OSTATI ILI OTIĆI IZ HRVATSKE? Odustali smo od Irske, digli kredit, kupili kuću, a potom shvatili da smo prevareni. Nakon 4 godine sve ide ispočetka...

Otići ili ostati, pitanje je s kojim se gotovo svaka mlada hrvatska obitelj suočila tragajući za odgovorima na egzistencijalna propitkivanja. Istom se mišlju bavio prije pet godina zagrebački poduzetnik Filip Višić (37) kada je sa suprugom Larom (35) odlučio zasnovati obitelj.

Dobio je dobru poslovnu ponudu u Irskoj i u jednom trenutku oboje su bili vrlo zainteresirani za odlazak. Ali opet, zasnivanje obitelji mnogo je lakše i ugodnije na domaćem terenu, uz podršku obitelji i prijatelja, razmišljali su Višići. Htjeli su da njihova djeca imaju dvorište, komociju i sigurno okruženje za odrastanje. I odlučili su ostati.

Jednog dana, šetajući kvartom, pronašli su lijepu obiteljsku kuću u zagrebačkim Gajnicama, kvartu u kojem su ionako živjeli, a koju je, prema njihovoj procjeni, trebalo malo preurediti. To je bio njihov dom iz snova, kuća na kat, s dovoljno velikim dvorištem. Tu su mogli zamisliti dječje ljuljačke, trampoline i sve ostalo što će njihovoj dječici jednog dana omogućiti bezbrižno djetinjstvo. Imali su viziju.

Šest mjeseci čekanja

Nisu htjeli ništa prepustiti slučaju pa su angažirali arhitekticu koja im je pripremala nacrt za renovaciju punih šest mjeseci. Digli su kredit u banci zadužili se za puni iznos kuće i dodali još 20-ak tisuća eura ušteđevine za renovaciju. Kuća je imala prizemlje i prvi kat i krenuli su s preuređenjem odozgo. Već su napravili gotovo cijeli posao i spustili se u prizemlje, gdje su krenuli renovirati kupaonicu. Nakon što su raskopali pod, doživjeli su potpuni šok.

- Kuća nije imala dobre temelje, nije imala deku, nego samo glazuru od 3 cm, ispod koje se nalazila zemlja. Unezvijereno smo zvali statičarku koja nam je priredila nacrt, ali nakon što smo joj objasnili situaciju, nikad nam se više povratno nije javila, jednostavno nije odgovarala na pozive. Potražili smo drugo mišljenje, a kada nam je na teren stigao novi arhitekt, bio je rezolutan i nedvosmislen. Kuća se mora kompletno rušiti! Ne bi preživjela ni manji potres. Statika je potpuno narušena, trebat će graditi sve ispočetka - prepričava nam Filip početak svoje agonije, od čega je prošlo već više od dvije i pol godine. Zbog svih tih događanja koja su ga snašla te onih koji ga još tek očekuju Filip je odlučio pisati blog koji je nazvao Moja kuća.

U međuvremenu su Filip i Lara dobili djevojčicu Miju, koja danas ima tri i pol godine. No, spletom okolnosti, Mia još nema dvorište za igru.

- Dobili smo kćer, a naš projekt ne da nije napredovao, nego je nazadovao. Bila je to potpuna katastrofa. Potrošili smo sav novac za renovaciju, a kuću je sada trebalo srušiti i graditi ispočetka. Plaćaš kredit, a nemaš krov nad glavom. Nemaš gdje organizirati ni roštilj. Bili smo očajni, razmišljali smo o tome treba li sve prodati takvo kakvo jest i pričekati neko bolje sutra da skupimo energiju i novac i krenemo ispočetka. Što je najgore, živimo sto metara od te naše, pomalo proklete kuće iz snova, koju je trebalo sravniti sa zemljom. I potom smo pronašli slamku spasa.

Supruga je imala neki mali stančić na moru i već smo davno odlučili to prodati kako bismo ipak ustrajali u svojem naumu, ali da bismo ubrzali proces, morali smo taj stan prodati praktički ispod cijene. Trebalo je još godinu dana da se ta nekretnina proda pa se naše useljenje još dodatno otegnulo - ističe Filip, koji je u međuvremenu odlučio barem srušiti kuću. Nakon toga su angažirali još troje arhitekata kako bi bili sigurni da im se više ništa neće izjaloviti.

Da nešto demoliraš, ne trebaju ti milijuni, mislio je. Očekivao je neke troškove, naravno, ali prve ponude koje je dobio za rušenje kuće imale su astronomske iznose.

Sam svoj majstor

- Za rušenje sto kvadrata kuće neki su tražili i po 10 tisuća eura. Nažalost, imali smo vremena zbog drugih otegotnih okolnosti pa smo barem mogli potražiti druge ponude. Na kraju smo našli ponudu za rušenje kuće za višestruko manju cijenu, ali dio posla odlučio sam i sam napraviti pa sam lupao zidove, odvozio šutu i, ne biste vjerovali, na kraju dobio bruh. Morao sam na operaciju, što je još više otežalo našu situaciju i produljilo sve procese na kući - nastavlja Filip, koji je mnogo puta pomislio na to da je možda ipak trebao prihvatiti onaj posao u Irskoj.

U svoj toj nesreći i birokratskim i građevinskim peripetijama ipak se dogodila jedna jako dobra stvar. Dogodio se Dino. Malena Mia dobila je brata, koji je sada napunio dva mjeseca. Bračni par sada je još odlučniji provesti svoj plan do kraja. Imat će dvorište u kojem će se do kraja sljedećeg ljeta, kako se nadaju, igrati Mia i Dino.

Zainatili su se i odlučili ostati sagraditi svoju kuću unatoč svim birokratskim i drugim problemima na koje su naišli, a nije ih bilo malo. Prvo, kuća nije imala sve riješene papire, što nije bio velik problem pri renovaciji, no činjenica da je moraju srušiti bitno je zakomplicirala situaciju.

- Građevinsku dozvolu čekali smo više od godinu dana. Promijenili smo nekoliko arhitekata i samo papiri i sve dozvole su stajale 50 tisuća kuna. Naime, nije arhitekt samo osoba koja će ti izraditi idejni plan. To je najlakši dio posla. Treba ti statičar, arhitekt, inženjer za struju, vodu, plin, grijanje, a svakog od njih treba platiti. I jesmo. Ali iscrpili smo svoje mogućnosti i tek sada nas čeka najveći dio posla.

Nazdravili rušenju

Kuća je, da svečano obznanim, konačno srušena. Moja žena i ja nazdravili smo tome. Jer je to konačno znak da možemo dalje. Ono što bih htio napomenuti, a o tome ću pisati i na svojem blogu, jest da smo mnogo toga iskoristili od stare kuće. Ne mora se sve baciti. Sačuvali smo radijatore, prodali bojlere jer su bili relativno novi, kao i dosta komada namještaja koji je došao uz kuću, sačuvali smo čelične grede, staru ciglu... Grede u potkrovlju ćemo iskoristi za nadstrešnicu...

A o tome što nas sve čeka redovito ću izvještavati na svojem blogu Moja kuća. Radovi počinju u drugoj polovici rujna, kada stigne građevinska dozvola, i uzbudljivo čekamo nove izazove. Nadam se da je najgore iza nas i da će jednog dana naša kuća u Gajnicama postati naš dom iz snova - zaključuje Filip. U sljedeće dvije godine kroz svoj blog te uz videosadržaj svjedočit će svemu što mora proći mlada hrvatska obitelj da bi se skučila. A kako se čini dosad, to neće biti baš neki najlakši posao.