KORONAVIRUS

SEDAM PRIČA O ZAUSTAVLJENIM ŽIVOTIMA Hrvatska pjevačica za Jutarnji: 'Oprostite, netko mi zvoni... Policija provjerava jesam li doista kod kuće'

Gornji red: Marija Jelovečki, Snježana Pejčić, Sara Renar, Domagoj Kovačina; Donji red: Monika Herceg, Milko Šparemblek, Mario Ozmec
 Željko Puhovski, Srđan Vrančić, Goran Mehkek, Darko Tomaš / CROPIX
Kako su živjeli, kako su im se životi promijenili, čemu se nadaju

Nakon stanke od 4 godine ponovno sviram violinu i brinem što će biti s maturom

Marija Jelovečki

maturantica u Trećoj ekonomskoj školi u Zagrebu 18 godina

Zagreb, 260320.
Adamovec. Dragutina Domjanica 103.
Tema Portreti s maskom, Marija Jelovecki.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
CROPIX

Početak je veljače i Marija Jelovečki iz Adamovca sprema se za školu. Probudila se prije zore kako bi stigla do 8 sati u Zagreb. Prvo autobus, pa tramvaj i još onda desetak metara pješice. Otprilike sat, sat i 15 treba joj od kućnog praga do Treće ekonomske škole. No, navikla je na takva jutra. Maturantica je i ovako joj školski dan počinje zadnje tri i pol godine.

Prije početka prvog sata u razredu vlada uobičajeni šušur. U toj kakofoniji netko je spomenuo koronavirus. Nije dugo trebalo da se razvije rasprava.

“Stigao je u Europu!”

“U svijetu je oboljelo više od 17.000 ljudi!”

Zabrinutost se uvukla među nekolicinu učenika, no ubrzo je cijela priča prešla na zezanciju.

“Neće to sigurno doći do nas.”

Marija je isto tako mislila. Uostalom, ima previše drugih stvari o kojima mora razmišljati. Sati plesa nakon nastave, glazbena škola i pripreme za maturu vikendom, natjecanje iz poduzetništva sredinom ožujka, pa vatrogasci, humanitarne akcije te tu i tamo modeling. Tako je to otprilike izgledalo u Marijinom životu početkom veljače, a sljedećih tjedana stvari se nisu previše mijenjale u njezinom dnevnom rasporedu. U pozadini, pak, virus se širio.

- Prvo smo svi govorili da će to trajati ta dva tjedna, taman da se odmorimo malo kada već nećemo imati proljetne praznike. Dovoljno vremena da dođemo k sebi i nastavimo dalje – priča nam Marija preko mobitela iz svoje sobe u Adamovcu.

U ponedjeljak su, naime, trebala isteći ta dva tjedna. No, kako sada stvari stoje, škole će ostati zatvorene do svibnja, ako ne i do početka ljeta. To nitko ne može znati.

Dok se svijet ne vrati u normalu, Marija, kao i svi ostali, živi u samoizolaciji. Nema više satova plesa, glazbene škole, ni buđenja rano jutro kako bi stigla na vrijeme u školu. Sada joj dan počinje, teče i završava u potpunosti unutar zidova njezina doma.

- Iskreno, ludim. Navikla sam stalno nešto raditi jer sam hiperaktivna. Sada s toliko slobodnog vremena previše razmišljam, a premalo stvarno radim – kaže Marija.

No, i u okovima samoizolacije uspjela je popuniti svoje dane. Jedan dio radnog tjedna odlazi joj na online nastavu i zadaće. Počela je ponovno svirati violinu nakon stanke od četiri godine. Pomaže i roditeljima po kući. Pronašla je i način kako pomoći, pa unesrećenima od nedavnog potresa zajedno s roditeljima šalje hranu te ostale potrepštine. U trenucima samoće pita se što će biti s maturom i upisima na fakultet. Razmišlja o svojim prijateljima i zamišlja kako joj sada ne bi smetalo provesti cijeli dan u školi.

- Nada se da će, nakon što ovo ludilo završi, svijet biti drugačije mjesto. Da će ljudi biti više solidarni i cijeniti one što imaju. Da neće toliko zagađivati zemlju i da će provoditi više vremena s obitelji i prijateljima. Da će svi, barem malo, postati bolji ljudi. (M. B.)

Čudno mi je kad je sve tako tiho. čim karantena završi krenut će veliko ludovanje

Domagoj Kovačina:

student medicine, radi kao blagajnik u trgovini, 26 godina

Zagreb, 260320.
Domagoj Kovacina koji radi u trgovini Zabac.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Početak je veljače, dan kao i svaki drugi. Kroz malu trgovinu outleta Žabac proći će otprilike 1800 ljudi. Police su pune i nema gužve. Koronavirus je tek došao u Europu.

Sredina je mjeseca. Gužve su malo veće, ljudi kupuju više nego inače. No, police su i dalje pune. Dani su i dalje relativno normalni. U pozadini toga koronavirus širi se Italijom gdje raste broj zaraženih.

Kraj je mjeseca, u Hrvatskoj su zabilježeni prvi slučajevi zaraze. Panika je dobila svoje lice i Domagoj ga je vidio iz prvog reda. U trgovinu dnevno dolazi 4000 ljudi i većina masovno kupuje namirnice. Jedan je čovjek kupio 50 pašteta, cijela zaliha mlijeka planula je u 15 minuta, a WC papir je svatko morao imati u svojoj košarici. Strah se uvukao među ljude.

Danas, pak, Domagoj gleda jedno drugo lice društva. Deset dana nakon što su na snagu počele stupati strože mjere samoizolacije, ljudi više ne dolaze toliko u njihovu trgovinu. Broj kupaca s početka veljače se prepolovio, nema više gužve na blagajnama, police su pune. Oni koji dođu u trgovinu nose maske i rukavice te se drže podalje od drugih ljudi. Jedino što je ostalo iz one histerije jest strah koji se i dalje osjeti u ljudima.

Dok je Domagoj iz prve ruke gledao kako se društvo mijenja, mijenjao se i njegov život. Student je medicine i ovo mu je zadnja godina, a kao prodavač radi kako bi zaradio nešto ušteđevine. Na početku godine plan je bio na ljeto dati posljednji ispit, zaposliti se i polako graditi svoj novi život. Danas je taj plan na čekanju sve dok kriza s koronavirusom ne završi.

Osim što mu je nakratko zaustavio budućnost, virus mu je oduzeo i dio iz prošlosti. Više ne ide na fakultet, ne nalazi se s prijateljima i ne odlazi k svojim roditeljima u okolicu Bjelovara zbog straha da ih ne zarazi. Još se uvijek sjeća tog posljednjeg normalnog dana prije negoli je sve stalo.

- Bila je to srijeda, dan prije negoli su zatvorili sve kafiće. Sjećam se, bio sam na kavi, poslije sam otišao do igrališta u kvartu i s curom te nekom djecom igrao košarku. Trgovine su normalno radile, nije bilo razmaka među ljudima. No, sve se više pričalo o izolaciji, tako da smo se djevojka i ja pripremali za taj scenarij - priča Domagoj.

Sad su mu svi dani gotovo isti. Malo dulje spava, gleda filmove, prati vijesti te ranije odlazi na počinak. Dnevnu monotoniju razbije odlazak na posao, no vani ga dočeka atmosfera koja ga podsjeća na sliku “Krik” Edvarda Muncha.

Ulice su, kaže, puste. Nema više pješaka koje je biciklom izbjegavao na putu do posla. Nema ni automobila zbog kojih se živcirao jer ne paze dovoljno na druge sudionike u prometu. Nema nikoga u gradu koji je do prije samo mjesec dana gorio životom.

- Koliko god to čudno zvučalo, nedostaje mi taj urbani šum grada, razgovori ljudi, ta buka automobila. Čudno je kada je sve tako tiho - kaže Domagoj.

Iskreno se nada da će se krajem svibnja život polako vraćati u normalu. Kada se to dogodi, siguran je u nekoliko stvari. Prvo, smatra da se društvo neće drastično promijeniti. Drugo, sljedećih mjeseci nakon karantene svi će ludovati kako bi napunili svoje socijalne baterije. I treće, on će nastaviti sa svojim planom koji je sada na čekanju - završiti fakultet, zaposliti se i voditi miran život bez ikakvih drastičnih potresa. (M. B.)

Kad sve ovo prođe, negdje ću stati i samo “pogledati livade” oko sebe

Snježana Pejčić

streljašica, osvajačica brončane medalje na Olimpijskim igrama 37 godina

Rijeka, 260320
Snjezana Pejcic. Portret s maskom. Hrvatska streljasica. Svjetska i europska rekorderka.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / CROPIX

Snježani Pejčić posljednji normalni dan bio je ponedjeljak 16. ožujka. Taj je dan zadnji put otišla na trening streljaštva i nesvjesno uživala u slobodi kretanja riječkim ulicama. Nakon toga zatvorene su sve dvorane i sportski objekti i s njima je nestao Snježanin ključni detalj koji pokreće njezin normalni, svakodnevni život i koji ju je učinio jednom od najboljih streljašica svijeta. Počela je era samoizolacije za koju se ona, kaže, pripremala cijeli život.

Snježana je, naime, introvert. Godi joj dan s malo socijalnih kontakata i trenutačno ima osjećaj kao da je ovo sve jedan veliki produljeni vikend u kojemu stigne napraviti sve za što do sada nije imala vremena - pročitati knjige koje već mjesecima stoje na polici, pogledati filmove i serije koje nikako da siđu s “must watch” (obavezno pogledati) liste te očistiti stan u maniri oslobađajućeg, proljetnog čišćenja. Ipak, čak niti najtvrđi usamljenici ne mogu vječno bez vanjskoga svijeta pa se s vremenom pojavljuju oni sitni detalji koji počnu nedostajati tek kada ih netko oduzme.

U Snježaninu slučaju to su tri stvari. Prva jest odlazak na nedjeljni obiteljski ručak. Ona živi sama, a roditelji su joj starije dobi pa ne želi riskirati posjet kako ih ne bi slučajno zarazila i time im ugrozila život. Druga je nema više treninga niti će ih biti u narednom razdoblju. Prošlo je više od 20 godina otkako nije tako dugo uzela zračnu pušku u ruke pa se pita kako će to utjecati na njezine rezultate. I, treća stvar, uzurpiran joj je normalni život. Stvari poput šetnje rivom sada su zabranjene, a zaštitne medicinske maske smatraju se obaveznim predmetom bez kojega se stan ne smije napustiti.

- Prije sam mogla otići iz stana kad god sam poželjela, a sada ne smijem. I sama ta pomisao da ne smijem sada me toliko vuče da izađem van, pokupim se i prošetam pored mora ili odem planinariti. Da, to mora da je neka mentalna stvar - priča Snježana.

Polako se zatim mislima vraća u svoj “stari” život. Onaj u kojem je trenirala dva sata, a nekad i po osam sati dnevno, u kojem je išla u teretanu i onda se vratila u stan te složila neki ručak, pogledala jednu, dvije epizoda serije ili pak otišla do prijatelja. Da je ostala u “tom” životu, sada bi bila u Indiji na Svjetskom kupu i, tko zna, možda imala odličje oko svoga vrata.

No, taj život je sada zaustavljen i proći će još neko vrijeme prije nego što se vrati. Iako, svjesna je da ovo nije kraj svijeta.

- Mislim, ako je najgore što će mi se desiti u životu da dva mjeseca moram sjediti doma, onda ću vrlo rado to potpisati. Imam svakakvih zanimacija, imam hrane i alkohola, a imam i vremena da postanem master u jambu - kaže Snježana. S obzirom na to da cijeli svijet sada živi u nekoj vrsti karantene, mnogi romantici prognoziraju da će se društvo nakon ove pandemije promijeniti nabolje. Snježana pak ne dijeli takvo razmišljanje.

- Naši obrasci ponašanja su duboko urezani i teško da se mogu promijeniti, pogotovo kada utječu na naš lagodan život. Ova nas kriza neće ničemu naučiti - smatra.

Nije sigurna kako će se kriza odraziti na nju. Nada se da će promijeniti neke stvari, iako ne zna koje. Ono što je pak sigurno jest to da će prvom prilikom otići kod svojih na ručak i potom na trening. Nada se da će s vremena na vrijeme stati i samo “pogledati livade” oko sebe. (M. B.)

Nedostajat će mi čak i onaj užasan smrad kluba dan poslije kad skupljaš opremu

Sara Renar

kantautorica 33 godine

Samo koji dan prije prvih najava o zabrani javnih okupljanja, točnije za Dan žena, zagrebačka glazbenica Sara Renar izdala je singl “Šuti i pjevaj”, kojim problematizira položaj i javnu percepciju suvremene žene. I kao da je znala da se uskoro više nećemo moći družiti u grupama: u eklektičnoj je pop-pjesmi okupila najvrednije od domaće kantautorske scene.

Sarina vokalna i lirička snaga, kao i gostujući vokali Akle Neon, Barbare Munjas, Luce, Lovely Quinces, Mary May, Pi, Maje Posavec, Ide Prester i Željke Vevere, čine nas - u ovakvo doba - pomalo i nesretnima. Htjeli bismo, naime, vidjeti eksploziju te ženske sile na kakvom koncertu uživo, što prije, no iz današnje perspektive to izgleda nerealno. Opcija B je live stream koncert: mnogi umjetnici u ovo doba svoje aktivnosti prebacuju online.

- Live stream je u odnosu na koncert kao gledanje pornografije u usporedbi s vođenjem ljubavi s voljenom osobom. Svakako, sviranje mi pomaže da prebrodim vlastitu anksioznost ovih dana, ali ostaje gorak okus - govori Sara Renar, dodajući da 9. travnja i ona svira live koncert, u sklopu programa Začarana Močvara. Zatim se prisjeća posljednjeg tuluma prije samoizolacije u kojoj je završila nakon što je doznala da je njezin prijatelj, s kojim je bila u u kontaktu u Splitu, pozitivan na koronavirus.

- Bila je to proslava mojeg rođendana, dan prije izlaska singla. Zvala sam mnoge prijatelje od kojih neke zaista dugo nisam bila vidjela, kako to već ide kad pritisnu životne obaveze u ranim tridesetima. Bila sam dodatno uzbuđena i zbog singla koji je izlazio dan kasnije, kao i zbog nastupa na Noćnom maršu. U zoru smo sa 12. kata promatrali izlazak sunca te si govorili da se moramo češće viđati...

Ničega nismo bili svjesni. Samo nekoliko dana kasnije krenule su najave o zabrani javnih okupljanja i prvi mailovi s otkazanim nastupima u Splitu, Makarskoj i u Konavlima. Sljedećih se dana odvijao nadrealni scenarij: svako jutro pratim nove vijesti o hororu u Italiji, najavama sve većih mjera opreza u Hrvatskoj, zatvaraju se klubovi u Zagrebu, a u Dalmaciji se i dalje bezbrižno igra picigin na plaži. Kad sam se u nedjelju 15.3. vratila u Zagreb, već su mi bili otkazani svi angažmani do svibnja i neki ljetni festivali, vijesti su postajale sve čudnije, a i ja sam završila u samoizolaciji - govori nam Sara pa se ispričava, netko zvoni.

- Oprostite, policija provjerava jesam li doista kod kuće. Čim je moj prijatelj doznao da je pozitivan, odmah su me kontaktirali iz HZZO i odredili mjere samoizolacije do petka 27. ožujka, dakle dva tjedna od posljednjeg kontakta. Iz epidemiološkog zavoda su mi objasnili sljedeće: ako nisam razvila nikakve simptome u prvom tjednu, da to znači da najvjerojatnije i neću te da je iznimno mala vjerojatnost da sam bila zarazna.

Dobre vijesti su da je i prijatelju stanje stabilno. U samoizolaciji smo moj dečko, pas i ja. Dala bih nam vrlo visoku ocjenu snalaženja u kriznim situacijama, sjajan smo tim. Odulji li se ova situacija jako će joj nedostajati prijateljski zagrljaji, muzika uživo, znoj u publici, šank, duge šetnje gradom, knjižnice i tržnice.

- Ma nedostajat će mi čak i onaj užasan smrad kluba dan poslije kad skupljaš opremu - dodaje kantautorica pa izražava nadu da će stanje koje nas je zateklo potaknuti solidarnost i razumijevanje među ljudima.

- Nadam se da nećemo normalizirati trenutačno vrlo opravdane rigorozne mjere. Fašizam uvijek vreba iza ugla, preostaje nam nadati se da smo neke lekcije iz prošlosti ipak svladali - zaključila je glazbenica. (V. B.)

Pisanje me ne zove često. Voljela bih reći da vijesti ne djeluju na mene, ali djeluju

Monika Herceg

pjesnikinja 30 godina

- Naprosto, tektonske ploče se pomiču. Virusi i bakterije dio su našeg svijeta. Dijelimo jednu kuću. Mislim da nam priroda pokazuje, imajući sjajan smisao za tajming, koliko smo maleni i neznatni. Naravno, u isto smo vrijeme i veliki, sposobni za čuda i ljubav. Samo smo možda kao vrsta, društvo, premladi još da kolektivno osjećamo poniznost i zahvalnost - riječi su kojima pjesnikinja Monika Herceg, opisuje okolnosti koje su nas zatekle, a koje bi mnogi ljudi drugačijeg soja i kalibra brže-bolje proglasili apokalipsom, sudnjim danom, zasluženom ljudskom nesrećom.

Posljednje dane s obitelji provodi nedaleko od Petrinje, kod svoje majke. Selo u koje se sklonila je na vrhu brda, kaže, i posve izolirano. Tu se osjeća dobro. Prije ovog proljetnog snijega radila je u vrtu, sadila povrće. Igrala se sa svojom djecom na livadi, šetala do obližnjeg vidikovca u šumi. Mir je to u kojem pronalazi vremena za onaj tip života koji joj ponekad nedostaje u gradu.

- Možda zbog sela nemam osjećaj da se nešto drastično promijenilo. Ovdje je vrijeme prijatelj s kojim se razgovara pa nastojim uhvatiti što više trenutaka i spremiti ih. To je jedno vrtlarenje koje je ponekad teško u buci velikog grada, a nužno je kako bismo imali utočišta u nama - govori Monika Herceg, koja se ne zanosi pretjerano idejama o svijetu nakon koronavirusa - nismo još popravili ni onaj stari.

- Pokušavala sam napraviti neke intervjue i trčala u Pulu držati radionice poezije, trčala s djecom, trčala s rukopisom nove zbirke. Planirala sam putovanja u Grčku i Austriju na neke festivale. Zatim je sve ovo krenulo - prisjeća se Herceg pa nastavlja o svojim izoliranim danima u selu kod Petrinje.

- Moram priznati da sam potpuno uronjena u svakodnevicu, čitam koliko stignem, ali pisanje me ne zove često. Voljela bih reći da vijesti ne djeluju na mene, ali djeluju. Onda opet uranjam u svakodnevicu, tu svagdanju borbu. Dnevnim ritualima održavam svoju statiku - otkriva pjesnikinja, s kojom komentiramo i može li i na koji način ova situacija djelovati na društvo u cjelini.

- U svakom su mraku moguće dvije opcije, ili se pustiti strahu i dati da on izvuče najgore iz nas, Ili otvoriti srca i pustiti empatiji i ljubavi da progovori. I ta borba se događa individualno, u svakome od nas. - smatra Herceg, razumijevajući da nam stižu neminovne posljedice ovakve krize.

- Sve su to neodgodive stvari na koje, nažalost, u ovom trenutku ne možemo utjecati. Ali možemo pokušati utjecati na svoje mentalno zdravlje, učiniti u tom vremenu nešto dobro za sebe. Pročitati dobru knjigu, uživati u svojoj djeci, voljeti osobu kraj sebe predanije i nježnije, možemo pustiti neku dobru glazbu, plesati.

Časti nas zatim i stihovima Vesne Krmpotić.

“Ne nudi svoje mostove,

ma kako vitki, bijeli i prekrasni bili.

Priđi čovjeku po njegovu mostu,

pa bio i trošan i uzan;

budi dovoljno široka

da čovjeku priđeš po mjeri njegove uzanosti.”

A što da se radi s poezijom u ovakvo doba?

- U ovo vrijeme materijalizma i kapitalizma poezija je prekrasno beskorisna i to je njena najveća vrijednost. I možda je baš ovo vrijeme kada bi poeziju trebalo pokušati dostaviti svima. Dati joj mogućnost da pokaže svoju ljekovitost. (V. B.)

Čekam da se ovo smiri, da mogu opet otići na svoj Britanac i biti s fantastičnim ljudima

Milko Šparemblek

nekadašnji baletni plesač, pedagog, koreograf, redatelj i dramaturg 92 godine

Gospodin Milko Šparemblek, skroman čovjek svjetskog kova imao je, baš kao i svi, svoju dnevnu rutinu koju je poremetila nevolja s koronavirusom. Volio je odlaziti među ljude, družiti se, sjesti na osunčanu terasu kakvog kafića pa razgovarati s prijateljima, kojih je i dalje mnogo.

- To mi najviše nedostaje. Izaći, popiti kavu pa se mirno vratiti doma. Gledam tu svoju Klaićevu ulicu, pa nigdje nema žive duše i sve je zatvoreno. Sjedim doma i čitam, gledam televiziju više nego obično i čekam da se ovo smiri, da mogu opet otići na svoj Britanac - kaže nam Milko Šparemblek, dodajući da je to “jedan vrlo zgodan trgić sa zgodnim ljudima”.

- Na Britancu se družim sa svakojakim ljudima. Neki iz kazališnog sektora, neki trgovci, zatim ovi koji premeću po tim stvarima. Ma, skupi nas se svakakvih pa onda krene priča. To su redom fantastični ljudi koji sjajno vide svijet i uvijek donose dobre opservacije. Eto, to mi nedostaje, sjesti s njima i razgovarati -komentira Šparemblek koji iz topline svoga doma, priznaje, strahuje za svijet koji dolazi.

- Epidemija je ozbiljna. Cijeli svijet se zatvorio i panika je. Brojne ljude je napao taj virus, i vidi se da su ljudi jako zabrinuti. Pa i ja. Ne izlazim nigdje, čuvam se. U dobi sam u kojoj me nema više dobijem li virus - nastavlja Milko Šparemblek, jedan od najstarijih kazališnih ljudi u Hrvatskoj uopće, koji sa suprugom Spomenkom dane provodi u razgovoru. Mi se, pak, okrećemo onome o budućnosti umjetnosti.

- Uvijek će biti umjetnosti. I u najvećim krizama, fragmenti umjetnosti nastavljaju dalje i manifestiraju se na neke druge načine. Nju je nemoguće zaustaviti. Krize, s druge strane, donose nove poglede, ljude i forme. Tako da nema straha za to. Sve forme umjetnosti će preživjeti, pa tako i slikanje, skladanje, plesanje. Sve to traje predugo da bi tek tako nestalo - uvjeren je Šparemblek.

- A i ovo će prestati - nastavlja. - I virusi imaju svoj vijek trajanja, i njemu bude dosta, umori se, promjeni, ode negdje drugdje! Tako će biti i s ovim - uvjeren je Šparemblek koji nije mogao a da se ne osvrne i na zagrebački potres.

- I to je bila panika. Srećom, Klaićeva je u dobrom stanju i nema puno štete. Ostali smo u stanu tijekom prvog udara, dobro nas je zdmalo, a onda smo pomalo panično izašli van i - ko za vraga, snijeg! Na Tuđmanovu trgu na livadi smo proveli četiri sata, kloneći se većih grupa - prisjeća se nekadašnji baletni plesač, koreograf i dramaturg pa nastavlja s pohvalama resornim ministrima.

- Izvrsno se nose sa situacijom, svaka im čast. I policiji, i zdravstvenim radnicima. Drago mi je da je Hrvatska reagirala na ovu krizu mnogo bolje od drugih zemalja, jer to znači da ćemo imati puno manje štete. Ovo najedanput izgleda kao uredna zemlja, i ja im se duboko klanjam - govori Milko Šparemblek kojemu će, priznaje, nedostajati teatar u koji često odlazi.

- Do jeseni neće biti ničega. Inače odlazim u HNK, u Gavellu i ZKM. Žao mi je Gavelle, ona je puno stradala u potresu. Teatar je divno mjesto i ja tu obožavam provesti vrijeme, susresti ljude. To je oduvijek moj cijeli život i ne mogu se zamisliti bez teatra - govori naš proslavljeni kazalištarac koji ovih dana u izolaciji i na miru čita “Foucaultovo klatno” Umberta Eca.

- Divna, debela knjiga. Kupio sam je davno, ali čekala je pravi trenutak. Neka ljudi čitaju, neka razmjenjuju knjige. Znam da nas nije mnogo ostalo, ali još nas ima. (V. B.)

Ja sam apokaliptični dostavljač i pomažem ljudima u ova teška vremena

Mario Ozmec

dostavljač Glova 31 godina

Zagreb, 270320.
Centar grada.
Mario Ozmec, dostavljac GLOVO-a i student tehnickog crtanja.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
Mario Ozmec

Biciklist jurca sablasno praznim ulicama grada, žuta torba mu je na leđima. Dok vrti pedale, osjeća da je ovo njegovo vrijeme. U redovnim se okolnostima, pomisli, mora boriti s tramvajima, automobilima i pješacima. Non-stop biti na oprezu. Pješaci, oni su najgori, razmišlja biciklist dok vrti pedale, pa onaj nekidan me zamalo ubio zakoračivši neoprezno na moju stazu.

Ružno je reći, pomisli jahač praznih ulica, ali ovo mi odgovara. Nema onog kaosa kao inače. Doslovno sam glavni na cesti, a što sam brži to više zarađujem. Ja sam apokaliptični dostavljač i pomažem ljudima da se u ova teška vremena domognu onoga što im je potrebno. Zbog toga se osjećam dobro, iako vremena nisu najbolja.

Biciklist iz priče je dostavljač Glova Mario Ozmec (31), ali mogao bi to biti bilo tko od dostavljača i dostavljačica iz raznih servisa koji su odnedavno postali omiljeni među građanima Hrvatske, posebno Zagreba. Nastavljamo s njime o posljednjim danima koji su dostavljačima promijenili radne prakse i navike.

- Otkako je korone, neki restorani su se zatvorili, a ovi što su ostali raditi, rade samo dostave i to ih spašava. Zamisli da ti je netko to rekao prije dva mjeseca. Ceste nisu posve prazne, ali razlika je očigledna. Evo, kolega i ja smo danas doslovno vozili po cesti. Ceste sada pripadaju dostavljačima i taksistima - govori Ozmec te dodaje kako dostavljači Glova moraju imati zaštitnu masku i rukavice, a njegov je poslodavac uveo i opciju beskontaktne dostave.

- Ljudi se u ova vremena zatvaraju u sebe i postaju sve nepovjerljiviji jedni prema drugima, u svakodnevnoj interakciji s naručiteljima hrane ili drugih potrepština.

- Uvijek nas je bilo svakakvih. Vidiš odmah ako se netko boji, to već iz poruke možeš razabrati. Ostaviš mu paket pred vratima i to je to. Neki i dalje osobno preuzimaju, no onda i ja maksimalno pazim da ne dođe do međusobnog doticaja. Držim razmak i pružam čovjeku torbu, koji sam uzima paket iz nje. Svi su na oprezu i to je dobro - smatra dostavljač Ozmec pa se osvrće na intimna promišljanja o koronavirusu.

- Svašta je moguće i strah me što će biti kasnije, ako dođe kriza i ljudi počnu ostajati bez posla - komentira Ozmec pa nastavlja o dostavljačkoj sceni u gradu, koja je opsežna i raznolika.

- I nas ima svakakvih. Neki ne žele raditi jer misle da tako pomažu širiti zarazu, drugi se boje da se sami ne zaraze, treći, pak, u svemu vide priliku za zaradu jer nas je sada manje. Strah me što će se dogoditi ako nastupi totalna karantena, valjda ćemo mi i dalje moći raditi, jer imamo nekoliko stalnih klijenata koji jednostavno ne bi mogli bez nas - pojašnjava Ozmec, koji u ova krizna vremena, kaže, dnevno dostavlja na biciklu od pet do osam sati.

- Dok pedaliram po gradu, osjećam se kao da sam u nekoj postapokaliptičnoj videoigri. Još uz ovaj centar, kako sada izgleda zbog potresa, sve mi se čini nadrealnim. Hrpa cigli uokolo, zgužvani auti, dimnjaci koji su popadali - nastavlja dostavljač Ozmec. Upućuje i pozitivnu poruku.

- Moramo izdržati, ovo će proći. Htio bih zahvaliti svim liječnicima i vatrogascima, svaka im čast. Ali, htio bih zahvaliti i kolegama dostavljačima. Mislim da su i oni heroji iako se o tome tako ne govori. Ipak smo mi ti koji ljudima omogućavamo da se opskrbe namirnicama, pojedu nešto, popiju i imaju dojam normalnog života u ovim čudnim okolnostima - zaključio je Ozmec.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 03:56