„Odmah nakon što smo ušli u Hrvatsku, mojoj majci je pozlilo. Došla je hitna medicinska služba i medicinski tehničar joj je pružio prvu pomoć i spasio život. Bio sam oduševljen njegovim postupkom. Mi smo tada bili ilegalni migranti. Tada sam odlučio da ću se baviti medicinom“, otkriva u emisiji Briefing 18-godišnji Yazdan Fayyaz koji je s majkom i dvjema mlađim sestrama blizankama prije dvije i pol godine došao u Hrvatsku iz Irana odakle su pobjegli zbog očeva nasilja od kojih ih država nije htjela zaštititi.
U Hrvatskoj su dobili azil i htjeli bi ovdje ostati živjeti. Pohađa treći razred srednje Škole za medicinske sestre u Zagrebu i kada je završi htio bi se zaposliti u bolnici i studirati medicinu jer mu je životna želja postati liječnik. Htio bi liječiti ljude na nekom od hrvatskih otoka gdje kronično nedostaje medicinskog osoblja.
Tečno govori hrvatski jezik kojeg je počeo intenzivno učiti još u prihvatilištu za tražitelje azila, zagrebačkom hotelu Porin. Preko nevladinih udruga je nabavio udžbenike. „Ustajao bih se svaki dan u 6 sati i prije škole barem sat vremena učio hrvatski“, govori Yazdan.
Kada je odlazio iz Irana za Hrvatsku je jedva čuo i to samo u vezi nogometa. Velika mu je želja dobiti hrvatsko državljanstvo pa je nedavno pokrenuo on-line peticiju u kojoj traži ljude da podrže njegovu molbu Ministarstvu unutarnjih poslova da mu dodijeli hrvatsko državljanstvo jer je to u interesu Republike Hrvatske.
Naime, po redovnoj proceduri se državljanstvo može dobiti tek nakon osam godina boravka u Hrvatskoj, a Yazdan ne bi htio toliko čekati jer je dobro proučio hrvatske zakone po kojima da bi se zaposlio u bolnici mora imati domovnicu.
Naglašava kako Hrvatskoj nedostaje oko 10.000 medicinskih sestara i tehničara, a njemu ne pada ni na kraj pameti otići raditi u neku drugu zemlju. Otkiva nam kako bi se i njegove sestre Kimia i Kiana, koje idu u šesti razred osnovne škole, htjele baviti medicinom. Njegova majka, koja je u Iranu imala svoj frizerski salon, uči hrvatski kako bi što prije taj posao mogla raditi i u Hrvatskoj.
„Bez državljanstva nemam velike mogućnosti. Imam prijatelje koji studiraju medicinu i u slobodno vrijeme rade neke poslove. Zašto ja ne bih za vrijeme studija radio u bolnici kao medicinski tehničar kada već imam tu struku koju jako volim“, govori Yazdan, sretan što je već 425 ljudi potpisalo njegovu online peticiju.
Još šest mjeseci imaju pravo koristiti kuću u Šestinama u Zagrebu gdje im je država osigurala smještaj. Žive skromno od majčine naknade za nezaposlene i dječjeg doplatka. S Iranom je prekinuo sve kontakte, a u Hrvatskoj ima dosta prijatelja.
Islamska vjera, kaže, nikada nije bila u skladu s njegovim doživljajem Boga kojeg je našao nakon što je pročitao Bibliju i krstio se u Zagrebu.
„U Iranu u obitelji otac može raditi što hoće. Mnogo je obiteljskog nasilja. Znam jedan slučaj da je ženi njezin bivši muž prolio kiselinu po licu. Da sam ostao u Iranu, ne bih se mogao školovati jer mi otac nije dozvolio. Vjerojatno bih da sam ostao, mrzio i svog oca i državu koja mu je dozvolila da se tako ponaša i svoj život. Kada je avion poletio iz Tehrana rekao sam da se nikada više neću vratiti jer smatram da nas otac ne zaslužuje više vidjeti, niti Iran zaslužuje mene, moje sestre i majku kao građane. Domovina je ono mjesto koje će te zaštititi i gdje ćeš biti slobodan, a ne ona koja te tjera da bježiš. Hrvatska je moja domovina i smatram se Hrvatom“, zaključuje Yazdan Fayyaz.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....