USPJEŠNI GIMNAZIJALAC

SKROMNI ŠAMPION IZ VIROVITICE: KAKO JE STVORENA NOVA ZVIJEZDA NAŠE ATLETIKE Do zlata ga tjerale jeftine sprinterice, pravi trener, inat i veliko srce

 Damjan Tadić / HANZA MEDIA
 

Sprinterice, štoperica i srce. Na papiru se ponekad čini malo, a u stvarnom životu puno, jako puno. Često i presudno. Veliko srce, sprinterice od 200 kuna i štoperica u pravim rukama, priča je to o tinejdžeru Marinu Bloudeku i treneru Zlatku Totu, o stvaranju europskog juniorskog prvaka na 800 metara, jednoj od kraljevskih disciplina kraljice sportova.

Vožnja prema Virovitici, domu novog prvaka, nakratko nas je vratila u 2005. godinu i 90 km južniji Jasenovac. Tada je junak priče bio Milan Kotur, europski juniorski prvak na 400 metara s preponama. Mjesto bez atletske staze, zavoja, vježbanje na travi umjesto na tartanu…

Uvjeti za treniranje bili su otprilike onakvi kakve smo par sati kasnije vidjeli u Virovitici. Kroteći znatiželju prije nego što se naši novi heroji raspričaju imali smo samo jednu želju: neka se Bloudekova karijera razvije bolje nego Koturova koji se izgubio u seniorskim godinama. Na temu “što je krenulo po zlu” može će zajedno popričati jer su obojica članovi AK Agram.

Glavno oružje

Štoperica, srce i sprinterice koje nose dug i lagan korak mladog prvaka. Trener Zlatko Tot, profesor tjelesne kulture u OŠ Ivane Brlić Mažuranić, priznat će da im je to glavno oruđe, iako neće dozvoliti da ih se tretira kao neke “siromačeke” koji su se ušuljali tamo gdje im nije mjesto…

- Srce, prije svega srce. Nije se još dogodila niti jedna utrka u kojoj je Marino vodio u posljednjih 70-80, a da nije pobijedio.

Srce i mentalitet pobjednika o kojem su nam pričali ljudi koje smo kontaktirali prije posjete senzacionalnom europskom prvaku.

Damjan Tadić / HANZA MEDIA

- J…š Engleze - zafrkantski se nasmijao Tot aludirajući na konkurenciju koju su pobijedili, Britance i predstavnike ostalih atletskih i sportskih sila.

Inače, prof. Tot je i sam po sebi osebujan lik. Idealan za bonus pitanje na sve popularnijem kvizu Nogometne lige. “Navedite jedinog prvoligaškog nogometnog trenera na svijetu koji je stvorio i europskog juniorskog atletskog prvaka.” Nakon što u Virovitici nije zaživio atletski program prešao je u nogomet. Kondicijski trener u stožeru Tonka Vukušića, a u posljednjim tjednima Mladosti 127. i glavni trener tadašnjeg suhopoljskog prvoligaša.

- Odradio sam desetak utakmica. Netko je morao voditi momčad nakon što su gotovo svi napustili klub - nasmijao se i na vlastiti račun prije nego što se okrenuo “kraljici”.

- Iznenađenje smo samo po uvjetima u kojima radimo, ni po čemu drugome. Primijetio sam da me mnogi podcjenjuju, pitaju se tko sam. Ne znaju oni da sam diplomirao atletiku na DIF-u, učili su me profesori Pukanić i Milanović. Kasnije sam, 1980., s Predragom Štetićem osnovao atletski klub u Virovitici. Nismo izdržali dugo, nije bilo uvjeta - priča nam Tot prije nego što se trpko nasmiješio…

- Otprilike kao i sada.

Virovitica, nažalost, niti danas, 37 godina kasnije, nema uvjete, a samim time niti atletski klub. Ironija, koja je zamirisala i kad smo obišli mjesto na kojem najčešće treniraju - stazu u gradskom parku uz dvorac Pejačević.

- Najmekša podloga u gradu.

Ironija jer se radi o sitnim kamenčićima poput, primjerice, staze u zagrebačkom parku Maksimir.

Damjan Tadić / HNAZA MEDIA

- I po zimi smo ovdje. Ljudi se šetaju pa se snijeg brzo utaba - u razgovor se uključio i glavni junak priče, europski prvak Marino Bloudek.

Trenira se još i na mostu koji vodi prema dvorcu, vojnom poligonu u kojem trava samo što nije u potpunosti prekrila šljaku, pa je 333 metara duga staza više zelena nego crvena te Milanovcu. Četiri km uspona na obroncima Bilogore u kojem trči po nogostupu i cesti. Asfaltu ili snijegu.

Pomeli konkurenciju

- Na automobile sam se navikao, kao i vozači na mene. Veća opasnost su mi psi - nasmijao se Marino.

U godini u kojoj se kovalo zlato na pravoj atletskoj stazi proveli su samo tjedan dana tijekom uskršnjih praznika u Medulinu i Puli te još četiri dana u Zagrebu uoči EP-a. I pomeli konkurenciju...

- Ne znam koliko će još napredovati, ali bio bih presretan kad bi imao graciozan korak kao Luciano Sušanj - kaže još Tot.

Europski juniorski prvak na 800 metara nesuđeni je nogometaš. Otac Valentin tukao je loptu u niželigašima, talent je naslijedio i od djedova brata Marijana Bloudeka, najpoznatijeg po karijeri u zeničkom Čeliku. Težak lom noge u sedmom razredu osnovne škole je, pak, zatvorio Marinovu nogometnu, a otvorio atletsku knjigu...

- Nekoliko puta sam bio među najboljima u Arsenalovu kampu u Grčkoj, ali odbijao duže ostanke i povratke jer sam imao samo 12 godina. Mjesec dana sam trenirao i s nogometnim klubom Dinamo, zvali su me da se preselim u Zagreb, ali to nije dolazilo u obzir zbog teškog financijskog stanja u obitelji.

Nije im se svidjelo što sam ih odbio pa su mi rekli da više niti ne dolazim. Planirao sam biti nogometaš, daleko dogurati, ali danas mi je jedina sportska želja postati profesionalni atletičar. Sreća je da sam pokleknuo nad trenerovim nagovaranjem. Još godinu dana sam ovdje, da završim srednju školu (Opća gimnazija, matematički smjer), ali onda, zbog karijere, moram odseliti iz Virovitice.

Trener bi najsretniji bio s odlaskom na studij u Ameriku, jedna od opcija je i da se svi zajedno presele u Zagreb, a Bloudek bi najradije u...

- Italiju, u ekipu Amela Tuke. Da mi je samo na tjedan dana doći kod njih, da im se svidim pa da me pozovu na duže vrijeme.

Sam protiv svih

Bosanskohercegovačka senzacija je prije dvije godine osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu. Bloudek i Tuka upoznali su se nedavno na mitingu u Zenici, a poveznica je i Kakanj. Rodni grad Amela Tuke i Valentina Bloudeka...

- Nemam atletskog uzora, a cilj mi je trčati protiv svih najboljih. I Tuka je jedan od njih. Šokirao sam se kad mi je prišao i rekao da zna tko sam. Poslije utrke smo se raspričali. Volio bih u njegov kamp jer su tamo samo petorica atletičara i trener mi se može posvetiti. Za razliku od koledža u kojem je veliki broj atletičara. No, to ne znači da ne želim obrazovanje. Htio bih biti fizioterapeut tako da nakon karijere mogu ostati u sportu, raditi u klubu ili pratiti nekog atletičara na natjecanjima. U svakom slučaju moram otići jer ovdje više neću moći napredovati.

A što se odlaska tiče, teže će se biti razdvojiti od obitelji nego izabrati pravi sportski put...

- Jedinac sam, bojim se da će mama Blanka tražiti da dođe sa mnom pa da kuha treneru i meni. Samo da se ne razdvajamo - nasmijao se opet.

- Gleda sve moje utrke, vrišti, čeka me na kućnom pragu poslije svakog natjecanja. Uvijek mi pošalje poruku ‘sretno’ i stavi srce. Teško joj je kad čuje da se moram odvojiti, ali ovdje nemam uvjeta. Kako je krenulo, selit će se sa mnom, ha, ha.

Otac je, pak, odigrao veliku ulogu prilikom oporavka...

- Liječnici su rekli da godinu dana ne smijem vježbati, a on me je već nakon mjesec dana odveo na polje.

On je trčao, a ja hodao na štakama i radio vježbe snage. Išli smo svojim putom i uvijek bili nekoliko koraka ispred liječnika.

Nisam im smio puno toga reći. Teško mu je bilo kad sam morao prestati s nogometom, ali danas je jako sretan. Njegove su poruke poduže, mala pisma. Ima tu svega, od ‘peri ruke’, ‘masiraj se’ do ozbiljnijih savjeta.

Otac je, posredno, zaslužan i za nadimke.

- Sličan sam mu, kao da smo braća, pa me po njemu zovu Bloki. Odmalena su me zvali i Bosanac i nikad mi to nije smetalo. Još mi je i bolje kad me tako zovu.

Roditelji danas vode obiteljsku pekaru Roko u središtu Virovitice i glavni su Marinovi sponzori koji im se odužuje dobrim ocjenama, sportskim rezultatima, a u danima najvećih gužvi za Uskrs i Božić pomogne i u samoj pekari.

Damjan Tadić / HANZA MEDIA

- Sve što imam je 800 kuna mjesečno od grada, a dobio sam i dva poklon-bona koja sam iskoristio za sportsku opremu. Ma da mi je samo doći do toga da me Nike sponzorira s opremom, pošalje par pari sprinterica i slično, bio bih najsretniji na svijetu. Uvijek potrošim više novca nego što mi mama da, ali ne smijem joj to reći. Doživljavam se skromnim, zahvalan sam svima i sve što si još želim je taj Nike.

Bloudek je fascinantan i po tome što samo tri godine ozbiljno trenira atletiku. Tek je zagrebao ispod “kraljičine” površine...

- Nakon što sam popustio pred trenerovim ‘dosađivanjem’ u prvoj utrci bio sam drugi na 1000 metara, a u drugoj izborio reprezentaciju. U Mariboru sam bio treći, a trčao sam u običnim tenisicama jer nisam imao sprinterice. Nisam niti znao da postoje.

Do prije par tjedana nisam znao niti da postoje kampovi u Švicarskoj u kojima se pripremaju trkači na srednje i duge pruge.

Zatim sam kupio neke od 200 kuna koje sam nosio sve dok si za EP nisam kupio nove od 1000. Za njih sam zaradio osvojivši drugo mjesto u Zenici iza Tuke i s njima osvojio zlato. Valjda će mi to biti nove sretne sprinterice. Nisam htio trošiti obiteljski novac pa sam čekao zaradu.

Novac za njih je dobio od strica Vedrana.

Baka se moli

- Njih čuvam za drugu opremu. Kiko je, kao i cijela obitelj, moj veliki navijač. Djed Zdravko i baka Nada u Kaknju, kao i djed Ivo i baka Kata u Bušetini koja se sa svojim društvom bakica uvijek pomoli za mene. Jako mi je drago kad me nazove, takve stvari mi puno znače. Kao i kad mi je prijatelj Petar s obitelji napravio ogrlicu u kojoj su dvije srebrne naušnice spojili u jedna krila. Na dan finala poslali su mi fotografiju ogrlice i prelijepi tekst, poručili da ih moram pozlatiti.

Svima njima priprema posebnu zahvalu...

- Ako jednom odem na Olimpijske igre napravit ću si majicu u kojoj ću navesti imena svih koji su mi podržavali, a one koji su mi najviše pomogli, obitelj, trenera..., stavit ću u srce.

Iako mnogi spominju njegov mentalitet pobjednika, u javnosti neće reći da sanja rezultate poput olimpijskog zlata...

- Teško je to pored Kenijaca, a ja još nikada u životu nisam trčao protiv crnaca. Mislim, svakom atletičaru je urođena želja za pobjedom, ali ja sam skroman. Čekam da ih sve upoznam, procijenim, pa da onda vidimo tko je najveći macan...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:11