ŽIVOTNI ZAOKRET

Napustili Dalmaciju i odabrali ‘život na sjeveru‘. ‘Svi nas pitaju jesmo li normalni. Ničeg tu nije bilo...‘

Helena, Tomislav i Josip Beović prije svega nekoliko mjeseci ni sanjali nisu da će imati vlastiti restoran

 Vladimir Dugandžić/Cropix
Kad su prije nešto manje od tri godine kupili kuću u Metku, restoran Beovićima nije bio ni u peti. Kao ni selidba

Za početak, jedno glupo pitanje.

Je li normalan muškarac koji ostavi dom i dobro uhodan posao u Omišu i preseli se u Gospić, točnije u Medak, a Medak vam je tamo gdje nikad niste bili i gdje nitko nikad nije bio, pa krene, nakon što je već pola života iza sebe ostavio, iznova živjeti?

Prije nego odgovorite, evo još jedno pitanje, jednako glupo.

Je li normalna žena koja ostavi dom i dobro uhodan posao u Trogiru i preseli se u Gospić, točnije u Medak, a Medak vam je tamo skroz na kraju ovoga svijeta, gdje se ni Bogu ne da kroz dubok snijeg gaziti, pa krene, nakon što je već pola života iza sebe ostavila, iznova živjeti?

Pravilno hodanje

I još samo jedno, i ovo je glupo.

Je li normalan mladić, tinejdžer, koji ostavi dom, društvo, djevojku i dobar posao na obali, u Dalmaciji, gdje euri padaju s neba, a nebo je vječno plavo, i preseli se u Liku, točnije u Medak, a Medak vam je tamo gdje medvjedi marširaju, pa krene, nakon što mu je život sasvim fino bio krenuo, iznova živjeti?

Glupa pitanja, je li tako. A onda dođeš u Gospić, u Medak, tamo gdje nitko ne dolazi, i to dođeš iz Splita, iz cvita Mediterana, iz zemlje snova, dugih kava i lakih tacni, i shvatiš da je definiciju normalnog bolje prepustiti drugima. Recimo, Tomislavu, Heleni i Josipu Beoviću, Omišanima, iz Gata, a teško da pitomijeg mjesta od Gata može biti, koji su se prije nekoliko mjeseci preselili u Gospić, u Medak, s dugouzlaznim e, da vam bude meko poput jastuka dok ga izgovarate, piše Slobodna Dalmacija.

– Jeste li vi normalni, to nas svi pitaju – smiju se Beovići.

Sjedimo u njihovu restoranu, "Kod Joze" se zove, gosti se smjenjuju, s razglasa odjekuju Mišine pjesme, vani se snijeg u led pretvorio, sunce ga uzalud grize, a oni nas uče kako nam je pravilno hodati.

– Prvo je pravilo da ruke ne smijete držati u džepovima – objašnjava Tomislav.

Naučio je to kad je tresnuo pred restoranom. Početnik. Okrenuo se poput sličice.

image

Restoran 'Kod Joze' ime je dobio u čast Tomislavova oca, a lokacija mu je takva da ga je praktički nemoguće promašiti

Vladimir Dugandžić/Cropix

Stres i bolest

Tomislav je po struci matematičar. A po zanimanju stolar. Marangun čuven u omiškome kraju. Posla je bilo toliko da je kući jedva i dolazio. Pojedi, otuširaj se i prespavaj. Pa tako svaki dan. Uvijek je nekome žurba. Uvijek negdje "gori". Uvijek zovi Tomislava.

– Najviše sam radio za kriljanske kruzere, a tu je stres neizbježan jer brod mora biti spreman na vrijeme kako bi primio goste, a vremena nikad nije bilo dovoljno – govori Tomislav.

Heleni je bilo još i gore.

– Radila sam kao voditeljica prodaje i marketinga u jednom resortu i svaki se dan s posla probijala od Trogira do Omiša. Ljeti je to pakao, a moj organizam je to sve teže podnosio – kaže nam.

Razboljela se. Karcinom dojke. Dvaput je operirana. Zahvaljuje dr. Josipu Banoviću iz splitske bolnice što ju je spasio.

– Uskoro mi je kontrola – kuca o drvo.

Dobro se osjeća, paše joj lički zrak, puna su joj ga pluća.

– Zdravija sam ovdje, dolje mi je stres bio nepodnošljiv – tvrdi Helena.

Kad je drugi put primala kemoterapije, nije bila na bolovanju. Izišla bi iz bolnice, sjela u automobil i odvezla se na posao. I tako danima.

– Imala sam krasne poslodavce, uistinu jesam, ali ipak sam shvatila da tako dalje neće ići – veli Helena.

image

Soparnik iz Gata u restoran Beovićevih stiže četiri puta tjedno, ni konobarica Marijana ne može mu odoljeti

Vladimir Dugandžić/Cropix

Skinuli nogu s gasa

Nekako u isto vrijeme i Tomislav je shvatio isto.

– Trebalo je skinuti nogu s gasa – slikovito će.

I skinuli su. Na način koji je i njih same iznenadio.

– Dolazili bismo na Plitvice kao izletnici, da malo vidimo snijega, i uvijek maštali kako bi lijepo bilo negdje u ovom kraju imati vikendicu. I eto...

Kupili su je. U Metku.

– "Majko mila, di je to", nema tko nas nije pitao kad smo rekli što smo napravili – prisjećaju se Beovići.

Pitamo i mi. Nismo odmah povezali da je to Medak – ne zaboravite na dugouzlazno e – iz akcije Medački džep, koja je zbog počinjenih ratnih zločina slobode stajala Mirka Norca.

– Ničeg tu nije bilo kad smo došli, samo drača i zarasla šuma, meni i bratu su tri dana trebala da iskrčimo put od kuće do komina – kaže Tomislav.

Ničeg nema ni sada. Ljudi ponajmanje. Beovići imaju tek nekoliko susjeda, a najbliži je udaljen toliko da ih jedva može čuti. Kuća je zato sređena. Ljupka jednokatnica natkriljena Velebitom. I okružena šljivama.

– Da samo znate kakve su, ni na kraj pameti mi nije bilo da šljive tako sočne mogu biti – oduševljeno će Helena.

image

Tomislav sa svojom ljubimicom Beti ispred kuće u Metku, koja je njegovoj obitelji postala novi dom

Vladimir Dugandžić/Cropix

Šišmiši i vukovi

Ne sumnjamo da će i šljivovica biti dobra. Iako se "Kod Joze" najčešće toči graševina. Na plavac i pošip Ličani se tek navikavaju.

– Vino dobavljamo direktno s Pelješca, Helena tamo ima rodbinu, i mogu vam reći da se sve više traži – zadovoljno će Tomislav.

Soparnik je, pak, preko noći postao hit. Ličani, navikli na kiseli kupus, mogli bi postati ovisnici o blitvi.

– Majka peče soparnike i šalje nam ih četiri puta tjedno – pojašnjava Tomislav.

A majka je Ljubica Beović, slavna Poljičanka. Ta je sa svojim Jozom, po kojemu je i restoran pored rijeke Like dobio ime, jedna od zaslužnijih što je soparnik od seljačke spize postao gospodska delicija.

Kad su prije nešto manje od tri godine kupili kuću u Metku – da ne biste slučajno rekli u Medaku – restoran Beovićima nije bio ni u peti. Kao ni selidba. Dolazili bi kadikad, praznicima najčešće, i obnavljali ruševinu.

– Posla je bilo toliko da ti mozak stane, a opet, nigdje nam se nije žurilo – mirno će Tomislav, kao da se nikad nije zapitao što je meni ovo trebalo.

Priča kako je jednom, kad su tek bili došli, žena kuhala gulaš kad se odjednom odlomio komad stropa i pao im ravno u lonac. Ili ono kad se napokon uspio probiti do komina, pa kad je otvorio vrata i ugledao 40 šišmiša kako vise na drvenoj gredi. Ili nedavno kad im je vuk odnio štene srednjoazijskog ovčara. No, nabavit će on novog, već ga je naručio, nema tog vuka koji će se približiti kući kad taj naraste.

image

Beovići se dobro snalaze na ličkim minusima

Vladimir Dugandžić/Cropix

Medvjed pred vratima

Jednom je i njemu srce bilo stalo. Ono kad je poslom bio u Omišu pa kad ga je Helena usred noći nazvala da ih netko pokušava opljačkati.

– Zove ona da se netko šulja oko okuće i da grebe po vratima. Ona i sin sami doma, a ja im ne mogu pomoći...

– Nikad se nisam prepala kao tada. Bila sam uvjerena da smo na meti lopova. Okolo svuda mrak, javne rasvjete nema, išla sam poslije nekoliko puta moliti da mi stave barem jednu žarulju, a ovi navalili na vrata – nastavlja Helena strašnu priču.

Zvala je policiju koja je, srećom, brzo došla.

– Rekli su mi, gospođo, pa je li vi vidite gdje živite, nema tog lopova koji bi vas ovdje pronašao, to vas je medvjed bio posjetio. Ili možda divlje prase – i sad Beovićka osjeća olakšanje.

U proljeće je, kaže, u Metku najljepše. Ustaneš, natočiš kavu, otvoriš prozor, a dvorištem ti srne šetaju. Neprocjenjivo.

– Kuću od 170 kvadrata stambene površine s okućnicom od 1500 kvadrata kupili smo za 20.000 eura – otkriva Tomislav.

U Omišu za taj iznos ne bi mogli kupiti ni garažu.

– Ne radi se o novcu, nego o potpunoj promjeni načina života. Da se razumijemo, i naša Gata su prekrasna, nama najdraža, ali ovo je sasvim drugi svijet. Svijet koji je nama trebao – napominje Tomislav.

image

Josip, Franjo, Helena i Tomislav

Vladimir Dugandžić/Cropix

Vikendima popunjeni

Ugostiteljstvom se nikad nisu bavili. A sad im je restoran pun.

– Ništa mi ne govorite, i sami smo iznenađeni reakcijom ljudi – krsti se Helena.

Njezin je prvotni plan bio u Gospiću otvoriti turističku agenciju, i još je, a restoran je došao iznenada. Kao znak.

– Je, meni je to bio znak. Kad sam vidjela da se iznajmljuje, ništa nego Božji znak. Tomislava nisam ni pitala, samo sam ga nazvala i rekla mu da sam iznajmila gostionicu – gleda Helena u supruga, a on uzvraća pogledom koji ne treba objašnjenje.

– Oboje smo to htjeli, a ja sam je samo pustio da ona to odradi, da ne bi bilo da je uvijek sve po mom – smije se Beović.

Preselili su se 15. listopada, a restoran "Kod Joze", odmah uz autocestu, za one koji jure, ili na staroj cesti Split – Zagreb, za one koji uživaju u vožnji, počeo je s radom 1. prosinca. Nekoć se zvao "Most", a zatvoren je bio četiri godine.

– Mislili smo da će trebati više vremena dok se ljudi opet naviknu, pogotovo što sad nije sezona, no prevarili smo se, vikendom se zna dogoditi da moramo i odbijati goste jer je sve popunjeno – opet Helena kuca o drvo da ne urekne sreću.

image

Četvorka iz Omiša - Josip, Franjo, Helena i Tomislav - učas su postali prepoznatljiva lica u Gospiću

Vladimir Dugandžić/Cropix

Zna se što je bolje

Jelovnik je mješovit. Malo dalmatinskih, malo ličkih specijaliteta. Na punim tanjurima. A najbolje idu, nećete vjerovati, lignje.

– Ni mi ne vjerujemo – vele Beovići.

Lignjama su konkurencija tek tripice. I janjetina. Lička. Onu dalmatinsku ovdje ne treba spominjati.

– Mogu Ličani govoriti što hoće, ali ne može se ova njihova, koliko god razvikana bila, mjeriti s dalmatinskom, ni blizu joj nije! – ražestio se Tomislav.

– Šuti, još ćete kogod i čut! – smiruje ga Helena.

– Briga me, neka čuju, ja sam najmanje stado izija i dobro znam što govorim!

Odlazimo u kuhinju da promijenimo temu. Pružamo ruku chefu Josipu Beoviću, 18-godišnjaku, i sous-chefu Franji Biskupoviću, Josipovu vršnjaku i prijatelju.

– Josip me je jedan dan upitao hoću li s njegovom obitelji u Gospić i, evo me, u Gospiću sam – jednostavno će Franjo.

– Je, baš je tako bilo – potvrđuje Josip.

Od 14. godine radi po omiškim restoranima, dobro i zarađuje, a obiteljsku odluku o preseljenju prihvatio je kao da se radi o odlasku iz Omiša u Dugi Rat. Ni riječ nije rekao. Otišao je u sobu i spakirao se. I djevojka Antonija nije puno grintala. Položila je, uostalom, vozački i kupila automobil, a do Gospića joj ima tek nešto više od dva sata lagane vožnje.

image

Franjo Biskupović i Josip Beović

Vladimir Dugandžić/Cropix

Dobri kuhari

– Oni su stidljivi pa ću ja reći, njih vam dvojica oduševljavaju Liku! – ponosno će Tomislav.

– Vole raditi, znaju kuhati i nisu nagle naravi. Da nije njih dvojice, to svakako napišite, ne vjerujem da bismo sve ovo uspjeli izgurati – dodaje.

Tomislav bježi od kuhinje, ali je zato sve ostalo u njegovim rukama.

– Sve što okom vidite ja sam napravio. Ni jedan meštar, osim električara, ovde nije ušao. I gazda Martin, njega ne smijem zaboraviti, on nam je objekt io i stalno nam je pri ruci. Ima 70 godina, a radi kao da mu je 20. Ljudina je to!

Beovići priznaju kako im je trebalo neko vrijeme da se naviknu na Ličane. Na njihov tempo života prije svega.

– Nikome se ne žuri, to je prvo što kod njih primijetite. Ovdje je sve usporeno i nema ničeg normalnijeg od toga da ljudi malo proćakulaju kad se sretnu. Na primjer, u dućanu, na kasi, sasvim je normalno da blagajnica s vama malo porazgovara i da nitko, bez obzira koliki red bio, ne prigovara. Odeš po kruh i nema te pola sata. U Dalmaciji su svi nervozni, uvijek i svugdje netko na nekoga viče, a ovdje nema nervoze – kaže Tomislav.

Nema nerada

I još nešto.

– Još nismo naišli na nekoga da ne radi ništa, znaš ono, šta radiš, ništa, ajmo na kavu. Nema toga ovdje.

Kvaliteta života, zaključuju i Tomislav i Helena, neusporediva je s onim u Dalmaciji. Zažele se, naravno da se zažele, Gata i Omiša, i mali sin Ante im je još dolje, dok ne završi osmi razred, s babom i didom, ali začas to prođe.

A kad ih pitaju jeste li normalni, više i ne odgovaraju. Tko hoće, doći će. I nikada mu više neće pasti na pamet postavljati glupa pitanja, piše Slobodna Dalmacija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 15:01