Njih šestero spavaju u kontejneru kao sardine. Uz šest spojenih madraca na podu, nema mjesta ni za što drugo. Ipak, tri generacije Dragića se ne žale. Šest dana su spavali u autu, pa cijene krov nad glavom, od čega god da je. Baba i djed tih su noći spavali kod svojte u selu.
Dobili su oni kamp-kućicu, ali je u njoj jako vlažno.
- Bit će kondenzacija jer krov ne prokišnjava. Ne može se to ni ugrijati. Stavim dvije grijalice, ali jednom, dvaput se otvore vrata i ledeno je. Ne dam ja da budu unutra, pa spavamo svi zajedno - voli i čuva svoje stare roditelje Zoran Dragić.
Otac Zoran, majka Danijela, djed Miloš, baka Radojka te Vasilije i Vasilisa veću kućicu zasad neće tražiti. Čekat će, kaže Zoran, "da se narodu osigura", da svi dobiju krov nad glavom, a onda možda i oni dobiju koju od ovih većih mobilnih kućica, pa da u njoj mogu i boraviti, a ne samo spavati.
No, dotad će živjeti kao što žive i danas.
Spavati u kontejneru, kuhati i jesti u bivšoj šupi, manjoj od deset kvadrata, "preuređenoj" da u njoj imaju osjećaj doma koliko-toliko. Na zahod idu u kuću s crvenom naljepnicom.
"Kuhinja" miriše po pečenoj piletini. Priprema se ručak, kuhaju si sami. Seoska trgovina je zatvorena.
Sve što im može zatrebati dobiju od volontera.
- Svaka im čast. Dolaze odasvud. Evo, baš su iz Dubrovnika maloprije bili. Pitaju treba li hrane, odjeće, deka, mlijeka za djecu... što god - hvali volontere.
Danijela i Zoran, ma koliko ih ponekad zaskoči tuga, pred djecom je ne pokazuju. Suzdržavaju se od loših emocija.
- Da bi oni bili jači - kaže Danijela. Sad su svi bolje.
- Kad je bio prvi potres, 28. siječnja, jako su plakali, nisu se mogli smiriti, nakon drugoga je bila katastrofa. Tri se dana nisu smirili, a sada su, hvala Bogu, dobro - kaže Danijela.
Pitamo Vasilisu da nam nešto kaže. Tri su joj godine.
- Živim u Moštanici, u 'kontanjeru', lijepo mi je, ljepše nego u kući. U kući mi je bio jaki potres. Bilo me je strah. Nas trojica smo bili u hodniku, skidali smo se i došao je jak potres, otišla sam van - ispriča pa završi sa smijehom.
Od sinoć je u kontejneru jedan "krevet" prazan. Otac Zoran krenuo je na posao, razvozi kruh za sisačku pekaru, pa ustaje prije zore.
- Da ih sve ne budim kad idem - kaže uz osmijeh.
Pekara, napominje, radi s pola kapaciteta. Pola se kruha peče u Sisku, a ostatak dolazi iz "Klare".
Cijela je obitelj nasmijana i vedra. Samo su baka i djed malo u strahu. Pokazuju rukama da im srce još lupa kad se prisjete potresa - onog velikog. Ovih malih svaki je dan nekoliko. Zemlja se na Baniji ne prestaje tresti.
Sin Zoran gleda ih i "prevodi" nam. Oboje su gluhonijemi. Mirovinu su zaradili u sisačkoj Segestici, othranilo ih je državno poduzeće. Kuću su sagradili 1968. godine, a sada su ostali bez nje.
- Bilo me je jako strah, još se bojim i srce mi stalno lupa. Tu unutra me steže - pokazuje na srce baka Radojka (74).
Njezin suprug Miloš (82) kaže da mu je sve ovo što se događa jako konfuzno.
Zoranu je tuga gledati prestrašene roditelje. Drugačiji su, kaže. Odjednom su onemoćali, zbunjeni su... Nikada ih nije vidio ovakve. Imali su svoju sobu, koja je posve uništena, ali je lijepi, veliki ormar od lakiranog drveta sa staklenim vratima ostao cio. Lijep je to komad namještaja.
Zoran im je jedino dijete i zato je ostao s njima. Doveo im je i snahu, a kad su prije šest godina dobili Vasilija, a onda prije tri i Vasilisu, obitelj je bila kompletna.
Lijepo su živjeli i onda je grunulo. Kako će, ne znaju, ali seliti se ne žele. To im je dom. - Čuli smo da će se obnavljati i graditi, ali nitko još do nas nije bio - kaže Zoran. Ne proziva nikoga.
Temperatura je ispod nule, dvorište je velika ledena ploča. Mora se jako dobro paziti da se ne padne. Osobito dvoje najstarijih, kako ne bi polomili krhke kosti.
Danijela Dragić radi kao gerontodomaćica. Sada je svojim štićenicima, njih šestero, potrebnija nego ikad. Pomaže i Zoran, vozi im hranu koju od Pletera u selo doveze Crveni križ.
- Baš ih je strah. Svi su stari i onemoćali, od 80 do 90 godina, boje se. Kad trese, oni ne mogu bježati. Mogu samo ležati i čekati da vide što će se dogoditi - kaže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....