Prošlo je trideset godina od tog 25. listopada kad je poginuo Miljenko Bratoš, prvi čovjek obrane Dubrovnika, jedan među rijetkima koji nisu ni na tren sumnjali da će nas napasti jugovojska. Vijest koja je zavila u crno njegovu obitelj i prijatelje nadvila se kao tamni oblak i nad sve Dubrovčane koji su još dva tjedna ranije vjerovali da ih neće nitko dirati. Ono što je Bratoš napravio za postavljanje obrane Grada na noge kao sekretar Sekretarijata za obranu Dubrovnika, osnivanje postrojbi, postavljanje reda u neorganiziranost koja je vladala upravo zbog krivih uvjerenja i šoka nakon početka rata, danas je, trideset godina kasnije, mjerljivije nego ikad, piše Dubrovački vjesnik.
Miljenkova kći, fotografkinja Mara Bratoš, tog 25. listopada bila je u Americi na razmjeni učenika u četvrtom razredu srednje škole, pa i danas o cijelom tom razdoblju teško govori, gubitak i tuga nemaju rok trajanja. Svaka priča o Miljenku, govori Mara, počinje i završava s Gradom, iz kojega je ponikao, kojega je obožavao.
Sazdan od zidina
- I to je prvo što bih rekla, da je Miljenko bio dijete Grada, odrastao u zidinama, na Pelinama. U tinejdžerskoj dobi obitelj se odselila u Lapad, ali Grad nikad nije izašao iz svake njegove pore. Sjećam se njegovih priča o odrastanju u gradu, koja je to bila ustvari idila... Što su sve radili, gdje su zujali, znali su svaki kamen, djetinjstvo iz snova. I otud kreće svaka priča o njemu.
Pomorac, strojar, kapo koji je navegavao na stranim kompanijama, pola godine je provodio na brodu, pola doma.
- Svaki put kad bi ga mi pokupili s aerodroma, nije se išlo ravno doma. Ne, prvo bismo morali učiniti đir oko Grada, da on vidi zidine, da vidi grad i tek onda se išlo doma. Sve njegovo svodi se na more, Grad i nas, bio je divan otac. Volio je sve moje i Hrvojeve prijatelje. Kad bi bio doma, bili smo na obiteljskoj barci, nas je uvijek vodio u Grad i preko njega smo i mi stekli trajnu sliku o tome što je grad, nešto što je on živio, iako se moj brat Hrvoje i ja nismo rodili unutar zidina, kao da jesmo.
Miljenko je bio veliki obožavatelj povijesti, s kućom prepunom knjiga i očito poznavatelj povijesnoga tijeka, što je jasno iz njegovih predviđanja. Svatko tko zna išta o povijesti ovih prostora, mogao je jasno vidjeti što nam se sprema.
- On zapravo nije sam smislio da će se uključiti u Sekretarijat, ali je otišao na poziv. Prestao je navegavati i uključio se, a sve ono što je otad pa nadalje napravio jasno ocrtava njegovu osobnost. Kao strojar sve je radio temeljito, stručno, s argumentima i čega god bi se uhvatio, radio je kako treba od početka do kraja, bio je jednostavno takav - priča za Dubrovački vjesnik Mara, koja se s ocem čula nekoliko dana prije pogibije.
- Dugo smo planirali tu moju razmjenu u Americi, to mi je stvarno bila ogromna želja. Tamo sam bila u jednoj divnoj obitelji koja me prihvatila zaista kao svoju i bili su uz mene cijelo to vrijeme. Naravno, znala sam da je počeo rat. On mi je to rekao. Počeo je doma rat, a ja u zemlji snova, u toj dobi, ma ne može to čovjek u tom trenu procesuirati kako treba. Nedostaje ti shvaćanja, prihvaćanja, puno toga mi nije bilo jasno, a on je inzistirao na mom ostanku. Govorio mi je 'moraš paziti na sebe, moraš se školovati', podržavao me u svemu, a u tim momentima teško je pospojiti u glavi što se sve događa.
Poziv koji je promijenio sve
Miljenko Bratoš poginuo je od metka stražara na mrtvoj straži, u mrklom mraku, po povratku iz obilaska crte razgraničenja, a Mara je dobila najgori poziv u životu.
- U tom trenu nastupa šok, nekako sam sve doživjela na podsvjesnoj razini, tad to nisam mogla doživjeti kao istinu. Jednim dijelom sam znala da jest, a drugim sam to potpuno potisnula. Dugo je trajao taj moj proces osvješćivanja, prihvaćanja stvari, prihvaćanja da je nestalo sve što sam dotad znala, naravno da to čovjeka ne samo prevrne naglavačke, nego i još više, sve se mijenja - i ti i život. Obitelj kod koje sam bila je uz mene bila cijelo vrijeme. Proces izliječenja i prihvaćanja svega trajao je dugo, nekako smo i moj brat i ja uspjeli u tome i krenuli dalje - opisuje Mara, koja je mjesec i pol dana poslije dobila još jednu lošu vijest.
- S obzirom da sam tad bila u vezi s Pavom Urbanom, a i on je poginuo 6. prosinca, i to sam doznala tamo, u toj mojoj drugoj obitelji, sve zajedno bilo je šok. Dugo razmišljaš o tome, u tim godinama koje su prolazile uvijek misliš tko zna kakav bi mi život bio da sam imala oca, to je nešto apsolutno traumatično. Ali tu se možda vide i temelji koje je on postavio u obitelji, i meni i bratu, ta hrabrost u ranim godinama, da mogu ići dalje, nekako pobijediti sve i nastaviti život. Bez obzira što je prošlo trideset godina, to je i puno i malo vremena, za iscjeljenje, žalovanje, tugu, izliječenje i prihvaćanje, svega smo prošli u trideset godina.
Što vrijeme više prolazi, dodaje Mara, sve više osjeća da je svaki dan u svakom trenu otac uz nju. Ove godine Grad Dubrovnik je na poseban način odao počast i poštovanje čovjeku koji je obranu Grada postavio na noge.
- Sretna sam zbog toga, jako mi je drago. Dirnuta sam obilježavanjem, time da su Miljenkove kolege tako lijepo javno govorili o njemu. S vremenom i ja otkrivam sve razmjere njegovog rada, koliko je puno napravio za obranu Grada, jer to tad nisam mogla ni znati ni shvatiti. Svjesna sam kolika je bila njegova želja da Grad ostane slobodan - kaže Mara za Dubrovački vjesnik.
I opet se vraćamo na prapočelo Miljenka Bratoša i njegovu ljubav za Grad. Ulica u Lapadu odavno se zove njegovim imenom. Ordeni, zahvalnice, spomenice, sve to malo znači ako čovjek nije ostavio sebe u memoriji drugih ljudi. A Miljenko Bratoš jest.
