Krenula sam od postavke da živimo u svijetu velikih mogućnosti - počinje Ana Marija Žužul priču o svojoj kazališnoj predstavi “Praznine”, za koju kaže da nije “out of the box”, nego “no box”.
- I kad nemaš puno, imaš puno u usporedbi s onim što su imale generacije prije nas. Svaka ti je informacija dostupna u sekundi. Za sve moraš ulagati manje truda. I onda dolazi do paradoksa gdje možeš imati super život i lijep posao, sve može biti odrađeno po formuli, ali se iznutra i dalje osjećaš prazno, usamljeno, distancirano od drugih, izgubljeno i zbunjeno - objašnjava promišljanje koje stoji iza njezinog projekta, koji je prije desetak dana premijerno predstavljen u nekazališnom izvedbenom prostoru tonske dvorane zagrebačkog HNK.
Ana Marija se cijeli život bavi umjetnošću, a njezino promišljanje umjetnosti nije slučajno. Otac joj je Ante Žužul, vlasnik Školske knjige, i umjetnošću je okružena odmalena. Njihovi su obiteljski prijatelji i gosti često bili neki od najvećih umjetnika ovoga područja.
- Kad sam bila mala Dragutin Tadijanović je kod nas bio redovan gost i pisao mi je posvete u knjige. Takve su me stvari definitivno formirale i zaista mislim da mogu biti sretna što sam odrastala u obitelji u kojoj sam imala priliku proširiti vidike i naučiti neke jako bitne vrijednosti. Iz toga su potekli moji današnji stavovi i smjer kojim želim ići - tumači.
Ona je, inače, najmlađe dijete u obitelji. Ima starijeg brata i sestru koji su joj oduvijek uzori, a koji također imaju uspješne karijere u Školskoj knjizi, brat kao direktor, a sestra kao direktorica za nakladništvo.
Nedopustivo je biti lijen
- Kod nas je naglasak oduvijek bio na učenju i radu. Bilo je nedopustivo biti lijen i inzistiralo se na radu na sebi i razvitku intelektualnih sposobnosti. Nisi morao imati dobre ocjene, ali si morao imati neku razinu odnosa prema obrazovanju. Za ručkom su se vodile filozofske rasprave, što je bilo zanimljivo tim više što je svatko od nas gorljivi individualac - prisjeća se. - Tata bi u jednom trenu počeo citirati Krležu. U takvoj se situaciji moraš naučiti izboriti za sebe, moraš opstati na ručku - smije se.
Završila je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na koju je upala od prve. Piše doktorat na Filozofskom fakultetu. Umjetnica je, glumica, kreativna producentica i voditeljica umjetničke organizacije Odeon, kao i kreativna direktorica Školske knjige i idejna začetnica i organizatorica popularnog “Mora knjiga” na Zrinjevcu. Upravo je završila posao vezan uz nova luksuzna izdanja “Game of Thronesa”, a s Matom Jankovićem osmišljavala je koncept “Hrvatske kuharice”, svojevrsne monografije hrvatske gastronomije. “Praznine” su joj prvi samostalni autorski projekt na kojem je kreativna producentica, a autorski tim s njom čine i sjajne umjetnice Ana Vučak Veljača te Dubravka Lelas, Kristina Kegljen i Morana Novosel.
- Neprestano sam u kazalištu htjela vidjeti nešto novo, svježe, drukčije, aktualne teme koje rezoniraju s mojom generacijom. Dosta predstava danas ima tendenciju to pokušati, neke uspijevaju manje, neke više, no većinom su stvari o kojima govorimo kao suvremenima to bile prije jako puno godina. Izađeš s predstave i apatičan si, ne dobiješ nikakvu posebnu emociju. Htjela sam napraviti nešto čime ću stvarno biti zadovoljna i što će u teatar donijeti novi način izražavanja i kada je riječ o sadržaju i formi - priča o predstavi koju je postavila u sinergiji s još 15 mladih umjetnika. Imali su poseban način rada, bez hijerarhije.
- Cilj je bio privući neku novu publiku u HNK i napraviti eksperiment - kaže o predstavi kojoj je pristupila interdisciplinarno, spajajući film, glazbu, glumu i sliku.
Htjeli su se baviti prije svega osobnom, a ne samo društvenom temom. - Odlučili smo se okružiti nečim što nam je bitno, što nas dira kao osobe i emocionalno nas se tiče - kaže. Uži autorski tim na tekstu je radio godinu dana kroz razne eksperimente, zadatke i improvizacije. - Godinu dana smo pisale i gomilale materijal, pa ga destilirale u samu srž problema kojim se bavimo, a to su - praznine, unutarnje i vanjske - kaže.
Na “Praznine” se ide penjući se stepenicama u HNK, odakle se ulazi u tonsku dvoranu. Sama predstava je u ulozi, onoj eventa firme. Konobari posjetitelje poslužuju pjenušcem, na jednom je zidu photo wall, karta je pozivnica na proslavu obljetnice firme. U prostoru su osvijetljeni stolovi i svira glazba.
Gledatelji dio predstave
Voditeljica želi dobrodošlicu na godišnjicu, pa kreće ukalupljeni promo film firme koji priča o njenoj sjajnoj prošlosti i još boljoj i sjajnijoj budućnosti u kojoj njeni radnici radom ostvaruju i sebe i firmu.
Priču kroz film i na pozornici pričaju tri glumice, tri naizgled potpuno drukčije žene. Njihovi su likovi djelomično nastali iz monologa koje su autorice svaka pojedinačno pisale tehnikom introspekcije samih sebe u zamišljenoj dobi od 80 godina. Pokušale su zamisliti što bi tada mislile i gdje bi tada bile.
- Jedna od njih je živjela po svim društvenim normama. Udala se s 27, rodila dijete, kupila stan, sve prošla na siguran način. Radi u općini, ima solidan brak, voli svoju djecu, ali osjeća veliku dosadu. Pita se je li trebala raditi nešto veće od toga. Pa, pas je otišao u svemir, a ona nikada nigdje nije bila - prepričava nam.
Druga je, pak, vrlo uspješna PR-ovka sa savršenim stanom i velikim brojem prijatelja, popularna je i ambiciozna. Konzumira ljude i odnose, narcisoidna je, a istovremeno potpuno otuđena i usamljena. - Na neki način ona simbolizira sadašnjost. Stalno imamo pritisak da budemo uspješni. Ideali koji nam se prezentiraju ljudi su poput Elona Muska. U ‘Prazninama’ je scena u kojoj se ona jedan dan budi, uzima mobitel i baca ga u vazu, a laptop u sudoper prepunjen vodom. Voda počinje curiti svuda po stanu, a ona malo toča noge i pije kavu. Vidimo moment gdje puca, ali joj se, na van, kao ništa ne događa - izdvaja Ana Marija zanimljiv moment.
Otvaranje diskusije, a ne osude
Njezin je lik 30-godišnjakinja čiji su roditelji uspješni arhitekti. Ona tvrdi da radi na velikom projektu, no u stvarnosti je potpuno neproduktivna.
- Zapravo se diže u 11 ujutro ili popodne, konzumira puno internetskog sadržaja, na Facebooku je i Instagramu, Netflixu. Ne želi raditi jer vidi da je unutar toga postala depresivna. Nešto počne pisati, pa stane, pa ne može, pa radi nešto drugo, pa joj prođe cijeli dan bez da je napravila išta. Osjeća se krivo i grize se i stalno si zamišlja kako će napraviti nešto od sebe, no ne može se pokrenuti - priča Ana Marija, kojoj je inače 27 godina, a koju i inače fascinira veza čovjeka i tehnologije. Tehnologija, priča, uništava kreativnost. Stvarno kreativan možeš biti samo ako si potpuno koncentriran, a ne ako multitaskaš, na što nas tehnologija često navodi.
U predstavi, priča, nisu htjeli postaviti osude o tome da je društvo prazno, nego otvoriti diskusiju i osvijestiti to kroz priče triju žena od kojih svaka propitkuje svoj identitet i pita se je li možda trebala biti tamo gdje je ona druga.
Cijeli je projekt vidljivo pod utjecajem njezina studija, službeno slikovitog, ali podužeg imena Studij znanosti o književnosti, filmologiji, teatrologiji, dramatologiji, muzikologiji i kulturi. - To je jedan interdisciplinarni studij gdje se proučavaju odnosi između različitih umjetnosti. Gledaš kako se one isprepliću i funkcioniraju zajedno - tumači.
Povezivanje različitih disciplina Ana Mariji je već pošlo za rukom, u kreativnom projektu koji je Zrinjevcu dao novo lice, pretvorivši ga u “More knjiga”. Upečatljiva scenografija Marija Miše svake je godine sve atraktivnija.
- Taj se festival za poticanje čitanja održava već pet godina. Cilj je spojiti knjigu i čitanje s jednim novim kontekstom, koji nije knjižnica ili škola, nego plaža na Zrinjevcu, s koktelom u ruci koji nosi ime knjige koju čitaš - kaže.
Osim što putuje kad god može, “ne zbog hedonizma, nego proširivanja vidika”, Ana Marija se posvetila i još jednom velikom projektu. Do kraja godine planira snimiti dugometražni film. Ta je umjetnost okupira već dugo, a za vrijeme studija pohađala je i dva glumačka stručna osposobljavanja u SAD-u, Yaleov Summer Conservatory program i Acting for Film NY Academy.