Šezdeset i osam joj je godina. Od toga 43 radi u ambulanti obiteljske medicine u Krapini. Svaki dan putuje iz Zagreba. Ovih je dana dr. Ljiljana Arbutina Barić na rasporedu za dežurstva u Covid-19 ambulanti u Oroslavju.
S doktoricom smo prvo razgovarali nakon što je noć provela dežurajući u korona ambulanti, a onda i uoči novog dežurstva danas.
- Desetljećima radim u Zagorju, u Krapini, ali nikad prije nisam bila u Oroslavju, iako je to vrlo blizu Krapini. I sad me koronavirus natjerao da odem u to malo mjesto - kao da naglas, sama za sebe razmišlja, kazuje nam doktorica.
Vozeći u Zagorje tu večer je, pripovijeda, prolazilo joj glavom: “Cijeli život radim ovaj posao i što sam, eto, doživjela, da moram ići na takvo mjesto, gdje sam izložena. Jasno mi je da sam izložena. Nisam znala što me sve čeka, jesu li svi uvjeti zaštite zadovoljeni, je li sve pod kontrolom, jer sve je to napravljeno jako brzo, možda i ne posve profesionalno jer ne možete iz ničega stvoriti da je sve 100% spremno, kao što su Kinezi preko noći napravili onu svoju bolnicu, tako je i naš Stožer napravio što je u tom trenutku mogao da zadovolji uvjete, a moje prvo dežurstvo bilo je neposredno nakon što je napravljena ta Covid-19 ambulanta, odmah na početku”.
Odluka da se javi na dežurstvo u korona ambulantu zabrinula je više doktoričinu obitelj negoli nju samu.
Ljiljana Arbutina Barić
Ne osjeća godine
- Nije me bilo strah ići u dežurstvo, jedino me mučilo što djeci nisam rekla. Rekla sam im tek nekoliko sati prije odlaska na to dežurstvo, da ih što manje opterećujem, tako je bolje. Ja se ne bojim. Sin se bio uplašio, rekao je: ‘Mama, imaš godine koje traže da budeš kući’. Ali osjećam se dobro. Ne mogu ne ići. Jer dobila sam i naredbu od nadređenih, kako drugi liječnici, tako i ja. A ja i ne osjećam da imam te godine - kaže. Ušuti načas, pa nastavlja: “Sin govori: ‘Ljudi sjede po kafićima, ne nose maske, živo im se fućka, a ti ćeš sutra za takve ginuti i pomagati im’. Zove unuk i pita: ‘Baka, pa ti ideš. Je li te strah?’ - ‘Roko, baka je doktorica i mora pomagati ljudima’, to sam mu rekla.
Spomene da cijeli život igra tenis. Voli naglasiti da je vitalna i u glavi i u tijelu. Na veteranskim natjecanjima osvajala je prva, druga i treća mjesta. “Imam puno pehara i tih stvari …”, dometne. “Strastvena sam skijašica. I ja sam isto razmišljala da ću još ove zime otići na skijanje, ali nisam. Sport je strast. Razumijem, recimo, one koji piju. Jako teško je ljudima odviknuti se od nečega na što ih sve u njima vuče, što tako silno vole. Tako mene, eto, vuče na sport”.
Sate prije odlaska na prvo dežurstvo u korona ambulanti, osim što je čitala mailove s uputama koji su stizali iz Stožera, pokušavala je naći nešto što će je, makar i na trenutak, odvratiti od misli o poslu.
Ljiljana Arbutina Barić (desno)
- Malo sam radila po kući da zaboravim na to, radila sam one stvari koje nikad ne radim... Slagala sam ormare.
Našla je, premećući ladice, fotografije koje već dugo nije imala u rukama.
“Kad sam ih prije trebala i tražila, nisam ih imala. Našla sam fotografije brata i sestre, pa pokojne sestre i mame. I neki kupaći kostim sam našla, njega sam isto tražila odavno. Ma meni je to sve dosta nesređeno, ne volim kućne poslove. Volim kuhati. Danas sam, evo, čim sam jutros došla iz tog noćnog dežurstva, stavila kuhati goveđu juhu”.
Strelice u mraku
Te srijede kasno poslijepodne, bila je sredina ožujka, iz Zagreba je na svoje prvo noćno dežurstvo izazvano pandemijom vozila sporije no inače. Parkirajući pred zgradom Doma zdravlja u Oroslavju začula je, priča, glasove u prizemlju, zaključila da dopiru iz smjera gdje su smjestili ambulantu. Konačno, put do posla kroz mrak označavale su joj i crvene strelice. “Baš u tom trenutku dobila sam poruku da je u Italiji dnevna brojka umrlih premašila 400. Prvi put sam shvatila što nam dolazi sljedećih dana i što možda i mene čeka. Shvatila sam da se ono što ću tu noć raditi ne može usporediti s onim što ću, lako moguće, raditi za dva tjedna. Za očekivati je da će za dva tjedna biti puno više zaraženih, puno više onih kojima treba pomoć. Jako sam se loše osjećala kad sam došla u ambulantu u Oroslavje”.
Dr. Arbutina Barić priča kako izgleda rad u Covid-19 ambulanti: “Naše je da napravimo trijažu - nije svaka temperatura koronavirus, nije svaki kašalj koronavirus. Treba dobiti točne podatke radili li se o simptomima koronavirusa, treba li čovjek u izolaciju ili ne, trebaju li se javiti u Bračak, opću bolnicu u Zaboku gdje već imamo nekoliko slučajeva koronavirusa. To su sve ljudi iz Krapine, Zagorci su masovno, otkad je kriza, odlazili raditi u Austriju, Njemačku, Švedsku, Norvešku i sad su se, isto tako masovno, zadnja dva tjedna počeli vraćati kućama. Manje-više ljudi znaju na što treba paziti, ali mi moramo stalno biti tu za one kojima ustrebaju pomoć ili informacija”.
Doktorica je u Covid-19 ambulanti dežurala prvu noć rada te ambulante. “Kolega koji je imao dnevnu smjenu, od 7 do 19 sati, imao je jako intenzivan dan. Telefon mu je stalno zvonio, savjetovao je one koji su zvali, a došlo je nekoliko ljudi pred ambulantu, nisu ulazili unutra, već je s njima razgovarao preko portafona”.
Za noćnog dežurstva dr. Arbutina Barić bilo je, doduše, telefonskih poziva, no tu noć nitko nije došao tražiti pomoć.
Glavna sestra je u novoosnovanu ambulantu donijela dodatni sanitetski materijal - kape, maske, dezinficijense, pokrivače za noć.
“To je inače ambulanta jedne obiteljske liječnice, sad ispražnjena, tek su bili aktivirali taj portafon koji omogućuje da nismo u fizičkom kontaktu s pacijentom, već da ga vidimo preko kamere i kažemo mu što treba napraviti. Pacijent u tom pretprostoru ambulante sam sebi treba izmjeriti temperaturu, saturaciju kisika, tamo ga čeka toplomjer, maska za mjerenje saturacije kisika. Potom mu napravimo nalaze, vidimo je li rizičan. Ako treba, zovemo opću bolnicu, dolazi prijevoz koji ga vozi u Zabok na testiranje. Moramo odrediti je li to prehlada, gripa ili koronavirus. Ako dođe netko tko kolabira, onda navlačimo odijela i idemo u kontakt”.
Zaštitno odijelo tu noć nisu oblačili, nije bilo potrebe. “Nije njega problem obući, ali je problem skinuti ga… Zbog kontaminacije. Na linku Stožera smo vidjeli kako se oblači i kako ga treba skinuti. A i na zidu ambulante stoje isprintane fotografije, pokazuju korak po korak, kako se to radi. Dom zdravlja je taj prvi dan rada ambulanti poslao 20 mailova koje smo morali pročitati, što, kako...”.
Cijeli dan prije odlaska na noćno dežurstvo provela je dežurajući pored inboksa, čitajući poruke.
Nemamo izbora
“Ako dođe sumnjiv pacijent, zovemo opću bolnicu Zabok da dođu po njega, ali to ne mogu običnim automobilom, a vozač mora biti zaštićen i obučen. Vidim i da pojedini kolege odustaju od dežurstava vezanih uz koronavirus, kažu da su bolesni. Ja ću sigurno nastaviti budem li se osjećala ovako dobro.
Godine mi nisu prepreka. Nisam bolesna, da kucnem u drvo. Ali ima ljudi koji ne mogu ili se boje. U takvoj smo situaciji gdje nemamo izbora. Svatko mora nešto napraviti. Neće nitko umjesto nas. Nema dovoljno zdravstvenih radnika. Sad će se pokazati tko je kakav, tko će podnijeti žrtvu, htjeti dati se. Nije to ništa novo, to je stoljećima tako. Na muci se poznaju junaci. U dobru je lako dobar biti”, razmišlja doktorica pa doda: “Recimo, u Australiji za ovakvih, izvanrednih okolnosti uskaču građani, volonteri. Jer tamo svi prolaze osnovnu obuku da znaju dati injekciju, da mogu pružati prvu pomoć, da se mogu uključiti pomagati zdravstvenim radnicima”. Ljuti je kad je pitaju, a mnogi je, govori, pitaju, kad će u mirovinu. “Onda ja njih pitam: ‘A, što ti razmišljaš o mojoj mirovini?’. Jesu li to oni koji su otišli u mirovinu pa su možda ljubomorni što ja i dalje radim? Nisam nikad gledala na druge, uvijek sam živjela po svome. Budem li se dobro osjećala, ostajem puno dulje od korone. Još uvijek dosta dobro igram tenis s kćeri”.
O mirovini dr. Ljiljana Arbutina Barić, ponavlja, ne razmišlja.
“Imam svoju ambulantu, svoje pacijente, s tim sam ljudima više od 40 godina. Meni sad umiru ljudi koji su, kad sam ja došla u Zagorje raditi, imali 40 ili 50. I to me jako pogađa. Svi mi kažu: ‘Ti dobro izgledaš. Baš dobro izgledaš…’. Ali i to je glupost, jer nekad dobro izgledam, nekad ne. Sistem mi ne bi dozvolio da radim da nismo deficitarni. Ja pak da i nisam deficitarna ne bih otišla u mirovinu. Odlazak u mirovinu bio bi mi veliki stres”. Pamti kako je mirovina teško pala njezinu pokojnom ocu. Bio je službenik na željeznici, umirovio se sa 65. “Ja to tad nisam shvaćala, ali sam ga gledala, promatrala. Tata je satima šetao, čitao, vozio bicikl, a sad tek razumijem da je zapravo imao blagu depresiju. Osjećaj da te više nitko ne treba, da nisi ono što si bio.
Pustite me da radim
I kad su mi se počele približavati godine za mirovinu, bila sam u stanju što god treba napraviti, samo da me puste da ostanem raditi”.
Nikolina Barić o dr. Ljiljani Arbutini Barić nedavno je snimila dokumentarni film koji još nije imao premijeru. “Doktorice, pem v’ grobeka” priča je o doktorici i njezinu odnosu prema poslu, viđena iz perspektive kćeri.
Ljiljana Arbutina Barić s kćeri Nikolinom
Zašto je odlučila dokumentarno zabilježiti majčinu ambulantu?
“Zbog zanimljivih priča koje mi je cijeli život prepričavala kad bi se vratila kući u Zagreb s posla. To su sve redom jako interesantni likovi. Ona bi se vratila umorna iz Zagorja, a onda bi nas još tim pričama zabavljala. Pacijenti su joj prirasli srcu. Htjela sam da joj, kad jednom ode u mirovinu, i na filmu ostanu uspomene”.
Duhoviti se susreti zbivaju u ambulanti, tvrdi autorica. “Zagorci su ljudi posebna mentaliteta, oni kao da ne spavaju. Imaju radni i životni elan, pristupaju životu vrlo jednostavno, bez puno drame, pronalaze uvijek nekakav razlog zašto dan ima smisla, nisu inertni. Zajedno grade kuće, njeguju dobrosusjedske odnose, čak i ako se posvade, jedan drugome će kad se nešto radi opet ići pomoći, ako dođe kriza kao što je ova sad, oni će se podržavati…”.
Ne čudi je, kaže, da mama radi u Covid-19 ambulanti.
“Oba roditelja su takvi, i kad je bio rat, nisu štedjeli. Mama je tad bila dobrovoljka liječnica, tata je bio dobrovoljac vojnik i nije uopće bilo pomisli da bi se oni u ratu prištedjeli. Vjerujem da će na kraju biti dobro. Mama i na godišnjem zna reći: ‘Pacijenti me trebaju’. Ima s njima poseban odnos”.
Ljiljana Arbutina Barić s pacijentom
Nikolina Barić namjeravala je zapravo snimati zadnju godinu mamina staža, vrijeme pred odlazak u mirovinu. “Htjela sam snimiti te rastanke s pacijentima, prijateljima..., ali ona je na koncu ostala raditi. Tako da to nije film o mirovini, već je ispao film o njezinu radu i borbi s frustracijama sistema, s pacijentima, sa samom sobom, s tim pitanjem hoće li u mirovinu ili neće... To je sad bilješka o jednoj ambulanti”.