Još je utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud u svojim terapijama koristio psa. Naime, prvo je svog vodio sa sobom na posao kako bi ga opustio dok vodi terapije, ali je onda počeo primjećivati da pas pomaže i pacijentima, priča mi Iva Zečević, klinička psihologinja u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež dok mazi dvomjesečno štene border collieja - budućeg prvog terapijskog psa u njezinoj bolnici.
Preslatka crno-bijela kujica Jupi pomagat će malenim pacijentima u individualnim i grupnim terapijama. Čim prođe cijepljenja Jupi kreće na Puppy tečaj kojeg će voditi trenerica Ana Odak, a sa četiri mjeseca počet će ići s Ivom na posao. Tako će upoznavati okolinu iako prvih godinu dana neće aktivno i za ozbiljno raditi s djecom nego tek kad dobije licencu nakon što uspješno položi ispit za terapijskog psa. To nije uobičajena procedura jer ustanove većinom dobiju gotovog terapijskog psa. No, to stoji i više od 100 tisuća kuna.
Podizanje svijesti
“Terapijski pas je u zdravstvu nadstandard u liječenju djece, što znači da to nije uobičajen postupak. Budući da naše zdravstvo jedva spaja kraj s krajem i za stvari koje nisu ekstra tako da očekivati od grada da će olako dati novac, koji nije mali, je nerealno, pogotovo sad kad je sustav na koljenima zbog korone, a i potresa. Došla mi je ideja da sama odškolujem terapijskog psa uz moje iskustvo i uz pomoć institucija koje imaju još veće iskustvo. Podršku u procesu socijalizacije i kasnije Jupinog školovanja dala mi je Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, na čemu sam im beskrajno zahvalna”, priča mi Iva. Udruga ju je uključila u projekt ‘Širenje usluge uključivanja terapijskih pasa za djecu s teškoćama u razvoju’ koji je financiran iz Europskog socijalnog fonda.
Tim projektom žele razviti i proširiti uključenost terapijskih pasa u radu stručnjaka (rehabilitatora, radnih terapeuta, psihologa, odgajatelja i sl.) u šest hrvatskih gradova. Kroz edukaciju žele osposobiti stručnjake za pružanje usluge uključivanja terapijskih pasa u rad s djecom s teškoćama u razvoju (cerebralna paraliza, autizam, Down, ADHD, intelektualne teškoće...). Time će i podići svijest javnosti o važnosti i koristi terapijskih pasa u radu s djecom s teškoćama. Oni će joj pomoći u procesu socijalizacije, ali i daljnjem školovanju psa.
Udruga je odškolovala i vodi nadzor nad terapijskim psom, labradorom koji radi u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu. On se tamo sjajno snalazi i velika je korist. Ivi je njezina bolnica pokrila troškove odlaska po psa u Split avionom, objašnjava mi da se to vodilo kao službeni put. “Išli smo avionom propelercem koji je dosta bučan, a bio je i jak vjetar. Jupi je cijeli put prespavala i zbilja je pokazala da je to ono što nam treba. Pas kojem najmanje toga smeta, a ako mu i smeta brzo se oporavi od toga”, zadovoljna je Iva.
Osjetljivi psi
Objašnjava mi da border collie nisu uobičajeni terapijski psi jer su hipersenzibilni i traže puno mentalne stimulacije. “Zato je gušt s njima raditi jer brzo uče. No, uče i ono što ne bi htjeli da nauče. Za terapijskog psa treba biti što manje osjetljiv na sve distrakcije, zvukove, svjetlost, razne promjene, svakodnevne stvari. Primjerice, ako u kafiću padne pepeljara jedan smireni labrador će reći ‘A, što je to? Pepeljara?, a border collie bi mogao reći ‘Isuse, što je to?! Meni je to grozno. Ja više ne idem u taj kafić. Ne idem ni tu gdje je muški konobar. A i općenito ovaj Novi Zagreb nije siguran, tu padaju pepeljare”. I onda dok ti njega ‘popraviš’ i utješiš, s labradorom ćeš to puno lakše”, priča Iva. Zato je, kaže, bitna rana socijalizacija i genetski odabir.
Jupini roditelji su stabilni, pomno je birana iz legla provjerene uzgajivačice Ivana Lujić, koja se razumije u rad sa psima te je njezina procjena prilično pouzdana, navodi Iva. Tražila je psihički otporno štene kojem najmanje toga smeta, od buke, promjena podloge, svjetlost... Najvažnije joj je bilo da je Jupi odvažna i znatiželjna što se vidi po tome što u svaki novi prostor ulazi bez straha i sve veselo obilazi. To znači da će biti pas koji se može prilagoditi novim situacijama. Druga njezina jako važna karakteristika je da je jako ‘druželjudoljubljiva’ što znači da preferira društvo ljudi ispred pasa. “Važno je znati karakteristike pasmine jer tko ne zna ništa o pasmini napravit će 1001 grešku koja će ga odvesti daleko od cilja", riječi su predsjednice Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Mire Katalenić.
Jupi ima po rodovnici ime Loth Ardens flavor of happiness i to ime pomno je birano za nju. "Uzgajivačica Ivana mi ju je predala uz riječi 'Ako jednom djetetu bude okus sreće, što ime znači u prijevodu, ja ću biti presretna!'", priča Iva.
Doktorska disertacija
Dugo godina je maštala o border collieju i uvijek ju je zanimalo kako je to raditi sa psom kojeg bije glas da je najinteligentniji. No, bila je svjesna da je to izuzetno zahtjevna pasmina i da s dvoje male djece neće imati vremena za tako zahtjevnog psa. Njezina obitelj uz 8-godišnju boksericu Eli je prije dvije godine udomila staru labradoricu, bivšeg vodiče slijepe osobe. Labradorica je ovog ljeta uginula i nekako je sazrela ideja da uzme psa koji bi bio terapijski. Ivina djeca su veća, kćeri imaju sedam i deset godina, te se ona može posvetiti novom članu obitelji.
“Posljednjih mjeseci sam pisala doktorsku disertaciju i kad sam napisala 200 strana rekla sam sebi da će mi moj border collie biti nagrada. Sad mi je 40, računam da nemam više vremena jer je ta pasmina dosta živa i traže puno fizičke i mentalne aktivnosti”, iskrena je. Ona, iako po struci psihologinja, ima veliko iskustvo u radu sa psima. Kad je imala 12 godina je sa svojim koker španijelom krenula na agility u Klub za obuku službenih i sportskih pasa Zagreb. Nekoliko godina kasnije uzela je i štene belgijskog ovčara te je s njih dvoje trenirala agility.
“To je bio period u kojem sam se mogla ozbiljnije baviti s time, ali sam još u srednjoj školi odustala od želje da budem veterinarka jer me jako zainteresirala psihologija koju sam dobila kao predmet u drugom razredu. Tamo sam čula da postoji komparativna psihologija koja se bavi ponašanjem životinja usporedo s ponašanjem ljudi i željela sam to. Kad sam došla na fakultet rekli su mi da kod nas komparativne psihologije baš i nema, da je to više u Americi ako bi imala sreće da radim s nekim dupinima. Ispostavilo se da je psihologija bila pun pogodak i jako me zanima i dan danas”, priča mi Iva, koja je uspješno spojila ljubav prema psihologiji i prema psima. Još na fakultetu je pomagala prijateljima i poznanicima s njihovim psima, pripremala ih za izložbe, učila osnovne poslušnosti ili resocijalizirala problematične pse. U početku svoje karijere Iva je radila u Domu za nezbrinutu djecu gdje je jako navijala da djeca dobiju pravo da drže psa. I dobili su ga.
“To im je bilo jako ljekovito i zanimljivo. On ih je pratio do škole...” I prije Jupi Iva ima iskustvo sa svojim psom na poslu. Naime, njezina bokserica Eli je godinu dana dolazila s njom na terapije. Prije toga je, naravno, procijenjena primjerenom za dolazak u bolnicu. “Tu sam vidjela koliko je to korisno za djecu. U mojoj bolnici imamo 800 prijema godišnje, od toga oko 200 visoko suicidalno rizične djece. Pas ide na grupe s djecom, ide na terapijske grupe na odjel gdje su mladi, najčešće oni koji su skloni samoozljeđivanjui koji imaju suicidalne namjere i pokušaje. To su djeca koja imaju emocionalne probleme, anksioznosti, depresije... Njima pas olakšava jer se uz njega lakše opuste, lakše otvoreno govore o svojim poteškoćama, problemima. Pomaže im jer u bolnici ne mogu imati posjete pa im daje privrženost i ljubav”, navodi Iva.
Imala je pravilo da ako pacijenti sjede na podu, pas im može doći na krilo na maženje. Iva često s njima priča kako su psi usmjereni na sada i ovdje, koliko im to olakšava život. “Moji pacijenti su često okupirani prošlošću. Pričamo kako bi bilo živjeti kao pas i tako gledati svijet. često se zna dogoditi da ne nalaze nigdje razumijevanje, gube vjeru u ljude. Djeca, posebno mlađa, psu žele ispričati što im se dogodilo. Velika uloga psa je u tome što on ne osuđuje i prosuđuje. On jednostavno voli, živi sada i ovdje i velika je emocionalna podrška”, kaže Iva.
Svoju Eli je koristila u programima gdje je radila s djecom s teškoćama u čitanju. Njima je teško čitati drugoj osobi jer kad ih ona i ne ispravlja čitač zna da osoba zna da je pročitao krivo. Djeca će zato puno radije čitati psu. Neki s poteškoćama u učenju psu pojašnjavaju svoje gradivo što pas uz pomoć keksića jako rada mirno sluša. Tu je i biološka razina, naglašava Iva, gdje pas potiče lučenje oksitocina, hormona od kojeg smo brižniji i topliji.
Vole ići u bolnicu
Na mlaðem bolničkom odjelu su pretežno hiperaktivna djeca koja uz psa uče razne socijalne vještine, u smislu da čekaju red da bi nešto sa psom radili, svatko ima pravo od psa tražiti neki trik.
Rade i razne vježbe za opuštanje. Primjerice, pas leži na boku mirno a djeca na njega stavljaju drvene žetone i broje mu. Djeca s Ivom pričaju o tome što misle hoće li pas izdržati mirno ležati. Nakon toga dijete legne pored psa, i to hiperaktivno dijete koje na miru ne može biti ni sekunde, i ono treba ponoviti tu vježbu. Nakon toga pričaju kako se osjećao, je li mislio da će izdržati, što mu je smetalo...
“Zbog psa djeca puno radije sudjeluju u terapiji i izvršavaju zadatke koji se od njih traže. Nekad pseća prisutnost otvara nove priče. Pričam im kako je Eli bila tužna jer nije nešto smjela pa im objašnjavam kako je to riješila”, naglašava Iva. Poanta je da kad djeca rade sa psom oni se moraju ponašati točno onako kako im ona kaže, moraju slijediti njezine upute, a suradnja je jako važna u terapiji. Njezina bokserica Eli je obožavala odlaske u bolnicu, ali je dobila artritis zbog kojeg je prije dvije godine morala prestati ‘raditi’.
“Mislim da ne prođe tjedan da me netko od djece tko je tada bio, a sada je ponovno hospitaliziran ne pita za nju. Po tome vidim koliko djeci to znači. I cijela ustanova jako voli pse, podrška je jako bitna. Neki i koji nisu mislili da psi mogu imati svoje mjesto u terapiji u iskustvu s Eli priznali su njenu korist. Naši tehničari su mi, kad su čuli da ne dolazi jer ne može po stepenicama, rekli da ju oni mogu nositi gdje god treba”, priča Iva dirnuto.