IVANA ŠERIĆ

SPLIĆANKA KOJA DRMA NBA LIGOM Bivša košarkašica i doktorica matematike dio je tima koji za Philadelphia 76ers radi minuciozne analize igrača i sustava

Ivana Šerić
 Paun Paunović / HANZA media

Philadelphia Sixersi prošlu sezonu izborili su doigravanje, igraju fantastičnu košarku, punu ritma, energičnu, brzu, po mnogima odavno nisu imali ovako talentiranu momčad, Embiid, Šarić, Simmons, JJ Redick... Kažu da ove sezone Sixersi imaju talent, kemiju i trenera. Cijeli paket. I tajno oružje, ured za analitiku koji treneru Brettu Brownu servira hrpu podataka, kako o momčadi Sixersa, tako i o suparnicima neke važne detalje.

Prema pisanjima američkih kolega, deset čarobnjaka analitičkog tima samo u ovoj sezoni je pripremilo 1,5 milijardi redaka podataka, ili za svaku utakmicu po najmanje deset stranica pripremljenog materijala vezanog uz suparničke momčadi, ali i individualne podatke o igračima Sixersa. I ne samo za pojedine utakmice, nego podatke vezane za svakog igrača Sixersa kako bi se tijekom treninga mogle popraviti uočene pogreške, korigirati neki detalji u igri, ali i za individualni napredak. Glavni menadžer Sixersa Bryan Colangelo nije dvojio niti jednog trenutka da je takav odjel potreban klubu u budućnosti. Danas tih deset “čarobnjaka” pogon su koji je stalno na usluzi prvoj momčadi, sastoji se od doktora znanosti, matematičara, informatičara... Predstavljajući dakle taj tim, američke kolege su nam predstavile i Ivanu Šerić, 29-godišnju Splićanku, doktoricu matematike koja je završila prvo studij i potom doktorat na NJIT-u (New Jersey Institute of Technology), a od kolovoza prošle godine nalazi se u ovom elitnom timu.

Ivana Šerić je prije svega igrala košarku, nije baš u taj svijet ušla tek tako. Počela je u Splitu i Solinu, pa onda kada je Splićanka ispala u drugu ligu zaputila se put Požege koja je tada imala darovitu ekipu. Kao srednjoškolka sa 16 godina hrabro se otisnula iz obiteljskog gnijezda napraviti nešto više u košarci. Nakon tri godine igranja u Požegi i okončane srednje škole dobila je stipendiju za studij matematike na New Jersey Institute of Technology. Košarka joj je otvorila vrata znanosti, WNBA je bio predaleko, ali postdiplomski studij i doktorat na dohvat ruke. Šteta propustiti priliku kada je već kvaliteta više nego očita. Doktorirala je u kolovozu prošle godine, pogledala malo oglase za posao i pronašla svoju put u Sixersima koji su odmah po životopisu odlučili angažirati Splićanku za poziciju “data scientist”. Danas je Ivana jedan od onih “čarobnjaka” iz Phillyja koji sve serviraju stručnom stožeru.

I ovo je zapravo ta američka priča o radu i uspjehu mlade djevojke koja je spojila svoje dvije ljubavi, te još jednom pokazala i dokazala koliko se znanjem može postići.

Koliko je bilo teško prilagoditi se američkom životu?

- Nije mi se bilo teško prilagoditi. Došla sam tijekom zimskih praznika pa sam imala tri tjedna za navikavanje na američki sustav, od treninga do prehrane, prije nego su počela predavanja. Igračice i trenerice su mi dosta pomogle, a i već sam se navikla živjeti daleko od kuće dok sam bila u Požegi. Nekako mi je taj dio bio i pripremni za samostalan život u SAD-u.

Vi ste u SAD-u nakon koledža završili i doktorski studiji, stekli i znanstvenu titulu. Kolika je razlika između doktorskog studija u SAD-u u odnosu na koledž?

- Ogromna je razlika. Na koledžu se pokriva dosta različitih područja matematike, a na doktorskom studiju se izabere jedna grana matematike i uči do zadnjeg detalja. Svaki student sudjeluje u istraživanju pod vodstvom jednog ili više profesora, mentora, što je najvažniji dio doktorskog studija. Cilj je pridonijeti razvoju tog područja otkrivanjem novih metoda. Imala sam dva mentora, a jedan od njih je iz Hrvatske, dr. Lou Kondić, koji je cijenjen znanstvenik diljem svijeta.

Početak rada u Sixersima?

- Počela sam lani u kolovozu, dva tjedna nakon obrane doktorske radnje. Nekad se zamislim i ne mogu vjerovati da stvarno imam ovaj posao. Ta kombinacija matematike, programiranja i košarke mi je posao iz snova! NBA liga je postavila kamere u sve arene, koje prate pozicije igrača i lopte, i sve ekipe imaju pristup tim podacima. Tako sam prije tri-četiri godine saznala da NBA ekipe zapošljavaju analitičare, američki kazano ‘data scientist’, i počela sam samostalno učiti dodatno što mi je potrebno za ovaj posao.

Sigurno je da ne možete kazati da je posao jednoličan. Košarka kao živa materija nudi stalno nove informacije, nove podatke. Kako izgleda vaš, recimo, prosječan radni dan?

- Uloga ‘data scientist’ je presjek programiranja, matematike/statistike i komunikacije rezultata (bilo putem grafova, tablica ili potpuno riječima). Prosječni dan se sastoji od sastanka s trenerima, na kojima sudjelujem zajedno s direktorom analitike, i rada na različitim projektima - od odgovora na direktna pitanja trenera, medicinskog tima, GM-a, pa do osobnih projekata. Imamo sustav takozvanih ‘Personal Fridays’, i svaki petak radimo na projektu po izboru. Naravno, uvjet je da je povezano na posao i time se potiče kreativnost i otkrivaju nova rješenja, ali i nova pitanja.

Po čemu se analitika Sixersa razlikuje, čitam da imate izvrstan program i ljude? Kontaktirate li sa strukom, trenerom momčadi, igračima?

- Imamo deset ljudi u analitičkom timu, jedan od najvećih analitičkih timova u NBA. Surađujemo s ostalima u ‘front officeu’ trenera, generalnog menadžera, medicinskog tima, trenera za individualni razvoj igrača i skauta. Mislim da se najviše razlikujemo od ostalih po tome što se svi u ‘front officeu’ oslanjaju na podatke i statistiku da bi donijeli bolje informirane odluke.

Ovo ljeto bilo je izuzetno radno i naporno za Ivanu, odabrana je za odlazak u Ljetni kamp Sixersa. Imala je iz “prve ruke vidjeti kako se to radi na parketu”. Za sportašicu i košarkašicu sigurno nije bilo iznenađenje, ali novo iskustvo koje će joj pomoći u radu. I poboljšati ga svakako.

Kakva su to nova zaduženje, nova iskustva?

- Tijekom ljetne lige sudjelovala sam na sastancima s trenerima, pomagala tijekom treninga, i bila sam na klupi tijekom utakmica. Dosta sam naučila kako treneri planiraju treninge, kako komuniciraju s igračima, i što traže od igrača. Ljetna liga mi je bila odlično iskustvo, i neizmjerno sam zahvalna trenerima i organizaciji 76ers što su mi pružili tu priliku.

Ovaj posao je za vas iz snova, vidite li se u njemu do kraja života ? S obzirom na to da ste znanstvenik vuče li vas struka, da se bavite matematikom na drugi način?

- Iako sam uživala radeći znanstvena istraživanja tijekom studija i područje mi je bilo zanimljivo, to ipak nije košarka. Šalu na stranu. Zanimljive su reakcije ljudi kad me pitaju čime se bavim. Prije godinu dana kad bih im rekla da studiram primijenjenu matematiku, većinom bi se zgrozili i rekli kako mrze matematiku. Sada kad im kažem da radim ‘data science’ za 76erse kažu mi da imam ‘cool’ posao. U suštini, svakodnevni posao se ne razlikuje značajno, i dalje provodim većinu vremena s matematikom i programiranjem, samo je primjena drugačija.

Osim košarke i matematike, dvije ljubavi koje je spojila, Ivana je zavoljela i način života u SAD-u. Sada je već ‘hommie’, domaća. Naučila se na sve, rekli bismo pa skoro pola života je izvan rodnog Splita. Malo Požega, pa New Jersey i sada Philly.

Kako izgleda život u SAD-u?

- Philadelphia je odličan grad. Bila sam devet i pol godina pokraj New Yorka, koji je jedinstven na svoj način. Philadelphia je dosta manji grad, ali moram reći da su navijači u Philadelphiji veliki zaljubljenici u sportove! Bilo je veliko slavlje kad su Eaglesi osvojili prvenstvo. Utakmice 76ersa su bile većinom popunjene tijekom regularne sezone, a za playoff su popunjene do zadnjeg sjedala!

Osim rada u klubu kojem ste maksimalno posvećeni, ostaje li vremena za neki hobi?

- Ako se gledanje košarke ne računa kao hobi, onda tijekom sezone nemam puno vremena. U NBA ligi ima nekoliko utakmica svaki dan, tako da najčešće gledam košarku u slobodno vrijeme. Kako u tome uživam, ne računa se kao posao. Dok nema NBA utakmica nađem vremena za planinarenje i kampiranje.

Kad ste zadnji put uspjeli doći do Splita, ima li nostalgije za kućom?

- Zadnji put sam bila lani za Božić i Novu godinu. Nostalgija je više za obitelji, ali čujemo se svaki dan preko Skypea pa se i to nekako prebrodi. Tata mi je baš bio u posjeti u travnju, a mama je došla u svibnju. Tata je veliki obožavatelj košarke, ide na sve utakmice Splita, a kod kuće je na televiziji stalno košarka, ove godine čak i ostaje budan do 4 ujutro kad 76ersi igraju.

Održavate li kontakte s nekadašnjim suigračicama iz Hrvatske?

- Čujem se povremeno sa suigračicama iz Požege. Najviše s Tinom Čizmić, s kojom sam živjela skupa dvije godine u Požegi. Zajedno smo i otišle iz Splita u Požegu jer smo dobile priliku igrati za prvoligašku ekipu pod vodstvom Vladimira Engelmana, naša Splićanka je tada bila u drugoj ligi. Ostale iz naše generacije u toj ekipi Požege su bile Ana Božić, Martina Lovrić, Kristina Soldo... Bile smo jedna od najmlađih ekipa u prvoj ligi, i treću godinu zajedno smo igrale ligu za prvaka.

Kad pogledate unatrag cijeli svoj put, smatrate li da je hrabrost bila tako mladi otići od kuće?

- Ne bih rekla da je stvar bila u hrabrosti. Košarka mi je uvijek bila na prvom mjestu, išla sam svaki dan na individualne treninge i navečer na ekipne treninge, čak i treći trening u danu s trenerom atletike dva-tri puta tjedno. Kada mi je trener Vlado Engelman ponudio priliku biti sastavni dio u prvoligaškoj ekipi naravno da sam prihvatila. Do tada mi je to bila najveća prilika u košarkaškoj karijeri. Iako sam imala samo 16 godina nije mi bilo teško otići jer je to bilo zbog košarke. Kad nešto volite toliko, ništa nije teško. Naravno, puno je pomoglo što su me roditelji podupirali u toj odluci.

Biste li preporučili i drugim mladima da slijede snove i riskiraju, ili da budu kod kuće “na sigurnom”?

- Naravno! Znam, mnogi će misliti da mi je u ovom trenutku to lako reći. Nisam bila sigurna da ću imati ovaj posao, slala sam prijave i za druge poslove na fakultetima i istraživačkim institucijama. Potrebno je dosta sreće da se ovakav san ostvari, ali rizik postane manji ako se dobro pripremi. Provela sam dosta vremena na treninzima a i za knjigom, zbog čega sam bila spremna kad se prilika ukazala. Nadam se da će moja priča potaknuti mlade u Hrvatskoj da se više bave sportom i da vide da i matematika može bili zabavna. Poglavito se nadam potaknuti više djevojčica da se bave sportom i tehničkim ili znanstvenim područjima koji su u manjku žena u struci.

Možda je sada lijepo biti “data scientist”, no do te titule se trebalo uspeti dugačkim stepenicama. I svaki put, onaj najlakši, a i onaj teži počinje prvim korakom. Pitanje je samo koliko je jaka ta želja i koliko ste se spremni žrtvovati i posvetiti svom cilju. Ivana je naša “američka priča” i dokaz da žene u sportu i baveći se sportom mogu puno ostvariti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 21:29