‘Moj suprug ponekad ne prepoznaje ni mene niti našu djecu. Tada mu moram reći pravu istinu...‘

Sophie Leeds svome mužu Thomasu nakon buđenja ne kaže "dobro jutro" već ga pita ili "tko sam" ili "kako se zovem". Ako joj on na to kaže - "ti si moja supruga Sophie" - onda Sophie zna da će njegov mozak "imati dobar dan" te da toga dana može bez problema brinuti za njihov dom u Essexu. U tom slučaju, Sophie se zaputi u London gdje radi u izdavaštvu.

Međutim, ako Thomasov mozak "nije dobro" te ne zna tko je žena koja ga je upravo probudila, Sophie će ostati kod kuće kako bi njihove dvije kćeri odvela u školu, skuhati čaj i dopustiti mužu da se odmori i povrati pamćenje. Sophie je Daily Mailu rekla da tako izgleda život s osobom koja zbog ozljede mozga pati od epilepsije te koja je "slijepa" na lica.

Uz to, Thomas se ne sjeća ničega što se dogodilo prije prometne nesreće u kojoj je skoro poginuo.

"Ljudi kažu da Thomas nije invalid jer je pametan, sposoban i dobar komunikator, međutim njegov je invaliditet itekako stvaran", rekla je 38-godišnja Sophie. "Ima dana kada se ne osjeća dobro i tih će me dana više puta pitati tko sam. Tada samo mogu na njega paziti i dati mu priliku da odmori i povrati dio pamćenja", dodala je Thomasova supruga.

Dok se igra sa svojim kćerima koje imaju sedam i četiri godine, Thomas izgleda kao i svaki drugi predani i brižni otac. Pametan i rječit, ovaj pisac knjiga za djecu zvuči i izgleda potpuno normalno. Ponekad mu, međutim, usred rečenice pobjegne misao. Tada sugovornika mora pitati o čemu su razgovarali.

"Pamćenje mi zna biti nepouzdano. Par mi se puta dogodilo da u parku nisam prepoznao vlastitu djecu", rekao je 39-godišnji Thomas. Takva bi situacija prestrašila bilo koju majku i suprugu, međutim Sophie i Thomas imaju sustav koji smanjuje rizik i povećava sigurnost.

Iako Thomas nekad ne može prepoznati lica svojih kćeri, pogotovo kada su u nekom nepoznatom kontekstu, zna kako zvuče te im je Sophie rekla da uvijek dozovu svoga oca kada im se učini da ih je "izgubio". Pored toga, Thomas će ih prije izlaska iz kuće fotografirati kako bi znao u što su obučene. "Kamera na njegovom mobitelu stalno radi. Sve fotografira. To mu pomaže da se prisjeti. Mene prepozna po mojoj crvenoj kosi", rekla je Sophie.

Sophie kaže da ima povjerenja u svoga supruga, ali da svejedno uvijek mora reći istinu. Pogotovo ujutro nakon buđenja. "Mnogo mi je bolje nego prije. Neki su mi dani bolji od drugih. Mogu memorirati sam par stvari od jednom. Ako se pokušam prisjetiti previše stvari, onda mi sve pobjegnu. To može biti zastrašujuće i frustrirajuće, ali imam sreće što odmah ujutro znam kakav će mi dan biti. Ako moram izaći iz kuće, prijatelj će mi biti pratnja", rekao je Thomas.

Sophie kaže da je Thomas prilično organiziran kada se osjeća dobro. "Moram biti dobro organiziran pošto sam roditelj", rekao je pisac te dodao da ima sreće što mu žena ima fleksibilan posao. "Djeca nikad nisu sa mnom sama kada mi nije dobro. Uz to, nosim sigurnosnu narukvicu sa svojim mojim podacima i njezinim kontakt informacijama", rekao je Thomas.

Što se tiče njegovih i Sophiejinih kćeri, Thomas kaže da ga one jedino takvog i poznaju te da znaju da njihov tata ponekad ima problema s pamćenjem.

Thomas je imao svega 19 godina kada ga je u Londonu udario taksi. Ispočetka je izgledalo kao da je pretrpio tek lakše ozljede, međutim kasnije se ispostavilo da su između njega i smrti stajala "samo 24 sata". Naime, hitne pretrage kojima je podvrgnut pokazale su da u mozgu ima veliki krvni ugrušak te da su mu leđa bila slomljena na tri mjesta. Nakon operacije, ispostavilo se da su mu inteligencija, sposobnost razumijevanja i govor ostali netaknuti, ali da se ne sjeća ničega prije nesreće. Ožiljci koji su mu ostali na mozgu doveli su do toga da je obolio od epilepsije i prozopagnozije - nesposobnosti prepoznavanja dobro poznatih lica ili razlikovanja pojedinih predmeta unutar grupe predmeta.

Neki su dijelovi njegova mozga odmah prepoznali njegovu obitelj, odnosno znali su da im je ona od negdje poznata, ali im nije mogao prepoznati lica i nije se mogao sjetiti događaja koje su zajedno iskusili. "Sve mi je bilo novo. Bio sam poput djeteta", rekao je Thomas.

Sophie je upoznao sedam godina nakon nesreće. "Odmah mi je rekao da je ozlijedio mozak te da ima epilepsiju", rekla je Thomasova supruga. "Zaljubila sam se u osoba koja on je, a ne onu koja je bio prije nesreće ili koja je mogao biti da nesreće nije bilo. Nikada nisam razmišljala o tome što mi ne može dati jer mi je priuštio toliko sreće", dodala je Sophie.

Sophie se ispočetka bojala Thomasovih epileptičnih napada i svoje reakcije na iste. "Jedan me njegov prijatelj jednom nazvao prije nego što smo trebali otići na spoj i rekao mi da je doživio napad te da spoj otpada. Ja sam se rasplakala. Bila sam toliko uzrujana da sam odmah nazvala najstariju sestru, no ona mi je rekla da od plakanja nema ništa. ‘On ima epilepsiju, imat će napade, ako ćeš plakati, onda vam je bolje da odmah prekinete i da ga ne zavlačiš‘, rekla je mi je sestra. ‘To je dobar savjet. Obriši suze‘, pomislila sam", rekla je Sophie Daily Mailu. "Oduvijek sam bila pragmatična i praktična osoba. Kad je netom prije našeg vjenčanja doživio napad, znala sam da to mogu podnijeti. Zabrinula sam se, ali nisam bila tužna ili ljuta na sebe", dodala je Sophie.

Vjenčanje im je prošlo bez ikakvih problema iako su imali plan za slučaj da Thomasu ne bude dobro. "Nazvala sam svećenika i rekla mu da se nećemo moći vjenčati ako Thomas bude doživio napad jer u tom slučaju neće znati tko sam", rekla je Sophie. "Bio sam jako sretan što je moj mozak toga dana surađivao sa mnom", dodao je Thomas.

Nakon što je Sophie ostala trudna s njihovom prvom kćerkom, Thomas se malo mučio jer su ona i njezina sestra u isto vrijeme bile trudne pa ih ponekad nije mogao raspoznati.

Sophiejine i Thomasove kćeri znaju da bi on mogao dobiti epileptični napad i o tome se u obitelji Leeds ne šuti. "Svaki puta kada nas pitaju o tome, mi im objasnimo da će tata biti dobro", rekla je Sophie.

Thomas je napisao avanturističko-fantastični roman o svome životu. Epileptični je napad u knjizi prikazan kao prazna stranica s eksplodirajućim zvijezdama. Thomas kaže da je to prvi puta u povijesti izdavaštva da je netko tako opisao epileptični napad te da je to prilično slično pravoj stvari.

"Nakon nesreće, nisam mogao prepoznati riječi i morao sam ih čitati naglas kao dijete", rekao je Thomas. "Mučio sam se i sa slikovnicama. Izazovno mi je bilo pročitati dio novinskog članka i zapamtiti o čemu je riječ. Nikada nisam mislio da ću pisati knjige. Ako nešto nije nemoguće, onda se to može napraviti. To je moja mantra. Invaliditeta se ne mogu riješiti, ali mogu naučiti s njime živjeti. Ako možete raditi jednu stvar, onda u njoj možete biti izvrsni". dodao je pisac.

Radnja njegovog romana zrcali njegov životni put.

"Priča nije zastrašujuća već je avantura. Priča je to o nadi i hrabrosti", zaključio je Thomas.