'Ponekad moram smirivati putnike koji vrište iz petnih žila kada avion uleti u turbulencije'

Croatia Airlines ovog je tjedna dobio novu kapetanicu - 38-godišnja Kristina Mlinarić položila je sve potrebne ispite i trenutno je jedina kapetanica zrakoplova u Hrvatskoj.

Riječ je o iskusnoj avijatičarki, koja je počela raditi prije punih deset godina. Dugo razdoblje bila je kopilotkinja - prve je letove odradila u svibnju 2005. godine, nakon završene obuke u simulatoru. Njeno napredovanje bilo je usporeno zbog niza okolnosti - među ostalim, kompanija u to vrijeme nije povećavala flotu, pa nije bilo potrebe za novim kapetanima. Osim toga, Kristina je 2012. godine rodila sina Patrika.

- Kad si kapetan, neke stvari su teže. Ne možeš, recimo, iz Münchena, kamo si doveo putnike, skočiti doma i dati djetetu sirup kad se razboli. Zbog toga sam u vrijeme kad je moj sin bio još jako malen nekako odgađala napredovanje, jer mi je kao kopilotu bilo lakše prebaciti let ako mi je dijete bolesno. Sad je već lakše, on ide u vrtić, pa sam odlučila krenuti korak dalje - kaže Kristina.

Njezin suprug Željko radi kao vozač autobusa u zračnoj luci Pleso, a ljeto im je oboma kaotično doba godine. Tada je prometa daleko više i oboje neprestano voze putnike. Patrika najčešće čuvaju Kristinina sestra i njezin suprug, koji i sami imaju dvoje djece. Nije lako uskladiti letove diljem Europe i privatni život, priznaje kapetanica, no daje sve od sebe kako Patriku ništa ne bi nedostajalo.

Raspored smjena

- Suprug i ja znamo sjesti navečer u kuhinju s rasporedima smjena i dogovarati što i kako. To su doslovno križaljke radnih sati i dana. Njemu kolege dosta pomognu, zamijene smjene, jer je to jednostavnije nego meni. Želimo da naše dijete uvijek ima barem jednog roditelja kod kuće, a zasad to i uspijevamo. Evo, sad se spremamo na godišnji, a još i ne znamo kamo idemo. Naime, on još nije dobio odobrenje pa ne znamo ništa - kaže Kristina i dodaje kako oboje dobro znaju kakve poslove rade i sretni su kad ulove nešto vremena samo za sebe.

Kapetanica je odlučila kojim će se poslom baviti još sa 13 godina. U vrijeme kad su njene prijateljice čitale časopise za tinejdžerice, isprobavale šminku i prvi put se poljubile, Kristina je odlučila što želi biti u životu. Jednog dana će voziti avion, pomislila je i ta je misao nikad nije napustila. Nije za nju bilo nikakvog izravnog povoda, prisjeća se - u trenutku kad je odlučila da se jednog dana želi baviti baš tim poslom nije se zapravo nikad ni vozila avionom. Nitko u njezinoj obitelji nije pilot, pa ni njoj samoj nije jasno otkud je došla ta želja. Moguće je, nagađa, da ju je u ratnim godinama oduševila vojna avijacija. Njezini su se roditelji začudili kada im je kći suvereno rekla čime se jednog dana želi baviti. No, podržali su je, kaže ona, na čemu im je beskrajno zahvalna.

- Upisali su me u Malu avijaciju, gdje sam sa 16 godina prvi put upravljala avionom. Bila je to Cessna. Osjećaj je bio izvrstan i uvijek sam jedva čekala svaki idući sat da mogu letjeti. Iduće godine sam putovala u Englesku, u jednu ljetnu školu, i na nagovor roditelja baka je pomogla financirati avionsku kartu. Mama i tata su htjeli da se vozim u Boeingu, da vidim kakav je to osjećaj. Naravno da mi se svidjelo - prisjeća se Kristina.

Radila u trgovini

Nakon završetka srednje škole, upisala se na Fakultet prometnih znanosti, smjer Aeronautika, osposobljavanje za civilnog pilota. Paralelno s fakultetom i dalje je letjela - u Avijaciji je u tih nekoliko godina imala preko 200 sati naleta. Ipak, uvijek je imala vremena za prijatelje. Među njima su u to vrijeme bile i dvije djevojke koje su upisale isti smjer kao i ona na fakultetu - Sandra Ugrina, koja je kasnije postala vojna pilotkinja i nastavila se baviti poslom u inozemstvu, te Iva Rogović, koja je nakon kraće pilotske karijere osnovala kompaniju. Život ih je kasnije razdvojio, tako da već neko vrijeme nisu u kontaktu, ali zajedno su nakon fakulteta prolazile iste muke pri pronalasku posla.

- Meni nije pošlo za rukom odmah se zaposliti. Nisu se tražili piloti, pa sam nešto dulje od dvije godine radila u jednoj trgovini u Frankopanskoj ulici. Znate, kad vam dođu i kažu “Oooo, vi ste pilotkinja, baš divno. Posložite onu policu”, možete misliti kako se osjećate. No, trebalo je raditi i taj posao zaista nije bio loš. No, moja je ljubav bila letenje i samo sam čekala kada će se otvoriti radno mjesto pilota - kaže Kristina i dodaje kako su neki njeni kolege, čekajući posao u struci, radili na gradilištima, konobarili i bavili se cijelim nizom drugih poslova.

Fama o kopilotima

U Croatia Airlinesu najprije je gotovo godinu dana prolazila razne vježbe i testiranja, a najvažnije su bile vježbe u simulatoru, gdje je sve jednako kao da je čovjek u kokpitu aviona. Nakon toga je počela raditi kao kopilotkinja. Najviše joj smeta, kaže, što ljudi često misle da kopiloti za vrijeme leta ne rade ništa, nego su u kabini samo reda radi. To nije istina, dodaje, kopilot također vozi avion, samo što kapetan ima više iskustva. Primjerice, od dva leta, jedan vozi kapetan, a drugi kopilot.

Prisjeća se svog prvog leta. Ne sjeća se više kamo je letjela, kaže, ali dobro pamti osjećaj. Iako je prije toga imala iskustva preleta u Cessni, kao i dugotrajnu obuku u simulatoru, bila je nervozna. No, opustila se i prije nego što se avion odvojio od piste. Shvatila je da zna svaki postupak koji je potreban za siguran let i da je itekako spremna za situaciju u kojoj se nalazi.

- Ne može se ovaj posao raditi ako ste nervozni i pod stresom. Osim toga, kad čovjek zna raditi svoj posao, nema se čega bojati. Da, nitko ne voli loše vremenske uvjete i nije ugodno spuštati se dok, primjerice, puše bura. No, to je sastavni dio ovog posla i mi smo istrenirani za takve situacije - kaže i prisjeća se svih situacija koje je doživjela.

Stjuardese domaće kompanije vrlo su tolerantne pa, primjerice, neće izbaciti putnika koji razgovara na mobitel nakon što je zamoljen da to ne čini. Većinu tih situacija one rješavaju same, a piloti za njih saznaju tek nakon što slete. No, ima situacija u kojima kapetanicu obavijeste - jednom izrazito neugodnom putniku koji se gotovo potukao s kabinskim osobljem pozvali su policiju, drugi put su tijekom cijelog leta tražili opušak koji je jedan pušač (koji je tvrdio da nije pušio u WC-u) tamo ostavio, a ponekad mora smirivati putnike koji vrište iz petnih žila kada avion uleti u zračne turbulencije. Sve je to, kaže, dio posla.

Trenutno vozi Dash

- 8 Q400, a do listopada ima i dozvolu upravljanja Airbusom a319 i a320. Posade se rotiraju na avionima. Nitko ne dobije dozvolu za upravljanje jednim avionom do kraja života, kako ne bi došlo do zamora poslom. Zbog toga je Kristina s Airbusa prešla na Dash. Koja je uopće razlika?

- Sigurnosno nikakva, jer su jako sigurni. U Airbusu je ugodnije letjeti i drugačije raditi. No, Dash ima svojih prednosti. Iako svi općenito prigovaraju da su slijetanja s njim malo gruba, moguće je sletjeti i nježno. Premda, svi stručnjaci kažu kako je Dashev način slijetanja savršeno dobar - dodaje.

Letački sat

Kapetanica leti diljem Hrvatske, preko prostora bivše Jugoslavije, ali vozi i neke europske letove. Često je na relaciji do Kopenhagena, a vožnja traje gotovo dva i pol sata, no to zapravo ovisi o vremenskim prilikama. Mjesečni plan svakome od pilota propisuje da mora imati 70 letačkih sati. No, to nisu radni sati - letački sat počinje u trenutku kad upali motore aviona i završava onda kad ih isključi. Ako leti više od norme, to se dodatno plaća.

- Naše se plaće razlikuju ovisno o količini rada. Recimo, ljeti se leti više, pa svi imamo nešto veće plaće nego zimi. No, nema spolne diskriminacije - nemam ni kunu manju plaću od svojih muških kolega koji rade isti posao. Pravila su postavljena i svi ih se drže, tako da moj slučaj nije dio crne statistike po kojoj su žene potplaćene u odnosu na muškarce - kaže Kristina, koja tri puta godišnje prolazi obuku u simulatoru. Zadnji put je u simulatoru bila s instruktorom Hrvojem Bucićem i radili su na slijetanju u slučaju magle. Njena obuka zapravo nije gotova, pojašnjava, jer se redovito mora dodatno educirati. Iako sve to pokazuje koliko je njen posao zapravo težak, kaže kako nikad nije požalila što je odabrala biti baš pilotkinja.

- Ovo je posao za mene, to sam oduvijek znala. Doduše, trenirala sam rukomet punih 17 godina i igrala sam za klub iz Velike Gorice. No, kad sam slomila mali prst bila sam mjesec dana na bolovanju. Tada sam shvatila da ne mogu imati dvije karijere istodobno i da više volim letjeti nego igrati. Prestala sam s rukometom i posvetila se vožnji aviona. I ne, nikad to nisam požalila - zaključuje Kristina.