'SIN IZ SJENE'

'NAZVAO ME I PITAO: JESTE LI ME VI RODILI?' Neobična priča o ženi koju je potpuni stranac čitavo desetljeće smatrao biološkom majkom

 Profimedia, Alamy/ Facebook

'Imam 'sina iz sjene' kojeg nisam rodila, no koji je gotovo čitavo desetljeće mislio da sam ja njegova biološka majka', započinje svoju neobičnu priču Amerikanka Gayle Brandeis, piše Independent.

'Prvi put sam ga postala svjesna prije 14 godina kad me nazvao privatni istražitelj. Isprva nisam znala što hoće od mene. Možda ga je unajmio neki utjerivač dugova. Možda moja majka koja je nastojala pronaći eventualno blago koje je možda sakrio moj pokojni otac.

'Traži vas vaš sin kojega ste 1985. dali na posvajanje', rekao mi je istražitelj.

To doista nisam očekivala.

'Što?'

'Vaše ime je na rodnom listu.'

Te 1985. sam imala 17 godina, a nevinost sam izgubila tek nekoliko mjeseci poslije. Znala sam da te godine sigurno nisam rodila dijete, no svejedno nisam mogla prestati razmišljati o tome. Osjećala sam se dezorijentirano. Je li moguće da sam nekako potisnula u svijesti čitavu trudnoću i rođenje djeteta? Pitala sam se postajem li paranoična poput moje majke.

Detektivu sam rekla da se sigurno radi o nekoj drugoj Gayle Brandeis. On mi je zahvalio i spustio slušalicu.

Poslije nisam više razmišljala o tom neobičnom događaju sve dok me moj 'sin iz sjene' nije kontaktirao putem Facebooka 2010.

'Ovo pitanje je možda ludo, no jeste li rodili dijete 1985.?', pitao me u poruci. Bilo je to svega tri mjeseca nakon rođenja mojeg najmlađeg djeteta. Još sam se oporavljala od porođaja, ali i od smrti moje majke koja si je u jednoj od svojih psihotičnih epizoda oduzela život kad je moja beba bila svega tjedan dana stara.

Odgovorila sam mu da je na krivom tragu i da nisam rodila dijete 1985. On se na to ispričao i rekao mi da budem dobro. Te su mi riječi puno značile jer doista mi nije bilo dobro zbog svega što mi se dogodilo u životu.

Nakon nekog vremena, ponovno mi se javio, moj 'sin iz sjene'. Rekao mi je da ne želi nikakvu vezu, niti remetiti moj život, no potrebne su mu neke medicinske informacije pa želi znati obiteljsku medicinsku povijest.

Bila sam u napasti da mu kažem kako si je moja majka oduzela život upravo dok je radila na svojem dokumentarcu 'Umjetnost krive dijagnoze' koji govori o raznim bolestima koje su pogađale našu obitelj, no ta informacija ne bi uopće bila značajna za njegov život.

Još jednom sam ga pokušala uvjeriti da ja nisam osoba koju traži. Još jednom sam pomislila kako je čitava ta stvar završena, no onda me je ponovno kontaktirao. Bila je 2016. godina kad mi je poslao poruku: 'Jesi li ti moja majka?'

Sjetila sam se one dječje knjige u kojoj mala ptičica pita prvo kravu, pa psa, pa lopatu jesu li oni njegova mama. Ostatak poruke mojeg 'sina iz sjene' bio je prožet boli. Izjedalo ga je to što ga ne želim priznati za sina. Želio mi je dati do znanja koliko pati i koliko mu je teško. Uskoro je trebao i sam postati otac, pa ako sam mu ja doista majka, postat ću baka.

Osjećala sam se tako bespomoćno. Htjela sam mu reći da mu mogu biti neka vrsta majčinske figure, no to nije rješenje. On je morao znati odakle dolazi, a to nije bilo od mene.

Ponudila sam mu DNA testiranje ili bilo što drugo, no on više nije odgovarao. Štoviše, blokirao me. Moj 'sin iz sjene' je iznenada još više postao sjena, a mene je iznenadilo koliko me to zaboljelo. Osjetila sam kao da se pojavila neka rupa u mom životu.

Taj čovjek je na mene projicirao toliko nade i ljutnje i boli i zbunjenosti i ljubavi da sam osjećala kao da vodim nekakav paralelni život, kao da postoji još jedan svemir u kojem sam doista rodila dijete sa 17 godina. Kad sam zatvorila taj prozor, moj se svijet učinio manjim.

Odlučila sam provjeriti na njegovom Facebook profilu je li dobro. Znala sam da je autor i pjevač u jednom bendu kojem je, čini se, dobro krenulo, a ja sam se sve češće ulovila kako fućkam neku njihovu pjesmu. Mnoge od tih pjesama su tužne i romantične, a ja sam ih slušala s nekakvim majčinskim ponosom. A kad sam vidjela sliku njegova djeteta, mojeg 'unuka iz sjene', nisam mogla suspregnuti suze.

Prošlog listopada sam se požalila mužu da ne mogu prestati razmišljati o svojem 'sinu iz sjene', a on mi je predložio da mi sami pokušamo pronaći njegovu majku. Srce mi je zaigralo. Nikad mi to prije nije palo na pamet. Muž i ja smo se pretvorili u prave detektive, ali one na internetu. Iako su me čak dva privatna istražitelja proglasila mladićevom majkom, nama nije trebalo više od dva sata da uđemo u trag ženi koja je najvjerojatnije bila prava majka mojeg 'sina iz sjene'. Zvala se slično kao i ja, no njezino se ime malo drugačije pisalo – baš onako kako je bilo navedeno u onom rodnom listu. Steglo me oko srca kad sam ustanovila da je ta žena, koja je na neki način čitavo vrijeme bile druga ja, umrla 2015. godine u skloništu za beskućnike u San Franciscu.

Sve linkove koje sam našla, poslala sam svojem 'sinu iz sjene' koji me, tad sam ustanovila, odblokirao nakon nekoliko mjeseci za svaki slučaj ako ga ipak poželim kontaktirati. Nakon što sam mu rekla sudbinu njegove prave majke, počeli smo se otvarati jedno drugome. Ispričao mi je da se kao malo dijete ponekad vrtio u krug znajući da je u nekom trenutku sigurno okrenut prema svojoj mami. Ja sam mu rekla da sam kroz svo ovo vrijeme počela o njemu razmišljati kao o nekom svojem 'sinu iz sjene', na što mi je on odgovorio da je nedavno napisao pjesmu koja progovara glasom njegova majke i koje se zove – 'Sjene'.

Oboje smo upotrijebili riječ 'sjena' kako bismo opisali naš neobičan odnos, a sada smo napokon mogli izaći iz te sjene na svjetlost dana.

On je našao olakšanje napokon znajući istinu, premda je bila tragična. A ja sam našla olakšanje jer se više nisam morala nositi s njegovom tugom i jer sam mu doista pomogla.

Kroz nekoliko dana moj je 'sin iz sjene' pronašao svoju biološku sestru koja je poslije došla i na njegovo vjenčanje. Uvijek se pitao kako to da njegovo dijete ima tako intenzivno crvenu kosu, no sada je znao – njegova sestra imala je istu takvu kosu.

Nedavno sam razgovarala s njim preko telefona. Bilo je lijepo napokon mu čuti glas i razgovarati u realnom vremenu.

'Mi smo vjerojatno jedini ljudi na svijetu koji imaju ovakvo iskustvo', rekao je kroz smijeh. 'Imamo jedinstvenu vezu na kojoj sam jako zahvalan.'

Ispričao mi je i da mu je 2012. otac koji ga je usvojio, na samrtnoj postelji rekao kako se nada da će jednom preboljeti to što je usvojen. Tek tada se, kaže, počeo osjećati kao istinski član te obitelji.

Kad smo se pozdravljali, rekao mi je: 'Možda će zvučati čudno, ali volim te, Gayle.'

A ja sam, kao i svaka majka, odgovorila ravno iz srca: 'I ja tebe volim.'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 07:57