Nagham Oufan mogla bi biti tinejdžerica iz Zagreba, New Yorka, Bejruta, Šangaja, od bilo kuda. Najviše vremena provodi iza zatvorenih vrata svoje sobe. Gleda serije na Netflixu, čita Marvelove stripove, sluša rep, obavlja video razgovore s prijateljicama.
Na vratima sobe piše njezino ime uz fotografiju kada je imala tri godine i crtež puža. Upravo je tako isto, baš ta fotografija i baš taj puž, stajalo na Naghaminom ormariću u vrtiću.
Naghamin rodni grad je Daraa u Siriji i tamo je to bio običaj: na vrtićkom ormariću piše ime djeteta uz fotografiju i djetetovu omiljenu životinju. Nagham se sviđa da joj je to na vratima zagrebačke sobe jer je podsjeća na djetinjstvo. Bezbrižnost djetinjstva joj, na žalost, nije dugo trajala. Imala je šest godina kada je 2011. počeo rat u Siriji, a deset kada je s mamom i dvije starije sestre izbjegla nakon što je tek slučajnošću preživjela teško bombardiranje njezine osnovne škole. S njima trima danas živi u Zagrebu. Mama radi, a sestre se školuju i rade.
Svatko od nas pokušava biti kući, pogotovo u ova blagdanska vremena i neovisno o pandemiji. Kući, kao mjestu na kojemu se osjećamo ugodno, sigurno i voljeno. Ljudi koji su morali izbjeći iz svoje kuće, traže je u nepoznatim gradovima, u drugim zemljama. Tinejdžerima je njihova soba i ono o čemu u njoj maštaju, što čitaju, slušaju, s kime se dopisuju i kome snimaju poruke, najčešće njihova kuća. Nagham ju je našla u Zagrebu i uvela nas u nju. Dočekala nas je u majici na američkog repera Travisa Scotta. Kada smo je pitali što bi ona htjela reći, rekla je da nema ništa posebno reći, kao što bi rekli mnogi njezini vršnjaci. Poslušajte je, vidjet ćete da ima.
Koncept i zvuk: Barbara Matejčić
Foto i obrada zvuka: Doringo
Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....