateljima, išla u školu. Bilo mi je jasno da se to više neće dogoditi - kaže.

Već 2. listopada bila je jako loše, nije ništa mogla. Ležala je kada je u sobu ušla liječnica i rekla: - Gabi, ja ću te staviti na listu.

- Naravno da mi je to bio šok. Sto pitanja, hoću li se probuditi nakon toga, ali onda sam odlučila na to gledati kao na spas. Trajno rješenje, preokret, novi život. Na listi sam bila 28. listopada. Tek tada sam to počela doživljavati kao pravu borbu - govori.

Naravno, u svemu tome bila je svjesna da srce nije nešto što naručiš pa stigne. Može se čekati i godinu dana. No, otad je svaki dan razmišljala o tome.

Njezin život na Rebru se nastavio. Tata je čak smio doći u posjet. Njezina bolnička soba sve se više punila stvarima jer je tamo živjela već sedam mjeseci.

Stanje se opet stabiliziralo i trebala je samo biti strpljiva i čekati srce. Od kuće. Bio je četvrtak, 21. listopada, kada ju je liječnica pitala: - Hoćeš danas doma ili ćeš početkom tjedna, u ponedjeljak ili utorak?

- Ma, početkom sljedećeg tjedna, rekla sam joj. Ni sama ne znam sebi objasniti kako sam se na to odlučila s obzirom na to koliko sam željela ići kući. No, odluka mi je vjerojatno spasila život - priča.

Tu noć joj je pozlilo. Život joj je spašen brzom intervencijom i reanimacijom. Sljedeću noć dogodilo se isto, opet je reanimirana.

Odlučeno je da joj se brzo, već u utorak, napravi elektrofiziologija.

- Teško je objasniti što je to, ali srce je namješteno da ne može prelaziti 115 otkucaja u minuti i ne može ići ispod 60. To je zapravo neka vrsta pacemakera - laički nam objašnjava, iako je postala itekako stručna u baratanju stručnim izrazima.

U utorak 17. studenoga odlučila je riješiti neke zaostatke za školu. Prihvatila se matematike kako bi ostatak tjedna bila mirna. Nakon što je sve riješila, čekala je da prođe ponoć kako bi prijateljici čestitala rođendan.

Upravo je tipkala poruku kada su u sobe ušle sestre. Došle su uzeti bris za covid.

- Jooooj, ne opet, mislim si. Taman sam tjedan dana ranije bila izašla iz samoizolacije zbog kontakta s pozitivnom osobom. Samo mi još fali da kontakte, koje ionako nemam, još više smanjim... - uhvatila ju je tuga.

Ipak, bilo joj je čudno zašto to rade u ponoć, ali nije se toliko zamarala time. Nakon nekog vremena su se vratile. Uzimale su bris prepona, grla, nosa i pazuha.

E, to je već bilo ekstremno čudno.

- Ja pitam što se događa, one kažu - ništa. Zovem tatu i kažem mu da je nešto čudno. Na kraju sam poslala svojoj liječnici poruku, a ona kaže: Pa što ti nisu rekli, stiglo je srce - govori Gabi, a ovo koje je još imala u grudima počelo je lupati jače, ovaj put od uzbuđenja.

- OK, to je to - rekla sam si.

To je bilo čudo. Srce je stiglo 20 dana nakon što je stavljena na listu.

Trebalo je nazvati obitelj, prvenstveno tatu. Buđenje je bilo u 5, tuširanje posebnim šamponom, a u 7 je trebalo ići prema sali.

Osjećaji su se miješali, sreća i tuga.

- Hoću li se više ikad probuditi, pitala se Gabi, a onda je rekla: - Ma, idem po novi život.

Po njega je otišla u pratnji tate. Dopušteno mu je da je vidi dok je voze prema mjestu gdje će staro srce, koje nije dobro služilo, ali je bilo veliko i puno ljubavi, sada zamijeniti neko drugo, zdravo.

Kada je stigao negativan test na covid, krenuli su.

- Ležim na krevetu, ne znam tko gore izgleda, tata ili ja. Podočnjaci preko cijelog lica, u šoku, neispavani. Čak nismo dramili koliko smo bili u šoku. Dođe neka čudna ravnodušnost - prisjeća se.

A onda opet ona rečenica: Žao nam je, ali tata ne može dalje...

- Taman da ću početi plakati i stanem i iz mene izađe: Tata, sjećaš se što sam ti obećala? Ja od života neću odustati - govori Gabi.

Nakon nekoliko trenutaka je zaspala.

Punih osam sati bila je u operacijskoj sali jer je, osim transplantacije, valjalo jednom zauvijek izvaditi defibrilator s kojim je živjela gotovo cijeli svoj život. Onaj koji joj je toliko puta spasio život, uspostavio normalan srčani ritam i bio njezin spasilac.

Nakon gotovo 48 sati probudila se u šok-sobi.

- Nisam mislila da će me toliko boljeti - smije se Gabi. Cijelo ju je tijelo boljelo, a onda je u jednom trenu pomislila: Ja sam se probudila. O, Bože, pa tu sam! Živa sam i imam zdravo srce!

Više neće morati paziti stoji li pokraj magneta, jer prije joj je značio smrtnu opasnost, a jednom kad se oporavi, moći će trčati po kiši, kao što je i sanjala.

Sada se oporavlja i to će potrajati još neko vrijeme. Za nekoliko dana ima biopsiju i ako sve bude dobro, možda Božić provede u svojoj kući sa svojom obitelji.

Mora uzimati lijekove, ali to je radila i dosad. Mora paziti na infekcije, ali ni to joj nije novost.

Njezini bolnički dani bliže se kraju. U ovih osam bolničkih mjeseci prošla je svašta, i smijeha i suza, i uspona i padova. Upoznala je brojnu djecu koja se bore. S nekima se, nažalost, na svom putu i zauvijek oprostila, ali kaže da su oni njezina snaga.

- Moja borba je i borba za njih. Često sam razmišljala i o mami i baki. Znam da su me i one negdje gore čuvale, svim srcem vjerujem u to - govori.

Koliki ti je ožiljak, pitam je.

- Golem i predivan. Obožavam ga gledati jer to je ožiljak koji me spasio. Jedva čekam obući badić i ponosno ga prošetati - smije se.

Sjećaš se kako si mi prije četiri godine rekla da želiš postati glumica, a koje su ti sada želje? - Želim biti sretna, a ostalo će doći samo po sebi - zaključuje Gabi.