Izreka da "zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu" vrijedila je samo do pandemije koronavirusa. Misao ruskog pisca i liječnika Čehova svaki od 126.612 Hrvata koji su dosad "pokupili" covid-19, želju za ozdravljenjem proširit će još jednom - da ne zarazi nekoga od svojih bližnjih.

Ja sam prve simptome dobio u večernjim satima i noćnoj groznici koja je uslijedila u utorak 27. listopada. Nije me iznenadila, štoviše, očekivao sam je točno u tom terminu. Petak prije, naime, proveo sam dan na terenu s kolegom fotoreporterom Robertom Fajtom, koji je "zakurio" iste večeri. Dobar dio vremena proveli smo skupa u istom automobilu.

S maskom na toalet

U tom vremenu iščekivanja pripremio sam plan koji je uključivao sve moguće varijante razvoja bolesti, pa i onu najgoru. Jednako tako, bilo mi je stalo da na meni pukne taj lanac prijenosa, dakle, ne želim zaraziti nijednu osobu, odlučan sam da se sklonim u strogu karantenu. Moje mjere su puno strože od Capakovih, stupaju na snagu odmah (utorak), a ne u trenutku kada postajem formalno pozitivan (petak). To znači da se povlačim u spavaću sobu u kojoj ću provesti narednih 10 propisanih dana, ali u mojem slučaju i 11. koji sam odradio samoinicijativno, iz inata, označivši ga u svojoj glavi "danom pobjede", supruga ne ide na posao, djeca prelaze na online nastavu i prekidamo svaki kontakt s mojim roditeljima koji žive u kući preko dvorišta.

Imali smo dvije linije obrane. Prva su bila vrata naše bračne spavaće sobe, koja je pretvorena u kućni covid-odjel zato što je bila najbliža kupaonici i toaletu. Druga linija bila su ulazna vrata kuće, gdje su nam moji roditelji ostavljali namirnice. Spadam u one koji nisu razvili teške simptome. Povišena tjelesna temperatura dva, tri dana, pa groznica, umor, strganost tu su sve vrijeme. Treći dan sam ostao bez mirisa i okusa. U djeliću sekunde. Piješ čaj i osjećaš kamilicu, med i limun u njemu, odložiš šalicu i više ne osjećaš jaje na oko koje doručkuješ. Onda jedan dan glavobolja, pa sljedeći proljev. Kao da se mali virusni vragovi u tebi svaki dan sastaju na kolegiju i pitaju: što ćemo raditi danas?

U ponedjeljak me bacilo na depresiju. Možda mi je tog šestog dana bilo dosta više tih 16 kvadrata. Onda me uhvatio kašalj, onaj suhi rafalni koji je znao trajati po pola sata bez prekida. Ni danas ga se nisam riješio u potpunosti. U organizaciji života u kući s koronavirusom žrtva nije samo oboljeli, ali drukčije ne može. Na toalet i u kupaonicu idem ujutro, oko podneva i na večer, izlazak iz sobe, odnosno svoja tri koraka preko hodnika, najavljujem ukućanima, nosim masku, u rukama mi je ubrus namočen dezinficijensom s kojim otvaram i zatvaram vrata. Po izlasku ostavljam otvoren prozor, a nakon mene nitko drugi tamo ne ulazi barem jedan sat, a i kad ulazi, ide također s maskom. Hranu mi ostavljaju pred vratima sobe, na istom mjestu ih dočekuje prazno posuđe, koje ide direktno u perilicu.

Moja soba je moj svemir, nemam TV, ne igram igrice, imam samo mobitel i laptop. Noćni ormarić sam izvukao na sredinu i on mi je radni i stol za blagovanje. Imam dnevne šetnje, tri metra u jednu i isto toliko u drugu stranu. U dva, tri sunčana dana izašao sam i na balkon. Zovu, pišu poruke i žele zdravlja stotine prijatelja i rođaka, što je lijepo, ali ubrzo postaje strašno zamorno. U jednom trenutku kašalj mi je prekidao takve razgovore i komunikacija se dalje svela na tipkanje.

Linija obrane očuvana

Supruga je dobila povišenu temperaturu i osjećala umor. Mislili smo da je naša linija obrane pukla, no ni tada nisam odustao od svoje karantene, zbog djece. Prije nekoliko dana ona je serološkim testom doznala da ipak nije bila zaražena koronom. Nemam hrabrosti reći da sam pobijedio covid-19, respektiram ga, jer se za nekoliko mjeseci može vratiti s malo jačom ekipom virusa. Dovoljne su dvije ostvarene želje s početka priče, Čehovljeva i moja.