TADEJA KRUŠEC

PRETRČALA SAM 100 MILJA ISTRE Strastvena trkačica (42) otkrila tajnu uspjeha: 'Trčimo 34 sata, a gorivo su mi čvarci, kobasice i med koji proizvodim'

Tadeja Krušec
 Tomislav Kristo / CROPIX
 

Ma, ogroman je to izazov, kad kažeš: 100 milja… Onaj tko ne trči ni ne pojmi koliko je to. A onaj tko trči pojmi, ali i njemu bude stvarno puno. I za zamisliti. Kamo li istrčati. Ako kažem da trčim maraton to ljudi nekako razumiju, predoče si tih 42 km, ali kad kažem da trčim gotovo pa 170 km pomisle da se ja to zapravo odvezem autom, jer ne mogu si predočiti da je to utrka i da ideš na noge, da ti je to jedini pogon”, govori Tadeja Krušec pakujući stvari u kaper, gurajući trkačku opremu među teglice meda. To poslijepodne kreće put Istre, nekoliko dana prije utrke.

Stotinu milja Istre trči svake godine, na prvoj, 2013. bila je i pobjednica. Četrdeset i dvije su joj godine, u sportu je od desete. Nekad se bavila rukometom, bila trenerica aerobika; u trčanju je intenzivno zadnjih petnaestak godina. Rođenjem Ljubljančanka, u Zagrebu je dvadeset godina. Tadeja je pčelarka, po struci prehrambena tehničarka. Sa suprugom proizvodi med, 300 košnica sele, ovisno o dobu godine, po cijeloj Hrvatskoj.

Zimi su na Krku i Lošinju, proljeće budu u Grubišom i Lonjskom polju, Bjelolasici i na južnom Velebitu, a u jesen po Medvednici.

Ove godine, doduše, ne trči stotinu milja, već pola od toga, jer se oporavlja od operacije koljena. No, sljedeće godine nada se ponovno trčati cijelom stazom.

Koliko treba za istrčati tih 100 milja ili 168 km? “Meni 34 sata, nisam niti jednom uspjela brže od toga, nisu bili uvjeti”, kaže. 100 milja Istre zadnjih je godina u samom svjetskom vrhu trail utrka, spada među 21 utrku koje su dio Svjetskog kupa (Ultra Trail World Tour). Od petka do nedjelje u Istri se zapravo, u sklopu 100 milja Istre, održava pet različitih utrka - najduža je 168 km, potom 110 km, 67 km, 41 km te dječja, 1 milju. Ovaj vikend ovdje trči 1800 trkača iz više od 50 zemalja. O popularnosti 100 milja Istre dovoljno priča podatak da su već u prvih 24 sata, kad su ove godine otvorili prijave za utrku, organizatori dobili prijave trkača iz 21 zemlje.

Okrepne stanice i tranzicija

Kakva je trkačka strategija za 168 kilometara? “Strategija je ne umrijeti”, u dahu kaže Tadeja pa se vlastitoj šali zvonko nasmije. U Istru odlazi dobre volje. “Na prvoj 100 milja Istre, 2013., kad sam pobijedila, i meni je to bila prva tako duga utrka. Priđe tome čovjek s velikim respektom i strahom. Imala sam osjećaj kao da se spremam u neku zemlju čudesa, u totalno nepoznato i naravno da mi ništa nije bilo svejedno. Hoćeš doći dobro pripremljen. Koliko je to moguće. Na samoj utrci nizbrdo trčiš, po ravnom trčkaraš, u brdo hodaš, pogotovo ako je na početku, jer trčeći u brdo gubila bih snagu.”

Na 168 km dužine na svakih 15-20 kilometara su okrjepne stanice. Na njima se trkačima nudi voda, sokovi, laganija hrana. “Staneš, makar da nadopuniš svoje zalihe vode u bidonu ili camel bagu.” Organizator na okrepama nudi kruh, pršut, sir, savijače, krekere, a na pola utrke, u tzv. tranziciji je i topli obrok, trkači kažu da je izbor velik, a hrana dobra - juha, meso, riba, ugljikohidrati, salate...

“Na utrkama konzumiram i puno meda. Moj proizvod, zove se Carica, to je mješavina meda, peludi i propolisa. Pelud su bjelančevine, to mi jako dobro služi kao regeneracija, napravim od toga svoj izotonik, stavim Caricu, malo soli, malo limuna, pomiješam s vodom i to pijem. Volim jesti čvarke, kobasice, pršut, nešto slano i masno.”

100 milja starta iz Labina, kad se domognu Buzeta znači da su točno na polovici puta, tamo je tzv. tranzicija. To će reći organizator donosi natjecateljima stvari koje su oni na startu spremili u vreće i poslali. Mnogi tranziciju iskoriste da se presvuku, obuju druge tenisice, nerijetko promijene i cijelu opremu. U tu vreću od 60 litara svak stavi ono što misli da će mu zatrebati.

Krušec cijeli tjedan prije starta prati vremensku prognozu, po njoj i slaže svoju vreću za tranziciju. “Unutra stavim tenisice, moraju biti već dobro razrađene, dosta korištene tako da me ne nažuljaju. Stavim i toplu odjeću, majicu dugih rukava za trčanje i duge tajice te veš i čarape, rezervne baterije za čeonu lampu, Goretex jaknu, izotonik u prahu.”

Sa sobom pak nosi ruksak s obaveznom, od organizatora propisanom opremom i još ponekim njoj bitnim detaljem.

“Obavezno uzmem štapove za hodanje, imam teleskopske, to znači da se oni mogu jednim klikom presložiti u tri dijela i mogu stati u ruksak, tako da ne vire i ne smetaju. Lagana Goretex jakna dobro dođe ako padne kiša, da nisam skroz mokra, da ne trošim energiju na zagrijavanje.”

Privatni album
Tadeja Krušec

Trči se kroz raznolik teren

Svaki trkač pri preuzimanju startnog broja mora pokazati ruksak u kojem je obavezna oprema - dodatna topla odjeća, prva pomoć, barem jedna čeona lampa, rezervne baterije za lampu, litra vode, čaša (jer na okrepama nema čaša, plastika je postala neprihvatljiva!), kapa ili buff (bandana) i rukavice, jer na Učki je noću minus…

Trkači vole ovu utrku među ostalim i zato što je teren raznolik, trčati Istrom nije ni vizualno dosadno i monotono. Na dijelovima je staza utabana i brža, a u Čičariji ima skroz kamenitih dijelova, tu se sve uspori “ne možeš tuda brzo, već si umoran, već je deset sati hodanja i trčanja iza tebe, duboka je noć, jedva čekaš da se razdani, da dobiješ nešto nove snage s prvim zrakama sunca”, opisuje Krušec.

Kad se utrka protegne na 30 i više sati kontinuirane borbe, angažmana koji stalno traži fizičku i psihičku snagu, nedostaje li sna? “Da, ali rijetki su ti koji si dopuste odspavati, jer ako ti treba spavanje onda si obično sporiji.”

Najteža na utrci od 168 km je - noć. “Start je kasno poslijepodne i jasno da ćeš noć provesti trčeći. Nije mi baš nikakav problem biti sama po noći vani, bauljati po šumi, ali teško mi je što mi se spava kad je mrak. Motivacija da utrku završite je golema, a to znači da ne želiš ni na što što nije nužno gubiti vrijeme, pa ni na spavanje.”

Ipak, one pobjedničke godine Tadeja nije uspjela ostati u utrci svih 34 sata a ni oko ne sklopiti.

“Bio mi je teško. I kad je počela druga noć, jer startali smo po noći, trčali cijeli dan i kad je pala i ta druga noć bilo mi je baš jako teško. Tad nije bio razvijen sustav praćenja trkača kakav je danas. To će reći da sam ja na pola puta saznala da sam prva, ali mi na okrepnim stanicama nisu znali reći je li ta drugoplasirana trkačica negdje blizu iza mene, je li na pola sata, sat vremena, gdje je ona. Silno sam trebala odmor, ali bilo me je strah da ću, ako legnem, izgubiti prvo mjesto.” Na okrepnoj stanici u Labinu čekao ju je suprug. “I on veli: ‘Ma, nemoj se sekirati, nije ona tako blizu.’ Uspio je nekako doznati, njemu je to sve bilo jako zabavno.”

Privatni album
Tadeja Krušec

Potraga za kontrolnom točkom

Bilo je i dramatičnih trenutaka:

“Kad smo se spuštali dolje u kanjon, ispod Labina napravili su nam malo iznenađenje. Morali smo se spuštati po sajlama, a kako je bila noć nismo razumjeli kuda treba ići i grupa prije nas se izgubila. Nas par vikalo je u mrak ‘halo, vi gore!’, na kraju smo uspjeli naći pravi put. I onda se nas par spustilo u kanjon, a iza nas je odmah išla i ta druga grupica trkača i na nas je letjelo kamenje.

Možete si zamisliti - mrtav si umoran, spava ti se, jedva držiš oči otvorene, a od gore leti kamenje… U tom času mi je bilo dosta svega. Našli smo se u kanjonu punom vode, tamo pak nismo mogli naći kontrolnu točku, a tamo je trebalo perforirati, štancati karton na kojemu su po rednim brojevima bile navedene kontrolne točke. No, kontrolna točka je bila u nekom koritu, isprva je nismo vidjeli.

I nas desetak tamo izmučenih i izgubljenih raspravlja što sad. Na kraju je netko slučajno osvijetlio preko tog korita, pa smo ugledali kontrolnu točku…”

Kad je, malo nakon toga stigla u Labin bila je posve izmučena. “Znam da sam viknula mužu: ‘Pa mogu li ja bar pola sata odspavati?’” Uzela je vreću i legla. Jer, trkači mogu spavati, ali samo na stazi, ne može otići leći, primjerice, u automobil ili u neku kuću. Pomoć natjecateljima dozvoljena je samo na okrepnim stanicama. “Može te netko izmasirati, donijeti ti što trebaš… ali ne može kadgod i gdje hoće doći i usred utrke dodati mi hranu, vodu…, na određenim okrepnoj stanici ti mogu donijeti što hoćeš. Ja, recimo, naručim sladoled, lubenicu, pečeni šnicl, kako kad…”

Naposljetku je, dvadeset kilometara do cilja, ipak odlučila odspavati. “Bilo je to svega tridesetak minuta, ali činilo mi se kao da sam spavala dva sata.” No, i nakon tog sna, nije bilo lako. “Obukla sam se i krenula s prijateljem dalje, i on je bio u utrci. On je mene čekao, nije spavao. Krenemo tako dalje i vidimo da nam teško ide, slabo. No, onda smo riješili da je sad dosta i da to treba završiti. Jer, u početku smo hodali, ja sam se borila sa sobom da ponovo ne zaspem.”

Pamti kako su trčali prema cilju blizu kojega je visoki repetitor “no, taj repetitor dugo smo gledali, a on kao da nam se nikako nije približavao. Makar se godinama bavim trčanjem tu mi iskustvo nije pomagalo… te minute činile su mi se kao sati. Probali smo pričati, zamišljali kako će biti još jedan spust, pa dio po obali, do cilja i onda - gotovo više! Bili smo sretni što smo bili blizu cilja…”

Kakav je osjećaj ući u cilj nakon 34 sata utrke? “Odličan, naravno. Ali, došla sam u neke sitne sate, nije bilo nikakvog dočeka, samo moj muž i pas i nekoliko volontera koji su zapisivali kad je koji trkač ušao u cilj. Bilo je hladno, ali sam se natjerala ući u more, da se tijelo regenerira, osjećala sam da mi treba ta hladna voda. Muž me izmasirao, a od adrenalina nisam mogla zaspati.”

Privatni album
Tadeja Krušec

Zmije i medvjedi na Velebitu

Krušec je četiri puta bila pobjednica na utrci 100 km Velebita. “Istra je urbana, prolaziš kroz naselja i imaš osjećaj sigurnosti, štogod da se dogodi blizu si civilizaciji, cesti, pomoći, voda je relativno svugdje dostupna, nema divljih zvijeri, a Velebit je posve druga priča. Tamo ima medvjeda, i znalo se dogoditi da trkači na njih nalete. Ima zmija, teren je teži nego u Istri, više je kamenit, vode nema. Na toj trasi znaš da imaš samo dva bunara i eventualno voda u Baškim Oštarijama. Dakle, moraš sve nositi sa sobom.”

Tadeja preko tjedna trči barem četiri puta, vikendom planinari ili ide na utrke od 20 do 50 km. Za duge se utrke priprema cijelu godinu, zimi odrađuje zimsku bazu i trenira snagu i izdržljivost na turnom skijanju. Ove je godine sa suprugom bila na kratkim pripremama u Gruziji, u sedam dana popeli su se na pet prijevoja od 3000 metara.

“Turno skijanje je idealan trening za trail trčanje”, komentira.

Na utrke duže od 100 km ide, kaže, “minimalno tri puta godišnje i to mi sve skupa dade akumulaciju za pripremu za sljedeću godinu za 100 milja Istre”.

Do konca ovog travnja, nakon Istre, trčat će i 115 km dugačku utrku na Madeiri, u srpnju 130 km na Corsici, a u rujnu 130 km u Italiji.

U razgovoru vraća se na omiljenu joj istarsku utrku.

“Tih 168 km užasno je dugo, traje, pa se po putu svašta događa. Uvijek upoznam nove ljude, trkače, s kojima ostanem u kontaktu i družimo se na utrkama. Istra je svjetska utrka, ćesto sam i po stranim utrkama, a Istra se može uspoređivati s najboljima na svijetu. Svake godine ta utrka je sve bolja, zadnje tri godine drže takav standard da teško da išta mogu i poboljšati.” Što to znači, što to čini utrku tako dobrom? “Recimo, nama trkačima je bitno da na okrepnim stanicama možemo dobiti informaciju o smjeru u kojem idem dalje, o tome na kojem sam kilometru, gdje je sljedeća okrepa, eventualno ako mi je bitan rezultat da mi znaju reći koliko je konkurencija daleko od mene… to se danas sve zna jer je sve online i sve možeš pratiti u realnom vremenu. U svakom se trenutku za svakog trkača zna gdje je, to volonteri popisuju i upisuju.

Volonteri na Istri su uglavnom i sami trkači, rekla bih njih 90%. Oni su i trkači i navijači i vidi se da žive za sport i napravit će sve kad dođeš na utrku da ti pomognu. To u trenucima kad si jako umoran puno znači, da ti kažu na kojem si kilometru, kamo dalje, jer nakon dvadeset sati utrke već se puno teže koncentriram, recimo iza Motovuna više nemam pojma kad je okrepa, koliko je daleko taj Oprtalj…, a baš svi volonteri na Istri znaju stazu, imaju uvijek odgovor i još su uz to zabavni, uslužni.”

Tehnički, utrku čini dobrom i to što je staza odlično označena, zastavice i trakice su lako vidljive “jer dogodi se da se ne mogu cijelo vrijeme koncentrirati, ako nije zastavica i trakica lako odem krivo, a kasnije se ne mogu sjetiti gdje sam to potencijalno pogrešno skrenula.”

Trkači su se u Istri počeli okupljati već od početka ovog tjedna. Očekivanja u ovogodišnjoj utrci?

“Bitno mi je istrčati i ne ozlijediti se! I guštati!”, veselo će Tadeja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 11:08