ISKRENA ISPOVIJEST

PRIZNALA BEZ ULJEPŠAVANJA 'Godinama sam patila od tjeskobe i depresije, a da nisam imala pojma'

 Dragan Matić/EPH

Mlada majka, pro bono odvjetnica i novinarka Kylie Blenkhorn napisala je za Huffington Post otvoren tekst u kojem iznosi detalje o svom privatnom životu, odnosno dugotrajnoj borbi tjeskobom i društvenom paranojom.

Kako piše, nikad nije bila osoba koja je voljela biti u centru pažnje. Još dok je bila dijete, obitelj i prijatelji su je karakterizirali kao sramežljivu i osjetljivu djevojčicu, a to se nastavilo i kroz tinejdžersko doba. Kylie se užasavala sudjelovanja u školskim predstavama i bilo kakvih javnih nastupa ili izlaganja pred razredom, ali okolina ju je uvjeravala da je to sasvim normalno, da se svi boje govoriti pred drugima. Međutim, zbog strahova je glumila da je bolesna, markirala i odustajala od predmeta koje je voljela samo da bi se mogla što više distancirati od neugodnih situacija.

Djevojka je i sama prihvatila činjenicu da je sramežljiva, sama sebi govorila da je kraljica drame i da je posve normalno što želi pobjeći od društva i osamiti se. Naravno, tome su i dalje pridonosili komentari okoline koja ju je uglavnom tješila uvjeravanje da je ‘sve to normalno’.

I tako je Kylie odrasla uvjerena da su izrazita sramežljivost i anksioznost jedno te isto. Prilično je kasno shvatila da nisu.

‘Godinama sam patila, a da nisam ni shvaćala da se radi o nečem ozbiljnijem od obične sramežljivosti. Jednostavno sam mislila da je život takav i da su moji osjećaji i moje reakcije normalne’, piše Blenkhorn.

Tek je nakon rođenja sina i postporođajne depresije shvatila da tu nešto nije u redu. Shvatila je da je bila opsjednuta iracionalnim strahovima i da je većinu života brinula bez razloga. Bila je paranoična, frustrirana, uvijek na rubu eksplozije i ljuta, a njoj je to bilo normalno.

Prilikom jednog pregleda na koji je s mužem vodila sina, doktorica ju je pitala treba li i njoj termin pa je Kylie odlučila da će se požaliti na silan umor, glavobolje i vrtoglavice od kojih je patila. Zapravo je mislila će samo dobiti tablete i tako riješiti problem, no nije bila u pravu.

Doktorica ju je uporno ispitivala kako se osjeća dok nije ispričala koliko je izmorena i izmoždena, ali je brzo dodala da je to sigurno normalno uz bebu. Potom se okrenula mužu i pitala ga je li teško živjeti s Kylie. Uz njezinu podršku da bude iskren, suprug je ispričao kako ne brine o sebi kako treba, preskače obroke, nema vremena za sebe, da ono što on napravi nikad nije dovoljno dobro itd.

‘Slušala sam svog muža i nisam bila ljuta. Njegov opis je bio iskren i točan. Po prvi put u ne znam koliko vremena nisam se uspaničila niti uvrijedila. Pažljivo sam slušala i složila se sa svime što je rekao premda mi je zbog toga bilo neugodno i premda sam bila tužna. S druge strane, bila sam neizmjerno zahvalna što je ostao uz mene iako sam bila grozna’, napisala je.

Shvatila je u tom trenutku i da je sasvim u redu tražiti pomoć i što je još važnije da je tjeskoba stvarno i zastrašujuće stanje te da život s tim može zahtijevati pomoć na dnevnoj bazi.

‘Sad kad se opet osjećam kao da sam svoja i mogu razmisliti o svom životu i svojoj prošlosti, vidim da očito nije normalno biti ljut na svijet cijelo vrijeme, paranoičan da su svi protiv mene ili gubiti živce oko svake sitnice. Znam da ne mogu promijeniti prošlost i premda se nekih stvari prisjećam kroz nelagodu, znam da zbog tjeskobe nisam bila u mogućnosti prepoznati iracionalne strahove ranije’, napisala je Kylie u nadi da će i drugi puno prije i lakše potražiti pomoć jer se život doista ne prolazi s vječno namrštenim obravama ili sa suzama u očima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 16:41