- Tomislav vam je one man show. Pravi je fighter i ima taj neki specifični karakter. Od deset utakmica, on će u osam apsolutno briljirati. Nedavno je s MRK Umag nastupio u Bugarskoj, mislim da se radilo o utakmici protiv Turaka. Zabio je petnaestak golova, zbog čega su ga čak prijavili za testiranje za doping - priča nam Željko Perić, ponosni stric i nekadašnji trener Đakovčanina Tomislava Bošnjaka, koji je prošloga tjedna na Svjetskom prvenstvu gluhih u rukometu, održanom u Brazilu, proglašen najboljim igračem na svijetu.
S ostatkom ekipe Tihih paklenih, kako zovu momčad hrvatske rukometne reprezentacije gluhih, Tomislav je jučer sa sat vremena kašnjenja sletio u Zagreb. Momčad je obranila svoju titulu svjetskih prvaka, a vratili su se i s priznanjem za najboljeg golmana, koje je pripalo Deanu Šagovcu, koji se, kako smo neslužbeno doznali, iduće godine umirovljuje od rukometa pa doista nije mogao poželjeti bolji kraj karijere.
Japanski selfie
Skupilo se na dočeku više od sto ljudi - obitelji, prijatelja, fanova, kolega i sportskih službenika - a prizorom su bile oduševljene i japanske turistice koje su selfie štapovima snimale dirljiv dolazak sportaša. Iako nisu skrivale euforiju, vjerojatno nisu bile svjesne da pred njima stoje sada već dvostruki svjetski prvaci, četverostruki olimpijski prvaci te isto toliko puta najbolji u Europi.
- Većinom su ovdje dečki koji u svojim klubovima igraju u drugoj ili trećoj ligi, tako da mi je bio veliki izazov napraviti od njih ekipu koja ima i glavu i rep i koja zna kako će izvući najbolje u obrani, a kako u napadu - rekao nam je na dočeku u Zračnoj luci “Franjo Tuđman” trener Tihih paklenih Mario Sirotić.
Ipak, nekoliko jakih aduta reprezentacije igra i u prvoligaškim klubovima, a već spomenuti najbolji igrač prvenstva igrao je i u talijanskoj prvoj ligi, konkretno za klub Bologna United. - Tomislava sam osobno uputio u rukomet. Budući da sam trener, počeo sam ga voditi na utakmice pa je tamo negdje u dobi od deset godina i sam počeo igrati. Igrao je tijekom cijele osnovne i srednje škole, čak i dok je studirao građevinu, a zbog sporta je jedno vrijeme bio i “smrdao” faks - prisjeća se Željko Perić te dodaje da im je cijela obitelj sportski nastrojena pa su gotovo svi Tomislavovi bratići i sestrične u rukometu. - Tomislav je prvo igrao u Đakovu, no u ovdašnjem je klubu situacija jedno vrijeme bilo prilično loša. Nije bilo nikakvih stipendija ili naknada za igrače i općenito nije bilo pretjerane perspektive. Zato je otišao igrati najprije u Umag, zatim u Poreč, a nakon toga i u Italiju - kaže stric, ističući da se tijekom boravka u Umagu Tomislav i zaljubio u divnu Kristinu, kojom se prije nekih mjesec dana i oženio.
Vjenčanje Tomislava Bošnjaka i Kristine
Tomislav Bošnjak
- Svatovi su bili vrhunski, pravi slavonski, a vjenčanje je bilo u đakovačkoj katedrali. Tomislav vam je, što bi se reklo, k’o crni cigan - svi ga znaju i vole pa je bilo ljudi odsvukuda gdje je igrao. Bilo ih je i desetak dečkiju iz reprezentacije - nastavlja Perić, napominjući da mu je nećak u Đakovo došao tek dva dana prije vjenčanja iz Delnica, gdje su imali pripreme za svjetsko prvenstvo, a potom se iz rodnoga grada nakon nekoliko dana odmora zaputio u Brazil.
Oglušio kao dječak
Osim što je upravo stric bio prvi koji je Tomislava odveo na rukometni teren, on je zaslužan i što je otkriveno i da, tada dječak, ima problema sa sluhom. - Moja supruga inače prilično slabo čuje pa sam ju je jednom vozio na pregled u zagrebački SUVAG. Poveli smo i Tomislava jer smo primijetili da bi i on možda mogao imati problema sa sluhom, što se nakon pregleda uspostavilo kao istinito. Kao što bi svako dijete, najprije je, kada je doznao da će morati nositi aparat, plakao. Međutim, čim mu ga je liječnica prvi puta stavila, bio je sretan i oduševljen što čuje - prisjeća se gospodin Željko, dodajući da su u kasnijim pregledima ustanovili da oštećenje sluha u Tomislavovu slučaju nije bilo genetsko, nego mehaničko pa, iako nisu sigurni što ga je točno prouzročilo, pretpostavljaju da je to bila posljedica dječje igre s glasnim petardama.
Mario Bošnjak
Tomislav ne voli nositi aparat, ponekad ga stavi, a stric kaže da je s godinama naučio jako dobro čitati s usana pa rijetko tko u razgovoru s njim i može primijetiti da ne čuje.
- Dok sam ga trenirao u Đakovu, milijun puta se znalo dogoditi da se derem: “Tomi, Tomi!”, a on se ne okreće pa su mi drugi treneri, ili tko se već znao naći u dvorani, govorili da me nećak zaj... i da se namjerno neće okrenuti. Kao što sam i rekao, on je uvijek bio one man show, uzeo bi loptu i do gola ne bi stajao, ali se u posljednje vrijeme u tom smislu stabilizirao pa je sad primjetno da mnogo više truda daje za ekipu. Istina da je nešto niži za rukometaša, ali ima žar koji sve to nadomjesti. Isto tako, vrlo je discipliniran i živi kao pravi sportaš, sada tim više kada se oženio - šali se Perić, vidno ponosan, napominjući da mu je Tomislav poklonio svoj dres u kojem je u Bugarskoj osvojio i olimpijsku medalju.
Lažna skromnost
Ponosan je i izbornik Sirotić, koji je inače trener u RK Buzet. U rukometu je gotovo 50 godina - igrao je u Italiji te u brojnim klubovima u bivšoj Jugoslaviji. Kao čovjek s mnogo iskustva, ne daje mjesta za lažnu skromnost.
Mario Sirotić
- Momci su ovo zaslužili, o tome nema dvojbe. Globalno smo bili najbolji, a jedino što nismo imali najboljeg strijelca, no to nam ni nije bilo toliko važno. Velika pomoć su mi bili i Jakov Previšić, pomoćni trener koji se služi i jezikom gluhih, te Marin Smolić, bez kojeg vjerojatno ne bismo osvojili prvenstvo jer bez njega sigurno ne bi svi igrači mogli nastupiti u finalu - priča izbornik, kojem je ovo prva sezona s Tihim paklenim timom. - U Brazilu smo bili 20 dana, prije toga smo se osam pripremali u Delnicama, a sedam u Jastrebarskom.
Došli smo u Brazil deset dana prije utakmice da bismo se stigli adaptirati, a za to smo vrijeme trenirali i odigrali dvije prijateljske utakmice. Kada je riječ o prvenstvu, najveći su nam protivnici bili Turci i Rusi. Turke smo, srećom, izbjegli, a Ruse smo razbili sa 15 razlike iako su na početku čak i bili vodili. Onda smo napravili izmjene pa smo se popravili.
Mi smo protiv njih izgubili u produžecima na OI, ali su i oni mnogo puta izgubili od nas pa su se htjeli osvetiti, ali nisu uspjeli. S Brazilcima je također bilo vatreno, čak ne toliko zbog utakmice, nego zbog navijača, koji su se totalno napalili na utakmicu i htjeli su se tući. Bilo je jako naporno, ali vraćamo se doma sretni, što je u konačnici i najvažnije - zaključio je Sirotić.
Ovo je deseta medalja hrabre reprezentacije koja se još jednom upisala u sportske povijesne knjige.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....