Preminula ‘časna sestra ovisnika‘, kod nje se liječio i reper Stoka: ‘Budio sam se u četiri, muzao krave, a onda molio‘

Rita Agnese Petrozzi, poznatija kao Majka Elvira, umrla je prošloga tjedna u 86. godini života. Preminula je u Formacijskoj kući Zajednice Cenacolo u Saluzzu gdje je živjela posljednjih godina. Mnogi su je nazivali ‘časnom sestrom ovisnika‘, a i u Hrvatskoj je ostavila veliki trag, posebno među ovisnicima kojima je pomogla u putu izliječenja.

Njezin put započeo je s jednim životom koji je poželjela spasiti, a Zajednica Cenacolo koju je osnovala danas je prisutna u 18 zemalja, između ostalog i u Hrvatskoj. U ljeto 1983. godine napustila je samostan u Torinu kako bi u ruševnoj kući započela živjeti s mladima s ulice.

"Mladi su, obnavljajući zgradu, obnovili sebe, svoj život, svoju volju, stekli samopouzdanje, vjeru u budućnost, stvorili čvrsta prijateljstva. Rekla sam im: ‘Morate iznova izgraditi svoj život tako da zasučete rukave i svojim znojem, korak po korak, otkrijete da u vama postoji snaga i dostojanstvo za novi život.‘ Oni su povjerovali u to", ispričala je kasnije.

Nedugo nakon što je otvorila zajednicu u Saluzzu, na ulaznim se vratima pojavio nepoznati čovjek i ona mu je izišla ususret. Bio je razočaran životom, s lica mu se mogla iščitati ljutnja.

"Osjetila sam da mu moram reći neke jednostavne riječi. Uhvatila sam ga za ruke, pogledala u oči i rekla mu: ‘Čekala sam te, napokon si stigao!‘ On je podigao pogled, a oči su mu se napunile suzama", pričala je.

‘Napokon si stigao!‘ postao je slogan koji je dočekivao svakoga tko zakuca na vrata Cenacola. Čovjek mora znati da ga netko negdje čeka kako bi uopće znao što je ljubav, objašnjavala je Majka Elvira.

I zagrebački reper Marko Ivanović Stoka bio je u Cenacolu i otvoreno je govorio o svojoj borbi s ovisnosti.

"Utemeljiteljica Cenacola majka Elvira kaže: ova zajednica ne liječi drogu, ona liječi uzroke drogiranja. To je uistinu tako, ona te preodgoji", rekao je prije nekoliko godina i dodao da je sve bio dugotrajan i vrlo bolan proces, ali moguć uz ‘jednak omjer patnje, fizičkog rada i odricanja od samog sebe služenjem drugih‘.

Pričao je kako se u zajednici budio u pet ujutro. Dvojica koji su zaduženi za staju, a on je bio za nju zadužen sedam mjeseci, bude se u četiri. Dan bi mu počinjao čišćenjem staje i mužnjom krava na ruke. Zatim bi se presvukao i imao osobno klanjanje u pet. Nakon osobne higijene svi bi išli u kapelicu gdje je prva krunica, zatim doručak i u 7.15 sati počinje rad. Poslovi su podijeljeni na klesanje kamena, rad u vrtu i kuhinji. Posao traje do podne, kada je ručak, zatim pola sata odmora tijekom kojih štićenik smije pričati samo s jednom osobom. Nema razgovora u grupama i svaki put mora se razgovarati s drugim sugovornikom. I nakon večere je razgovor, svatko mora komunicirati sa svima, ne samo s onima koji mu odgovaraju.

Majka Elvira je znala satima moliti, a ostalo vrijeme se družila s potrebitima na ulici. Nikada nije smatrala da je trebala pohađati neke škole kako bih naučila pomagati drugima.

Bila je iz siromašne obitelji, jedva je završila tri razreda osnovne škole. U kući je morala stalno pomagati, nije bilo vremena za učenje.

Kad bi u kući imali komad kruha ili kad bi bilo vrijeme trešanja, mama Concetta uvijek bi joj rekla: "Rita, podijeli to s drugima. Ne možeš jesti, a da ne podijeliš s drugima."

U dobi od sedamnaest godina zaručila za lokalnog mladića, ali je nenadano odlučila da to nije njen put.

"Ta mi je pomisao bila poput neudobne odjeće. Pojavio se jedan drugi zaručnik koji je zakucao na vrata mojeg srca. Bio je to Isus, sin tesara iz Nazareta, i sam tesar po zanimanju. Želio me učiniti svojom sretnom zaručnicom", ispričala je.

Nitko od njene braće i sestara nije bio suglasan s njenim izborom jer je za njih odlazak u časne bilo nešto potpuno besmisleno, a i majka je njezin odlazak u samostan doživjela kao napuštanje.

"Jedan mladić iz Zajednice rekao mi je: ‘Elvira, baš dobro što si ušla u taj vlak. Da nisi, svi mi još uvijek bismo te čekali. U onom vlaku bili smo već svi s tobom!‘ To je istina."

Željka Jakopčević, mag. socijalnog rada, koja puno pomaže ovisnicima, a i sama ima osobno iskustvo kojem se danas nerado vraća, rekla nam je da nije osobno poznavala sestru Elviru, ali je o njoj dosta čitala i slušala od ljudi koji su se susretali s njom.

"Ona je primjer ženama. Plaha, puna ljubavi, dobrostiva, a s druge strane ustrajna, snažna i čvrsta u svome pozivu", priča nam Željka.

Ono što nju najviše asocira na život sestre Elvire, dodaje, zapisano je u stihovima Biblije Matej 25; 42. – 45. koje nam citira:

"Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; go, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiše me.

Tada će mu i oni reći: ‘Gospodine, kad te vidjesmo gladna, ili žedna, ili kao putnika, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne pritekosmo ti u pomoć? On će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih.‘"

"Činiti ljudima, a ne očekivati ništa zauzvrat mogu neki, a te ljude smatram velikim. Svojim životom obilježila je mnoge obitelji i pojedince. Trebamo se zapitati da li je ona pitala ‘čiji si, kome pripadaš? Malo sam ironična, ali je li netko rekao - ‘poslao me državni dužnosnik‘ – ne. Bila je velika u svom pozivu i sjećanje na nju treba biti nadahnuće našim srcima", kaže nam Jakopčević i dodaje kako je svjesna da nam nisu tema terapijske zajednice, ali želi ukazati na pozive mnogih koji desetljećima služe svima nama.

"Ja ovim putem iskazujem čast sestri Elviri, ali i živućima jer Bog kaže da se častimo međusobno pa tako čast i dr. Ćeliću, dr. Portolan, Sanji, Dejanu, Šimi, Boži, Joci, Beri, Zoltanu, Bernardici, Ivani, Vanji. Smatram se bogatom jer znam te ljude koju ustrajno u svom pozivu stoje iz dana u dan. Navela sam samo neka imena jer svi ne bi stali u ovaj moj mali prostor u novinama, a hvala i medijima koji ne svjetle samo paradom i skandalima nego imaju prostor za nadahnjujuće stvari koji nam vraćaju dobre vrijednosti", zaključila je.