Ljudski životi i sudbine znaju ponekad biti toliko veličanstveni i nestvarni da graniče s herojstvom, u klasičnom i doslovnom smislu. Poneki dožive filmsku ekranizaciju poput života Williama Wallacea, "Hrabrog srca" kojim se Škoti s pravom ponose. Ne znamo hoće li priča obitelji Marošević iz Dobrovca pokraj Lipika ikada doživjeti filmsku ekranizaciju, ali ono što su u proteklih nekoliko mjeseci proživjela i preživjela naša "hrabra srca", 11-godišnji blizanci Mateo i Ivano, ali njihovi roditelji Bernarda i Sandro i njihov dvije godine stariji brat Leo je istinita, herojska priča, dramatične radnje i životno važne pouke, piše Mario Barać za mojportal.hr.
Mateu i Ivanu, koji će 26. siječnja proslaviti 12. rođendan, transplantirana su srca krajem prošle godine. Točnije, 15.10. i 8.12.
Deset minuta stariji Mateo i Ivano aktivno su se bavili sportom, u Lipiku su trenirali nogomet i tenis i svaki slobodni trenutak provodili u igri u prostranom dvorištu i na okolnim livadama. U 11 godina svojih života nikada nisu imali nekih ozbiljnijih zdravstvenih problema, a ni u obiteljima nemaju genetskih, srčanih oboljenja.
Ugostili su me u svojoj kući u dobrovačkoj ulici Đure Salaja. Prekrasna prostrana prizemnica na idealnoj, mirnoj lokaciji još je u fazi radova, a Bernarda, djevojački Majstorović, i Sandro odmah dodaju da su upravo ulazili u posljednju fazu obnove kada su krenuli zdravstveni problemi njihovih blizanaca.
Sjedamo za stol na zatvorenoj terasi i krećemo s razgovorom koji će potrajati gotovo 90 minuta, od čega su s nama za stolom veliku većinu vremena proveli i glavni likovi ove priče, Ivano i Mateo. Iako je njihova priča teška i potresna te su prošli pravu katarzu, ova dva hrabra i vedra dječaka nisu skidala osmijeh s lica. Uz to iskoristili su svaku priliku da se s nekom upadicom i dječjom šalom ubace u naš razgovor. Valjda da nam navuku osmjeh na naša ozbiljna lica koja, obzirom na težinu teme, i nisu mogla izgledati drugačije.
Povraćanje i slabost
Sve je počelo 19. svibnja 2022. godine. Po povratku s treninga Ivano se požalio da ga boli trbuh i da osjeća mučninu. Potom je povratio i to samo vodu nakon čega mu je poplavila usnica, ali se ubrzo sve smirilo. Bernarda ga je pazila tijekom noći, a ujutro su dečki normalno otišli u školu. Kada su se vratili Ivano je opet povraćao i roditelji su otišli na hitnu u Pakrac.
- Rekli su nam da je to crijevna viroza, dali su mu infuziju i rekli da se sljedeći dan javimo našoj doktorici. Ivano je bio malo bolje jer nije povraćao, ali je bio sve iscrpljeniji i umorniji. Sljedeći dan smo išli u Zagreb jer je Ivano imao pregled kod ortodonta i valjda nas je sam dragi Bog poslao tamo. Došli smo na Jarun kod moje sestre i čim je izašao iz auta Ivano je počeo plakati i žaliti se da ne može disati. Digla sam mu ruke da mu probam olakšati disanje, a onda je sestra vidjela da je Ivano natečen i odmah nas poslala na hitnu. Otišli smo u bolnicu u Klaićevoj ulici.
Cijelo vrijeme sam ga nosila jer više nije mogao ni hodati. Ispostavilo se da je Ivano bio natečen od vode koja se počela nakupljati u njemu. Stanje mu je bilo jako loše i morao je ostati u bolnici, a ja nisam mogla ostati s njim što nam je bilo potresno jer se nikada do sada nismo tako odvojili - započinje svoju nevjerojatnu priču mama Bernarda pa u istom dahu nastavlja:
- Meni je u glavi bilo stotinu dijagnoza, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da bi se moglo raditi o problemu sa srcem. Drugo jutro nas je doktorica pitala imamo li još djece jer su i njima htjeli pregledati srce. Naš stariji 14-godišnji sin Leo je bio s nama i njemu su odmah pregledali srce. Nalazi su pokazali da je sve u redu, ali Mateo nije bio s nama jer je sa školom bio na izletu.
Potpuni šok
I onda je uslijedio prvi šok. Doktorica je rekla da je Ivanovo srce u jako lošem stanju i da ne vjeruje da će još dugo izdržati.
Tata Sandro se nadovezao:
- Kad sam to čuo, ja sam bio gotov! Pozelenio sam, nisam znao što sa sobom?! To je za mene bio totalni šok. Odlučili su Ivana poslati na Rebro na daljnje pretrage, a u toj bolnici imaju opremu koja bi pomogla u slučaju zastoja srca - priča Sandro.
Ubrzo je Ivanu ustanovljena dijagnoza: dilatacijska kardiomiopatija sa značajno oslabljenom sistoličkom funkcijom. Pojednostavljeno, slabljenje srčanog mišića koje može dovesti do zastoja srca. Iako se Ivanovo opće stanje malo popravilo, nalazi su i dalje bili loši. Bernarda priznaje da cijelo to vrijeme nije bila svjesna ozbiljnosti situacije.
Bernarda, probudi se…
- Stalno sam imala osjećaj da će mi netko doći i reći: "Ajde, Bernarda, probudi se, sve je ovo bio ružan san!". Uz to sam vjerovala da će se Ivanovo srce oporaviti, da će se nekako, na neki način zaliječiti. Nisam bila svjesna da je njemu već tada srce radilo na samo 25 posto i da se stanje stalno pogoršava. Sve mi je to bilo još čudnije jer smo u ožujku prošle godine, nakon što su Ivano i Mateo preboljeli koronu, bili na EKG-u i ultrazvuku srca i nalazi su bili normalni - nastavlja gotovo u jednom dahu Bernarda.
Izdvaja i situaciju s Rebra u kojoj je jedan liječnik ostalim kolegama objašnjavao Ivanovu situaciju, ali Bernarda ništa od rečenog nije razumjela.
- Kada smo ostali sami pitala sam doktora je li stanje stvarno tako loše, a on mi je samo rekao: "Mama, pa srce vašeg djeteta praktički stoji!"
Objasnio nam je sve, rekao da će Ivano ostati u bolnici mjesec do dva i da će ga pokušati oporaviti s lijekovima i terapijom. Ako to ne uspije, kao zadnju soluciju je spomenuo transplantaciju srca.
Blizanci postali bolnički cimeri
Nekoliko dana nakon Ivana, slični problemi javili su se i kod Matea. Drugi dan nakon što se vratio s izleta počeo je povraćati i imao je povišenu temperaturu pa je Sandro s njim također otišao u Pakrac na hitnu.
- Nekako sam odmah znao što je, ali čovjek si to valjda ne može priznati pa sam pomislio da mu je možda loše zbog klime u autobusu. U Pakracu su mu napravili pretrage i rekli da bi bilo najbolje da s njim odem u Zagreb da liječnici vide nalaze. Tako sam i napravio i još istog popodneva, tog 27. svibnja, Mateo i Ivano su postali bolnički cimeri. Ubrzo su nam i doktori rekli da je dijagnoza ista, iako stanje s Mateovim srcem nije toliko loše kao kod Ivana. Šok za šokom, strašno! I koliko god da je to za nas bila šokantna i bolna situacija, njih dvojica su bili presretni, posebno Ivano jer više nije morao biti sam - priča Sandro.
U priču se uključili i hrabri dječaci koji su bezbrižno grickali slatkiše, ne skidajući osmjeh s lica.
- Kad sam došao, sjećam se da je on spavao - kaže Mateo, ali ga Ivano odmah ispravlja:
- Nisam, pravio sam se da spavam.
Obojicu sam pitao je li ih bilo strah?
- Nije, bilo nam je dobro, mogli smo i po hodniku hodati i svi su bili super i dobri prema nama - odgovara Ivano.
U bolnici su ostali cijeli lipanj dok je njihov stariji brat Leo bio kod bake, djeda ili rodbine u Lipiku ili Dobrovcu i čekao da se braća vrate. To se i dogodilo krajem lipnja kada su otpušteni kući. Uz obaveznu terapiju, morali su izbjegavati bilo kakav napor ili umor što je razigranoj djeci bilo posebno teško. Liječnici su roditeljima rekli da će morati na transplataciju, ako se do rujna stanje s njihovim srcima ne popravi.
Kod kuće su ostali do 8. srpnja kada su otišli u Zagreb na kontrolu na kojoj se kod obojice pojavio problem sa smanjenim magnezijem. Na novoj kontroli, sedam dana kasnije, stanje s magnezijem bilo je nepromijenjeno pa su zadržani u bolnici do početka rujna kada su otpušteni kući. Bernarda i Sandro i dalje su se nadali da će se dogoditi čudo i da će se srca njihovih blizanaca početi oporavljati. Međutim, Ivanu se stanje pogoršalo. Ponovno je počeo povraćati, a svako novo povraćanje bilo je znak da srce dodatno slabi.
Morali su natrag u bolnicu u Zagreb.
"Bože, nemoj ga uzeti!"
- U bolničkom liftu sreli smo doktora koji nam je rekao da je Ivanovo srce sve lošije. Kada sam došla u sobu, pokušala sam ga nahraniti juhom, a on je bio toliko slab da nije mogao ni otvoriti usta. Tad mi je postalo jasno da je transplantacija jedino rješenje, a najteži trenutak mi je bio kada sam morala potpisati dokument da sam suglasna da ide na transplantaciju. Samo sam se molila i ponavljala: "Bože, molim te nemoj ga uzeti!" Nismo znali koliko će morati čekati na novo srce ni koliko još dugo može izdržati. Najviše sam se bojala da ga neće dočekati - priznaje Bernarda.
U potpuno bezizlaznoj situaciji, uplašeni i zabrinuti, nemoćni učiniti bilo što, odlučili su se otići u Međugorje. Otišli su 8. listopada. S njima je išao i njihov najstariji sin Leo. Ponijeli su zajedničku obiteljsku fotografiju koji su ostavili kod Gospinog kipa na brdu ukazanja i, kako kaže Bernarda, sve predali u Božje ruke. Ivanu se stanje stabiliziralo i 13. listopada ponovno je otpušten iz bolnice, a već sljedeći dan 14. listopada dogodilo se čudo. Iz Zagreba su telefonski javili da imaju srce za Ivana! Primio ih je doktor koji im je objasnio rizike i sve pojedinosti, a Bernardu je posebno dirnulo što je tada doktor zaplakao.
- Došao mi je prije operacije, stisnuo mi ruku i rekao: "Ti i ja! Nemoj se ništa bojati!", sjeća se Ivano.
I Bernarda i Sandro kažu da za doktore, ali i sve ostalo zdravstveno osoblje na Rebru čiji identitet ne žele javno otkrivati, imaju samo riječi hvale. Kaže kako su se svi doktori pokazali najprije kao veliki ljudi, a onda i vrhunski doktori.
– Nikad nam nisu davali lažnu nadu, ali nisu nas ni zanosili da će se dogoditi neka čuda. Sigurna sam da je Ivan srce dobio minutu do 12 jer je bio u tako lošem stanju da bi vjerojatno završio „na aparatima“, kaže mama Bernarda.
"Najgora je bespomoćnost"
Dodaje kako je teško opisati tu mješavinu osjećaja. U jednom trenutku sreća - jer njihovo dijete ima priliku dobiti novo srce. U isti tren tu je strah - kako će operacija proći? Ali i ona i Sandro se slažu da je ipak najgora bila bespomoćnost koja je uslijedila.
Ivanova operacija je počela 15. listopada oko 13:30, a pred Bernardom i Sandrom je bilo najdužih šest sati u njihovom životu.
- Da mi nije bilo bolničke kapele, molitve i moje sestre i njenih ljudi koji su nam pomagali, prolupala bih sigurno - priznaje Bernarda.
U bolnicu su se vratili oko 19 sati kada ih je nazvao doktor i rekao da je operacija uspjela i da sve funkcionira.
Kad su ušli u sobu i vidjeli Ivana koji je još uvijek spavao, tata Sandro se slomio toliko da mu pozlilo, ali Bernardin majčinski instinkt ih je brzo utješio.
- Ne znam kako to objasniti, ali čim sam vidjela Ivanovo lice, po njemu sam vidjela da mu je bolje. A da mu je stvarno bolje uvjerila sam već drugi dan kada je na krevetu, u polusjedećem položaju jeo pizzu.
Uslijedile su redovne pretrage i promatranja i 1. prosinca su otpušteni iz bolnice pa je napokon cijela obitelj Marošević bila zajedno kod kuće.
Dvostruka agonija
Teško je uopće zamisliti kroz što su morali proći Sandro i Bernarda. Jer, tek što je sretno završila agonija jednog djeteta, slijedio je isti put koji su morali proći s drugim. No, na sreću, nisu morali dugo živjeti u iščekivanju.
Malo prije ponoći 7. prosinca Bernardi je zazvonio mobitel.
- Vidjela sam da zove doktorica, ali nisam znala je l‘ sanjam ili stvarno ona zove? Kad sam se javila, rekla mi je da se spremimo i dođemo u Zagreb jer imaju srce i za Matea! Probudila sam Sandra i rekla mu o čemu se radi, a on mi, u totalnom šoku kaže: "Ma, ne! Pa nismo se tako dogovorili. Nazovi doktoricu i pitaj može li proći bez toga, bez transplantacije?" Ali to je bila rijetka prilika koju nismo mogli propustiti i odmah smo krenuli za Zagreb.
I Mateova operacija je počela oko 13:30, a pred Bernardom i Sandrom je bilo novih, beskonačno dugih i možda još težih 6 sati. Poziv da je Mateova operacija uspjela dočekali su oko 20 sati. Kada su ušli u Mateovu sobu, kažu da ih je dočekao sa širokim osmijehom. Kući se vratio mjesec dana kasnije, 6. siječnja.
Tijela prihvatila srca
Danas je Mateu i Ivanu dobro, sve bolje. Nema više umaranja ni mučnina, odlično se oporavljaju, lijepo spavaju, slobodno trčkaraju po kući i zabavljaju se u igri. Najvažnije je da su im tijela prihvatila nova srca.
Kao osnovnoškolci, učenici 5. razreda, školu pohađaju online i tako će biti do početka sljedeće školske godine. Fizički povratak u školu ovisi o tome kako će se brzo i dobro oporavljati. Kažu da ih ništa ne boli, pa čak ni 15-centimetarski rez na prsima. Prate nogomet, navijaju za Hrvatsku, a najbolji igrač im je Gvardiol. Naravno da su neizostavna zabava igrice pa u svojoj sobi svatko ima svoj gejmerski kutak. Ivano igra simulaciju vožnje kamiona i čini se da je pokupio gene tate koji vozi kamion za drvnu industriju u Glini. Potvrdio je to i odgovorom na pitanje što želi biti kad odraste?
- Šofer! - ispalio je bez razmišljanja.
Brat Mateo se najviše zabavlja uz Fortnite, a i on ima zanimljiv odabir budućeg zanimanja.
- Bit ću poljoprivrednik, sijati zemlju i uzgajati životinje.
I starijem sinu Leu, koji je u vrijeme našeg razgovora bio u školi, u početku je bilo jako teško. Posebno jer je po prirodi žalovit, kako kaže Bernarda. Zato su nastojali sve te probleme koliko je moguće odmaknuti od njega, ali su svjesni da je zbog svih okolnosti Leo morao ranije odrasti.
I dalje optimisti
Bernarda i Sandro su vidno iscrpljeni jer su potrošeni na sve načine. Mentalno, emotivno, energetski, fizički, financijski. Isplakali su more suza. Sandro koji je i inače mršave građe, smršavio je dodatnih 8 kilograma.
- Stalno se preispitujem jesam li to kao roditelj mogao i trebao ranije primijetiti? Jesam li s njima provodio dovoljno vremena? Vrtiš film stalno... Ali bez obzira, svako jutro se pomolim i zahvalim Bogu na svemu - kaže Sandro. Upravo taj optimizam koji ih usprkos svim problemima ne napušta je važna lekcija koju nas može poučiti ova mlada obitelj.
- Znamo da nam život više neće biti kao što je bio nekada, ali ni ne želimo da bude kao nekad. Želimo djeci posvetiti puno više vremena i više se baviti njima nego nekim dosadašnjim poslovima koji su nam oduzimali previše vremena. Sve nas je ovo dodatno zbližilo jer međusobno podižemo jedan drugoga - kaže Bernarda.
Postoje i teži slučajevi
- Kada se čovjeku ovako nešto dogodi, onda shvati koliko mora i može biti jak i što sve može preživjeti. Kad ti je dijete prehlađeno i ima temperaturu, strepiš nad njim i brineš hoće li sve biti dobro? Sad zamisli kako je to u ovoj situaciji i to s dvoje djece. Ali ima i težih stvari. Živjela sam s djecom u bolnici, od ranog jutra pa sve do na večer, dok sam mogla biti u posjeti. Vjerujte da sam se nagledala svega i uvjerila se da postoje djeca s težim bolestima i njihove obitelji koje se moraju nositi s time. Zapitaš se kako je tek njihovim roditeljima? Kad to vidiš postaneš zahvalan što je tvoj problem "samo" taj - tvrdi Bernarda.
Maroševići odnedavno drugačije gledaju na život, više se ne opterećuju banalnim stvarima za koje znaju da su beznačajne u odnosu na stvarne probleme. Zato kvalitetnije provode vrijeme i vesele se svakom danu. Kažu da im je sa zdravstvenim problemima djece život iznenada stao, ali je na neki način započeo novi, drugačiji, nadaju se i bolji. Sada se polako vraćaju u svakodnevicu, planiraju završiti kuću, uživati u "malim" stvarima.
Žele se zahvaliti svima koji su im na bilo koji način pomogli iako dodaju da nikada to nisu tražili pa im je čak u nekim situacijama bilo neugodno.
A pomagali su dobri ljudi iz Nogometnog kluba Lipik, Teniskog kluba, posjetitelji i organizatori Božićnog sajma u Lipiku kroz organiziranu humanitarnu akciju. Pomoć je stigla i iz Osnovne škole Lipik, Lipik Glasa, Župe sv. Franje Asiškog Lipik, Fitness studija Level fit, Nogometnog kluba Dobrovac i samih mještana. Pomogli su i tenisači i kuglači iz Sportske zajednice Grada Pakraca.
Snaga u Bogu i vjeri
- Naravno da smo zahvalni ljudima, ali prije svega zahvalni smo dragom Bogu jer nam je kroz vjeru i molitvu dao snage da sve ovo preživimo. Ne znamo zašto se sve to moralo dogoditi baš nama, što je bio uzrok iako su rađena istraživanja. I našu i njihovu krv su slali u Ameriku i Njemačku. Vjerojatno nikad nećemo dobiti te odgovore, ali smo zahvalni dragom Bogu i Gospi što je sve prošlo dobro, što su naši blizanci dobili srca tako brzo i što su uslišene naše molitve - zaključuje Bernarda, piše Mario Barać za mojportal.hr.