DOBROTVORKA I HUMANITARKA

Ne volim čeprkati po prošlosti, kad samo pomislim što je moj Jerko u Jasenovcu prošao. Drago mi je što sam mu ispunila želju i dala novac potrebitima

 CROPIX
 

Polako i, naslutiti je, ponešto nekoordiniranih pokreta netko s druge strane otvara ulazna vrata stana na zagrebačkom Medveščaku. Zaključivši da se ključ sasma odvrtio, gurnemo vrata naprijed, ne bismo li pripomogli. Desa Baković dočekuje nas drhtavom rukom podbočena o štap, bez puno riječi dade znak da uđemo. Uspravna starica kreće se polako, u hodu do sofe Zoranu Pusiću požali se na bolne noge. “Deso, ja samo mogu poželjeti da me sa 101 godinom bole noge”, bodri je Pusić.

Udovica Jerka Bakovića, brata poznatih od ustaša tragično stradalih antifašističkih heroina, sestara Baković, Rajke i Zdenke, kaže da sad, eto, može biti mirna, jer ovih je dana, netom što je u četvrtak proslavila 101. godinu života, novac od prodaje svojeg stana, 500.000 kuna, donirala Zakladi Solidarna; namijenila ga za stipendiranje i pomoć siromašnoj djeci. Od Fonda Desa i Jerko Baković imat će koristi oni ambiciozni i vrijedni koji u ovom sustavu, gdje je obrazovanje samo deklarativno dostupno svima, možda, neimaštine radi, ne bi mogli ustrajati u srednjoj školi.

Zahvaljujući Bakovićima i njihovoj stipendiji, osiguran je nastavak školovanja za 31 dijete, u dobi od deset do osamnaest godina; djeci većinom iz manjih sredina, s područja Korduna, Banovine, Gorskog kotara, Like i Međimurja. “Bila je to želja mog muža, odluku je donio davnih dana. Bio je veliki altruist, uvijek je govorio: ‘Mi i naši imamo dovoljno, a puno je siromašnih kojima treba pomoći da se školuju.’ Jerko je bio čovjek koji je živio više za druge nego za sebe. Dobar. Pošten. Jako iskren”, kazuje udovica pregledavajući stare obiteljske albume fotografija.

Rajka Baković s braćom, najmlađim Mladenom i najstarijim Jerkom

Novi život

Godine 1941., nakon što su od ustaškog terora stradale obje mu sestre, Jerko Baković završio je u Jasenovcu. Nerado je, kaže Desa Baković, govorio o tim danima, verbalizirao bi sjećanja tek u rijetkim prilikama. Ni njoj nije lako o tome razgovarati. Pristala je na nagovor obiteljskog prijatelja: “Ne volim čeprkati po prošlosti … kad samo pomislim što je u Jasenovcu prošao. Četrdeset i šest kila je imao kad je pušten. Devet su ga mjeseci držali tamo”, vrlo će polagano. Oporo.

“Trebalo je to preživjeti. Samo sreća, on je imao jednu divnu narav. I muke je podnosio lako. Ma ne lako, naravno. Ali, nekako i to lakše nego drugi. Bio je inkarnacija poštenja i dobrote. Imao je sreću da su ga u Jasenovcu naposljetku razmijenili. Nije vjerovao, kad su ga mijenjali, da će ga pustiti. Povjerovao je tek kad je prešao na ovu stranu. Pratili su ga po Kordunu, na jednom mjestu je bila zamjena, ustaše su dali Jerka, a naši jednog ustaškog oficira. Jerko je nakon toga otišao u partizane. Iz partizana kući.” Potom je došlo poratno doba. “1946. smo se nas dvoje upoznali, u Rumi. Brzo smo se zaljubili, brzo smo se i oženili. I tako je počeo novi život”, najednom govoreći o toj 1946. vraća joj se živost u inače ravan ton.

U braku su proveli više od 60 godina. Otkad je Jerko Baković umro, navršivši 95., 2010., posljednjih osam godina udovica živi sama. “Uz pomoć prijatelja”, reći će.

Što je danas najviše veseli?

“Teško da išta. Nemam pravog odgovora na to pitanje. Oni koje sam voljela, koji su bili moji i uz mene, njih više nema”, u sitnim očima diskretno se zrcale suze. “Nedostaje mi moj muž. Al njega ni!” izgovori to s težinom. “I s tim se moram miriti”, tiho će potom.

Ima li zadovoljstva u činjenici da slavi 101. rođendan? Odvrati ozbiljnim pogledom. Nije žena od velike ekspresije, na njezinu licu, naizgled, malo se čita. “Više puta mislim: pa što se natežem više! Pa to nije život. I nije, zapravo. Eto tako, petljam. Kako mogu. Uz dobre prijatelje i dobre ljude. Nemam više nikakvih želja u životu. Želja mi je, eto, bila riješiti pitanje toga stana, uraditi onako kako je Jerko želio. Ja sam sad pretežno u krevetu. Televizija rješava pitanje samoće. Uvijek netko i dođe. Obilaze me stari prijatelji.”

Govoreći o starosti, prednostima joj i manama, kratko dometne: “Nemam se što ni tužiti niti hvaliti. Ja to primam tako kako jest, s time se hrvam. I gotovo. Normalan apetit imam, pristojno spavam. Što se zdravlja tiče, zapravo, kad bi te moje noge bile kako treba, i nemam problema. Ne znam, recimo, ni što je groznica. Ajde, sad zadnje vrijeme lošije vidim na desno oko”.

Jerko Baković bio je član Komunističke partije od 1939., ilegalac i aktivist, raspačavao je letke i komunističku štampu, pisao parole, nabavljao papir za tiskaru, veza su mu bili Rade Končar i Stipe Ugarković.

Zdenkine fotografije (poput ove, na Braču) su rijetke

Kiosk u Nikolićevoj 7

Četvero od šestero sestara i braće Baković bilo je angažirano u pokretu otpora. Najpoznatija od njih je Rajka, tada studentica romanistike, te Zdenka, švelja, sestre koje su obje privedene u noći 20. prosinca 1941. kad su ustaški agenti upali u obiteljsku kuću Bakovićevih u Gundulićevoj, te uz Rajku i Zdenku odveli i mlađeg im brata, Mladena. Bakovići su imali kiosk u Nikolićevoj 7 (današnja Teslina), odmah pored tadašnjeg kina Luxor (danas je tamo Zagrebačko kazalište mladih).

Taj je kiosk od prvih dana NDH bio tajno sastajalište komunista, tamo su ostavljali poruke, pošiljke. I makar je Rajka Baković nakon uspostave NDH znala da je, kao jedna od aktivnijih u pokretu otpora, u opasnosti, pa se preko ljeta nakratko sklonila na Brač gdje je, kao talijanska državljanka, mogla ostati relativno sigurna do kraja rata, proganjale su je vijesti iz Zagreba, nije mogla mirno sjediti, htjela se ponovo aktivirati. Vraća se s Brača u Zagreb, na studij, radi za pokret, tog ljeta 1941. sekretar CK KPH Rade Končar naložio je da kiosk Bakovića bude partijska veza, od jeseni i veza s partizanima. Tamo se prodaje njemački tisak, što privlači brojne njemačke oficire.

Kad su tog prosinca 1941. ustaše upale u kuću Bakovićevih te troje članova obitelji odveli u kazamat, uzeli su i ključeve kioska. Sljedećih nekoliko dana dovodili bi jednu ili drugu sestru u kiosk, držali ih kao mamac, stupicu, nadajući se da će u zasjedu pasti netko od komunističkih aktivista. Hana Pavelić, jedna od članica otpora, brzo je shvatila da se nešto događa, uočila je da se sestre ponašaju čudno, poslala obavijest dalje i tako spriječila da netko od ilegalaca padne u ruke ustašama. Doduše, sebe nije spasila. Neće proći dugo i sama će završiti u Staroj Gradiški, tamo su je i ubili.

Tragedija sestara Baković

Kiosk Bakovićevih otkrio je kurir Partijskog komiteta Dalmacije, uhićen i mučen, naposljetku je kazao gdje je odnosio dokumente. O tome postoji pisani zapis, izvješće poslano Glavnom štabu NOV Hrvatske i Vladimiru Bakariću.

Trećeg dana Rajka je bila sasvim izmučena. Unatoč tome ustaše su je ponovo dovukle u kiosk. Onesvijestila se nekoliko puta. Jedva da se mogla držati na nogama. Kućna pomoćnica obitelji Baković uspjela je isposlovati da je puste kući da se okupa. Tada je Rajka, vidjevši brata, Jerka, dala mu papirić na kojem ga pita smije li progovoriti.

Odgovorio joj je kratko: “Ne”. Pet su je dana mučili. Kažu da je bila napola mrtva kad je konačno dovezena u bolnicu Sveti Duh. Tamo umire od posljedica mučenja.

Smrt Zdenke, što se točno dogodilo, nije sasvim jasna. Obitelj je bila sklona vjerovati da je u očajanju, vjerojatno ne znajući da je Rajka završila u bolnici, na Božić ujutro skočila s trećeg kata Ustaške nadzorne službe, dolje, na Zvonimirovu.

“Ne zna se točno je li ona skočila kroz prozor s tog trećeg kata ili su je bacili”, kaže Desa Baković.

Nijedna od sestara Baković nije progovorila, nisu odale nikoga. Na sprovod je mogla samo obitelj, praćena očima više agenata koji su tada napravili i fotografije.

“Imali su jednog poznatog koji im je omogućio da se bar pokopaju ko ljudi. Nije bilo lako. Mama im, Irma, tada već udovica, sama s djecom, bila je hrabra. Ona je to nekako preživjela, kako je mogla i morala. Umrla je u Zagrebu, sa 99 godina”, govori Desa Baković.

Sestre i brat Jerko pokopani su u obiteljskoj grobnici, na Mirogoju.

Skončali su u Zagrebu, makar su svi rođeni u bolivijskom gradu Oruru. Njihov je otac 1913. emigrirao u Boliviju s Brača, otišao tražiti posla kod strica koji je već živio ondje. Nedugo poslije njega, s Brača je u Oruro otišla i majka Bakovića, Irma. “Moja svekrva je bila iz imućne obitelji Fertiglio, a svekar, njegovi Bakovići nisu bili tako bogati i Fertiglievi nisu bili baš za taj brak. Međutim, oni su se zabavljali prije nego što je on otišao u Boliviju, voljeli su se i svekrva se odlučila i otišla za njim u Južnu Ameriku. Tamo su se vjenčali. Tako je moj Jerko i rođen u Boliviji 1916.”, kazuje udovica Baković. Zdenka je bila 1918., a Rajka 1921. godište.

Bakovići su u Boliviji dobro živjeli, otac je u vlasništvu imao dućan i hotel. No, točno nakon Rajkina rođenja, 1921., odlučili su vratiti se, djecu ipak školovati u tadašnjoj Jugoslaviji. Vraćaju se na Brač. S obitelji tada stiže i Rajkina dadilja, Indijanka Leukidia Peres, koja je bila jako vezana uz djevojčicu, toliko da je s njom odlučila put Europe. Obitelj se u Zagreb doselila 1930-ih. Bili su vlasnici kuće na tri kata u Gundulićevoj 25.

U privatnoj arhivi Dese Baković dosta je slika muževih sestara, koje nikad nije upoznala. Rajka je na mnogima od njih (na slici prva zdesna)

U rodnom Oruru

I dok su u Zagrebu imenom sestara Baković jedva nazvali nevelik prolaz, a i to im je poslije 1990-ih bilo oduzeto (tek je nedavno Miškecov prolaz ponovo postao Prolaz sestara Baković), u njihovu rodnom Oruru, u Boliviji, jedna od najvećih avenija i danas nosi ime Rajke Baković.

U Boliviju se Jerko Baković vratio kao zreo čovjek, sa suprugom, u posjet stričevoj obitelji. “Kad smo izašli iz aviona, kad je on stao na bolivijsko tlo, rasplakao se”, pamti taj trenutak Desa Baković.

Biste Rajke i Zdenke u zagrebačkom Prolazu sestara Baković slabo se ističu, koloritom gotovo stopljene s bojom mramornog zida na kojem su postavljene. Mnogi ih neće niti uočiti. Pogled će im puno prije odvući bliješteća reklama i bankomat banke koja je svoj stroj i popratnu ikonografiju posadila točno do skromnih bista heroinama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:07