Prije 13 godina Natascha Kampusch je postala slobodna. Tog 23. kolovoza pobjegla je od svog otmičara Wolfganga Priklopila koji ju je osam godina držao zatvorenu u svom podrumu u jednom mjestu nedaleko od Beča. Sa slobodom došla je i medijska pozornost - preko noći cijeli je svijet znao njeno ime i što joj se dogodilo. Iz dana u dan pojavljivale su se nove informacije o njenom zatočeništvu, otmičaru, njenom prijašnjem, ali i novom životu. Iako slobodna, i dalje se morala skrivati od znatiželjnog oka javnosti. I onda, samo dva tjedna nakon bijega, dala je intervju za austrijsku javnu televiziju ORF i pokazala svoje lice svijetu. Ta mlada 18-godišnjakinja je tada pred svima jasno dala do znanja da ne želi da netko drugi upravlja njenim životom te da ovu globalnu slavu želi iskoristiti za svoju dobit, ali i kako bi pomogla drugim ljudima. Drugim riječima, odlučila je da više ne želi biti žrtva, a to mnogi nisu mogli prihvatiti.
Nedugo nakon intervjua u javnosti se počelo pojavljivati sve više ljudi i medija koji su sumnjali u njenu priču. Bilo je i onih koji su tvrdili “da joj nije bilo tako loše u zatočeništvu”, kao i onih koji su joj zamjerali što je zaradila na intervjuima nakon oslobođenja. Tu su bili i oni koji su je samo vrijeđali - ili nju ili njenu obitelj.
Kako su godine prolazile, broj “mrzitelja” se nije smanjio. Štoviše, dolaskom društvenih mreža takvih ljudi je bilo sve više. I danas, 13 godina nakon oslobođenja, Natascha i dalje ne može normalno živjeti svoj život. Samo što, ovoga puta, teroriziranje se nalazi u virtualnom svijetu, a ne u sobici od pet kvadrata bez prozora. Ipak, kako i sama kaže, to ga ne čini ništa manje stvarnim.
Ne želi više biti žrtva
Upravo zato je napisala svoju treću knjigu “Cyberneider: Diskriminierung im Internet” (Cybermrzitelj: Diskriminacija na internetu) u kojoj opisuje svoju borbu s govorom mržnje na internetu te nudi savjete pomoći svima koji su se susreli s takvim oblikom nasilja. S novom knjigom Natascha je ponovno otvorila dio svog života ostatku svijeta i još jednom pokazala da ne želi više biti žrtva.
- Knjigu sam odlučila napisati jer sam shvatila da na internetu postoji mnogo toga što prikazuje koliko naše društvo nije u redu. Ljudi ne paze na to što govore i govore stvari koje ne bi nikada nekome rekli izravno u lice. Šire neistine, diskriminiraju osobnost različitih ljudi, izazivaju stres i psihičku bol. To je jednostavno strašno - kaže Natascha.
Njena nova knjiga bila je i nama povod da se otisnemo do Beča, gdje 31-godišnja Natascha za Nedjeljni Jutarnji priča o knjizi, borbi s “hejterima”, ali i kako sada izgleda njen život. Sreli smo se u uredu izdavačke kuće Dachbuch Verlag koji se nalazi u četvrtom okrugu glavnoga grada Austrije. Natascha nas je dočekala s osmijehom i s tek nalakiranim noktima tako da smo kod prvog susreta preskočili rukovanje. U društvu njenog nećaka otišli smo do obližnjeg parka kako bi obavili fotografiranje i tu smo imali priliku razmijeniti prve riječi. Pričali smo o Beču i karakterističnoj gradnji bečkih kuća, gdje se ona trudila govoriti engleski zbog kolega koji ne pričaju njemački. Samo fotografiranje obavila je rutinski, bez previše ponavljanja. Slučajno je ispalo da je pored parka dječje igralište što nas je, samo od sebe, povuklo i na aluziju izgubljenog djetinjstva.
Naime, Natascha je imala samo 10 godina kada ju je 2. ožujka 1998. godine oteo Wolfgang Priklopil. Ona je išla u školu, a dvanaestogodišnja svjedokinja je posvjedočila da ju je vidjela kako ulazi u bijeli mini bus sa zatamnjenim staklima. Priklopil ju je zatim odveo u svoju kuću u Strasshof an der Nordbahn, mjesto udaljeno samo 30-ak minuta autom od Natashine kuće, čime su počela teći Natashina 3096 dana u zatočeništvu.
No, vratimo se mi u sadašnjost. Nakon fotografiranja, vratili smo se u ured gdje nas je dočekala postavljena rasvjeta za intervju. Sjeli smo jedno nasuprot drugoga sa zelenim čajem u šalici, iščekujući trenutak kada će se upaliti kamera. Nervoza je bila vidljiva na njenom licu, no još više se osjetila u njenim riječima. Skakala je s teme na temu, popunjavajući rupe u razgovoru kako tišina ne bi ni u jednom trenutku bila između nas. Kroz taj neformalni razgovor se na trenutke osjetilo da razgovaramo s osobom iza koje stalno stoji kostur iz prošlosti. Ili smo to možda htjeli vidjeti, ali kada se kamera upalila ispred nas je bila jedna druga žena - samopouzdana, jasna i hrabra. Potpuna suprotnost od one djevojke koja je prije 13 godina kroz suze odradila svoj prvi intervju. No, jedno je ostalo isto. I dalje ne želi da je ljudi smatraju žrtvom.
- Ne dopuštam da me ljudi povuku u taj način razmišljanja jer mi je posebno važno da se odvojim od ideje da sam žrtva - kaže Natascha.
Vrijeđanje obitelji, tijela...
Ipak, neki ljudi jednostavno ne mogu to prihvatiti. Kako nam je ispričala, odmah nakon njenog oslobođenja krenuli su i komentari mržnje. Dijelom je dolazilo iz medija koji su preispitivali njenu priču te prenosili lažne informacije, a dijelom od ljudi koji su te iste članke čitali te im vjerovali. Ispočetka, napadali su je zbog “ne tako lošeg” vremena u zatočeništvu. Kasnije su se komentari mržnje proširili na njenu obitelj, pa na njen izgled. Govorili su joj da je pretila, da previše jede, zadajući udarac za udarcem u njenu već oštećenu osobnost.
- Najteže je kada pišu stvari za koje znam da nije istina, kada se ne radi o konstruktivnoj kritici nego o običnom govoru mržnje koja dolazi s namjerom da se nekome nanese zlo - ističe Natascha.
Ponekad joj ljudi prilaze i na ulici iznoseći svoje agresivne i ljutite komentare. Najčešće je to nakon što se pojave neke nove, često lažne informacije o njenom životu u medijima zbog kojih ljudi ponovno iznose sumnju u sve što joj se dogodilo.
- U ovom trenutku iza sebe imam tu jednu priču kroz koju sam prošla i jednu novu s brojnim mrziteljima koji ponovno vraćaju poteškoće koje sam imala tijekom zatočeništva. Tako da dio mog života sada čine komentari ljudi koji loše govore o meni. Istina, to je sve virtualno, ali je i dalje tu - kaže Natascha.
Ako se pitate odakle toliko nepovjerenja kod ljudi, to je zato što joj neki zamjeraju da je, kako se kasnije otkrilo, često imala prilike pobjeći, no nije ih iskoristila. To saznanje otvorilo je u ljudima sumnju da ona laže i da nije zapravo htjela pobjeći, no to je daleko od bilo kakve prave istine.
Naime, Natascha je svoj život u zatočeništvu opisala u autobiografiji “3096 Tage” (3096 dana). Prema knjizi, Priklopil ju je držao u sobici od pet kvadrata ispod zemlje iz koje prvih šest mjeseci nije smjela ni izaći.
S vremenom je dobivala više slobode - dopustio joj je da uredi sobu, dao joj televizor, dopuštao do hoda po kući, pa čak i po vrtu te da napušta kuću. Jednom ju je čak vodio i na skijanje, a neki susjedi su tvrdili da su je znali vidjeti kako sjedi sama u autu dok je on bio u restoranu. Upravo ovi navodi su poslužili kao temelj nekima da preispitaju njeno zatočeništvo, no dovoljno je pročitati samo nekoliko navoda iz Nataschine knjige da bi bilo jasno da se radilo o čistom paklu. Recimo, Priklopil je Nataschu sustavno izgladnjivao. Danima joj ne bi dopuštao da išta pojede, a onda bi joj dao tek komadić hrane. Pritom joj je uvijek pokazivao obilje hrane koje je imao u kući, a često je od nje tražio i da mu priprema obroke, ali njoj ne bi dopustio da pojede ni zalogaj.
Premlaćivanje i izgladnjivanje
Kazne je pak dobivala za svaku sitnicu, čak i ako bi otmičara pogledala u oči. Kazne su bile raznolike - od premlaćivanja do višednevnog izgladnjivanja. U prvo vrijeme Natascha ni na koji način nije mogla komunicirati sa svojim otmičarem. Nije mogla reći da je gladna, bolesna... Kasnije joj je ugradio interkom, no i to je bio način mučenja, jer bi preko zvučnika slušala njegove jezive poruke. Bilo je tu još raznih vrsta psihičkog, tjelesnog, pa i seksualnog zlostavljanja, tako da ne znamo odakle nekome za pravo širiti tezu da joj nije bilo “tako loše”.
Kraj tom teroru došao je 23. kolovoza kada je napokon skupila hrabrosti za bijeg. Taj dan je čistila i usisavala otmičarev automobil, BMW 850i u vrtu. U 12.53 sati, Priklopil je dobio poziv na svoj mobilni telefon te se udaljio od auta zbog zvuka usisavača. U Nataschi se nešto prelomilo i ona je odbacila cijev usisavača, ostavivši ga da i dalje radi, te kroz dvorišna vrata kuće pobjegla na ulicu te pozivala susjede da zovu policiju. Jedna od njih je to učinila i tako se Natascha Kampusch nakon osam godina zatočeništva vratila među žive. Priklopil je, čim je saznao da ga traži policija, počinio samoubojstvo. Legao je na tračnice i pričekao da ga pregazi jureći vlak.
Nakon što je pobjegla, Natascha je u skoro svim svojim intervjuima koristila riječ “samooslobođenje”. Naime, time želi reći da je samu sebe na kraju spasila, a samim time ima i pravo odlučiti što će dalje raditi sa svojim životom. Tako i na naše pitanje zašto jednostavno nije promijenila identitet i otišla živjeti izvan Beča i Austrije, odgovara da je ovo njen dom.
- Htjela sam ovdje ostati. Sama sam se oslobodila i htjela sam živjeti u zajednici u kojoj sam se rodila. Isto tako, bilo bi mi prezahtjevno jer ne samo da bih ja morala uzeti novi identitet, nego i moja obitelj. U slučaju da sam ih htjela posjetiti, mediji i fotografi bi me opet pronašli i rekli bi znamo da je to ona, imamo njenu fotografiju. Zato sam se odlučila poštedjeti toga - kaže Natascha.
Pomaže ljudima i životinjama
Jedan od razloga zašto se nije povukla iz javnosti jest i njena želja da pomaže drugim ljudima. Naime, na svom prvom intervjuu zaradila je milijune, a veliki dio tog novca dala je u dobrotvorne svrhe u Meksiko i Afriku. Tako je i donirala novac za izgradnju dječje bolnice u Šri Lanci, no nažalost je taj projekt propao zbog malverzacija s novcem od strane vladajuće garniture u toj zemlji. Unatoč tome, i dalje namjerava pomagati onim potrebitima.
- Tijekom zatočeništva uvijek sam imala osjećaj da meni nitko neće pomoći i kako bi bilo lijepo da netko može biti uz mene. Prema tome, za sve ljude koji kažu da im nitko ne pomaže ja želim reći da sam ovdje za njih - reče Natascha.
Ne pomaže samo ljudima. Natascha se jako zalaže za prava životinja te zaštitu klime i okoliša. Štoviše, kaže da tko god da je prati na Twitteru, znat će da je o problemu klimatskih promjena govorila i prije Grete Thunberg. Upravo je i nju uzela kao jedan primjer žrtava cybernasilja zbog čega ponovno napominje kako se govor mržnje na internetu mora zaustaviti, a za sve žrtve ima i poruku.
- Najbolje je informirati se i povezati s ljudima koji su prošli kroz slično. I važno je da se ti komentari mržnje prijave, pogotovo ako se nalaze na nekoj stranici kako bi se račun tog korisnika onda blokirao ili ugasio - kaže.
Za kraj smo je htjeli pitati što će učiniti s kućom u kojoj je bila zarobljena. Naime, ona je naslijedila kuću i u nekoliko intervjua je istaknulo kako je neće dati srušiti ili prodati kako na tom mjestu ne bi nastao neki groteskni muzej posvećen njenom zatočeništvu. No, nije htjela pričati o prošlosti. Štoviše, ne želi više uopće spominjati taj dio svoga života već se samo okrenuti prema budućnosti. Ipak, priznaje da će to doba uvijek biti dio njenog identiteta.
- Jako sam pozitivno nastrojena i mislim da mi je već puno toga uspjelo da ostavim taj život iza sebe, ali naravno, to će uvijek biti dio moje biografije - kaže Natascha te dodaje da u budućnosti planira napisati još nekoliko knjiga. Za sada još nije htjela otkriti o čemu će biti. Isto tako, ne voli previše govoriti o svom privatnom životu, ali na pitanje o mogućoj vlastitoj obitelji kaže kako još ima vremena za to.
- Mlada sam još - kaže Natascha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....